Kvrgavi prsti Hamde Fares spretno prolaze zrncima tespiha, kojeg drži u lijevoj ruci. Stara Sirijka svako malo zastane u svojoj priči da promrmlja molitvu. Prema njezinoj sirijskoj ličnoj karti, napunila je 113 godina, pa je teoretski imala 105 godina kada je pobjegla iz rata u Siriji da bi postala izbjeglica.

Sjedeći na madracu unutar šatora u kojem živi u neformalnom kampu Tueli, sjeveroistočno od Libanona i uz sirijsku granicu, prepričava posljednje desetljeće sukoba u Siriji, doba najvećeg siromaštva u stoljeću svog života. Dok govori, stalno pokušava pročistiti suho grlo jer nije popila ni kap vode cijeli dan. Unatoč godinama, još uvijek posti sveti mjesec ramazana, piše El Pais.

Fares je libansku granicu prešla 2013. godine u pratnji svog najmlađeg sina Raseina, koji danas sjedi pored nje i zadužen je da joj glasno ponovi pitanja jer Hamde ne čuje dobro. "Nikad nije išla u školu, ona je jednostavna i predana žena", sin se ispričava nakon svakog njenog odgovora. Vid je izgubila 2001. godine, nakon što je oftalmolog Bashar el Asad proveo godinu dana na vlasti nakon smrti svog oca Hafeza el Asada.

Ujedinjeni narodi broje 865 hiljada Sirijaca koji žive kao izbjeglice u Libanonu. Libanska vlada tvrdio da ih je 1,5 milion. Od toga njih samo 50 starije je od 100 godina, kaže Lisa Abou Khaled, glasnogovornica UNHCR-a. Fares je najstarija među onima koji su registrirani. Stariji od nje samo je još jedan 119-godišnjak koji "niti vidi niti čuje", kaže Abou Khaled.

Starica je skoro gluha, ali pamćenje joj je netaknuto. "Prije nego što su postavljene granice, bez problema sam gonila stoku s jednog mjesta na drugo", prisjeća se ona. Pod "prije" misli na početak prošlog stoljeća. Zimi bi sedmicama hodala kako bi odvela deve i krave na ispašu u Al Badiju, sirijsku pustinju u središtu zemlje.

Ljeti je to činila u provinciji Homs i na livadama libanonske doline Bekaa, mnogo prije nego što su se Francuska i Ujedinjeno Kraljevstvo 1916. dogovorile o podjeli Bliskog Istoka na nacionalne države. Linija je tada razdvajala zemlje u kojima su pasle njene životinje, dijeleći Libanon i Siriju s jedne na drugu stranu. Tada su beduini i njezina porodica prestali biti nomadi da bi se naselili u svom selu Homs.

Njena je porodica iz Naharie, malog grada na periferiji Qusseira (Sirija). Hamde Fares zasigurno je na svijet stigla u zimu 1908. godine, jer njena lična karta označava Al Badiju kao njeno rodno mjesto te godine. Upravo je tu dočekala odlazak francuskih trupa kada je 1946. godine Sirija prestala biti njjiohov mandat i postala nezavisna država.

"Kad smo se vratili iz Al Badije u selo, nije ostao nijedan Francuz", prisjeća se. Za beduine identitet tada nije ovisio o dokumentu izdanom u Damasku, već o tetovažama koje još uvijek obilježavaju preplanulu kožu ove žene između obrva i brade, simbola pripadnosti plemenu Nughim. Službeni zapis došao je kasnije.

Za ovu ženu historija Sirije nije definirana političkim preferencijama ili socijalnim slobodama o kojima vode rasprave njeni unuci, već sušama, porezima, oduzimanjem stoke i preprekama u kretanju stada. U doba Francuza, kaže, jedini su imali vozila. "Vremena su se promijenila", nastavlja starica, "jer sada poljoprivrednici svoje životinje prevoze u kamionima."

Odlazak Francuza otvorio je doba političke i ekonomske nestabilnosti, nastavlja ona. Za nju je dolazak Maamouna u Kuzbari 1952. godine kao potpredsjednice značio poboljšanje kvaliteta života. Niko od njene djece i više od 100 unučadi i praunučadi, ne zna ko je Kuzbari. Najmlađi uzimaju mobitel kako bi potražili to ime na Googleu. Međutim, na pitanje šta misli o ulasku takozvane Islamske države u rat, starica odgovara "Ko su oni?", izazivajući smijeh prisutnih.

Od petero djece koju je rodila, dvoje je umrlo prirodnom smrću. Njezin je suprug mrtav više od pola stoljeća. Ostali su svi izbjeglice u raznim kampovima u Libanonu. Qusseir je bila jedna od najtežih ratnih bitaka, a grad danas preuzimaju libanski militanti Hezbollaha. Povratak je nemoguć. Od 3.000 stanovnika grada, samo je oko 30 ostalo u svojim domovima. Ostali su se razišli tražeći utočište u susjednim zemljama ili u Evropi, kaže njen sin Rasein.

Politička nestabilnost bila je konstanta u toj zemlji Levanta, prisjeća se stogodišnjakinja. "Čelnici nisu izdržali šest mjeseci." Tako sažima eru između 1949. i 1970., kada se dogodilo osam državnih udara. Potonji je na vlast doveo Hafeza el Asada, uspostavljajući razdoblje stabilnosti na temelju vladavine vozdenom pesnicom.

“U početku je s Hafezom sve išlo vrlo dobro i život je postao bolji. Imali smo pristup bolnicama, a mladi su se školovali”, kaže starica. "Tada je nastupio strah", dodala je. Glasala je za predsjednika, potpisujući se na svakom listiću "palcem namazanim tintom". Hafez je pobijedio četiri puta zaredom na izborima odsvajajući između 99,9 i 100% glasova. Starica neće glasati 25. maja, na izborima na kojima se očekuje da će Bashar Al Asad pobijediti u utrci za predsjednika zemlje uništene desetljećem rata, uništene finasijski i osakaćene pandemijom,.

Držeći se svog tespiha, Hamde kaže da se ne boji covid-19. Zapravo je odbila vakcinisanje. "Imam nježnu kožu i bojim se kožne reakcije", kaže. Posljednjih 10 godina ratovanja samo su odlomak u sjećanjima ove žene. "Prije se uvijek imalo šta pojesti, sada su Sirijci gladni.“

Kaže da ima sreće jer, iako više nema ni stoke ni zemlje, živi sa svojom porodicom iako je prislijena na šator. Sljepoća ju je osudila da dane provodi ležeći na madracu. Priča koliko joj nedostaju marelice, smokve i pistacije iz njenog grada. I ljudi kojima će se, "ako Allah to želi", jednog dana vratiti.