Izbacivanjem kaligrafije uzimamo dušu našim džamijama

Edib Huseinagić profesionalni je fotograf, restaurator i konzervator umjetničkih djela i knjiga, grafički dizajner, iluminator... Ipak, za sebe kaže da je prije svega kaligraf. U svom višedecenijskom radu ostvario je zapažene uspjehe na svim poljima kojima se bavi te je zaslužan za spašavanje brojnih materijalnih spomenika naše kulture. Ovaj svestrani umjetnik za Stav govori o svojim kaligrafskim počecima, našem odnosu prema tradiciji, bitnosti kaligrafije u orijentalno-islamskoj kulturi, načinima na koji se restauriraju neke od najreprezentativnijih džamija, o ebru umjetnosti i vraćanju tradicionalnog načina dobivanja idžazetname za posebna kaligrafska pisma.

STAV: Bavite se restauracijom i konzervacijom umjetničkih djela i starih knjiga, profesionalni ste fotograf, profesor ste kaligrafije, bavite se i prijelomom knjiga i grafičkim dizajnom... Otkud ovako širok spektar zanimanja u jednom insanu? Ima li jedna od ovih oblasti a da je smatrate svojom primarnom zonom interesiranja?
HUSEINAGIĆ: Odrastanje tik uz samu gradsku džamiju u Žepču, gdje sam pohađao mekteb, kao i atmosfera u kojoj sam odgajan trajno su me vezali za ono islamsko, a pogotovo umjetničko u svemu tome, prvenstveno mislim na kaligrafiju, koja je za mene paralelni svijet duhovnog i umjetničkog u kojem živim. Svaki segment mog rada ima veze s mojim odrastanjem, poput fotografije recimo, koju volim jednako kao i kaligrafiju, koja je neodvojivi dio i moje profesije konzervatora. Moj daidža koji se bavio u to vrijeme fotografijom i filmom i bio u tome dosta uspješan, s priličnim brojem kratkih filmova koje je sam režirao i snimio, imao je mnoštvo tih aparata, kamera, projektora, filmova na rolnama itd., a što je meni kao djetetu koje je odrastalo u njegovoj stalnoj blizini reflektiralo tu njegovu pasioniranu ljubav prema tome. Tek kasnije, pogotovo tokom studija na akademiji, meni će ta akumulirana ljubav spram fotografije u potpunosti izaći na površinu i počet ću da se bavim time aktivnije.
No kaligrafija ostaje uvijek ono primarno što mene u potpunosti definira. Ona je ta najveća ljubav kojoj pridajem najveću pažnju. Kaligrafijom se bavim iz čiste ljubavi i zadovoljstva i umjetničke inspiracije i na tom putu sam mnogo morao da uložim truda, vremena pa i novca, ali sretan sam zbog toga. Mene je za kaligrafiju vezalo mnogo toga, od ljubavi prema vjeri, Bogu itd., pa preko veze za tekiju i veoma jake želje da sebe ugradim u niz onih koji su njegovali i afirmirali arapsko pismo. Postoji tu stvar koja se teško može ljudskim riječima u potpunosti objasniti, ali ono što vi doživljavate kada pišete neki dio svetog teksta ili, pak, sam proces pisanja jeste vrsta duhovne terapije, kontemplacija uma kada potpuno zaboravite na svijet oko sebe. Sve to ima veze s ispravnim razumijevanjem edeba u bavljenju kaligrafijom i te veze s Bogom. Konzervacija i restauracija segment je koji mi je nedostajao da objedini sve te stvari u jednu cjelinu i veoma sam sretan što sam završio taj vrlo kompliciran studij i bio dio prve generacije studenata u našoj zemlji. Konzervacija je posebna ljubav i profesija koju ne može svako raditi jer, pored specifičnih znanja i iskustva, morate voljeti umjetnost i imati jak osjećaj i želju, kao i poznavati i duboko poštivati etički kodeks i principe kako bi vaš rad na očuvanju nacionalnog blaga bio krajnje odgovoran i profesionalan.

STAV: S kakvim ste se do sada problemima susretali kad je riječ o restauraciji knjiga? Kakav ste uvid stekli u naše pisano naslijeđe? Koliko je toga još po tavanima i privatnim bibliotekama širom Bosne i Hercegovine?
HUSEINAGIĆ: Kad govorimo o pisanom naslijeđu u našoj zemlji i regiji, pogotovo govoreći o zaostavštini islamske kulture i kulture nas Bošnjaka, to je dio naše historije koji je jako stradao i ostalo je veoma malo toga. S vremenom je gubljenje razumijevanja i pravog odnosa našeg naroda prema tome rezultiralo time da mnogo toga bude bačeno po tavanima, podrumima ili čak spaljeno kao nešto što više nema nikakve vrijednosti. Nastranu to što su institucije i određeni pojedinci imali fondove i arhive poput Orijentalnog instituta itd., a što je opet na druge načine stradavalo u požarima i ratovima. Ako se čovjeka definira kao najveću opasnost po umjetničko i kulturno naslijeđe, onda nije teško shvatiti odakle je došla najveća šteta. Jedne je prilike jedna žena otišla u jednu od sarajevskih džamija i ponudila se da očisti džamiju, prostirku itd., a što joj je imam džamije i dozvolio. Iako je to učinila radi sevapa i besplatno, kako bi joj se odužio, imam joj je ispod stepenica minbera izvukao stari rukopis s kožnim uvezom i ponudio joj ga na poklon da joj se zahvali. Ona je taj rukopis odnijela kod jednog poznavaoca starih rukopisa i knjiga na procjenu, a kad je čovjek pogledao, imao je šta da vidi: rukopis Kur'ana, prepisan u nesh pismu i djelimično ukrašen i uvezan kožnim koricama, star oko 300 godina, još očuvan i u dobrom stanju, a stajao je ispod stepenica, kao nekakva stara knjižurina. E, to je taj naš vrlo problematičan odnos prema našem naslijeđu. Ovakvih je primjera veoma mnogo, nažalost. I to nije slučaj samo sa starim rukopisima.
Još imamo odsustvo elementarnog znanja i shvatanja važnosti svih tih elemenata našeg naslijeđa koji su nama važni. Na tom historijskom naslijeđu mi velikim dijelom temeljimo naš identitet ili, bolje reći, naše identitete sabrane u onom najvažnijem, nacionalnom, bošnjačkom i bosanskom. Mi kao konzervatori i ostali koji se bave naslijeđem naše profesije shvatamo i kao svojevrsnu borbu za afirmaciju svih tih elemenata i pozitivnu izmjenu svijesti kod ljudi da shvate šta za sve njih znači svo kulturno blago ove zemlje, bez izuzetka.
Lično radim restauracije rukopisa i pisane baštine, kao i knjiga i umjetničkih djela na papiru, svili, pergamentu itd. Postoje razni problemi u tom poslu, od raznih vrsta oštećenja, pa do potpuno uništenih knjiga od vlage, vatre, nedostajućih dijelova itd., a gdje do izražaja dolazi i moje znanje o kaligrafiji i tehnikama koje se koriste u umjetnosti knjige, pa mi je dosta lahko ako treba negdje uraditi rekonstrukciju ispisa i nedostajućih dijelova. Zato kažem da je konzervacija samo objedinila sve te stvari kojima se bavim u jednu cjelinu.

STAV: Bavite se iluminacijom i ukrašavanjem džamija i drugih sakralnih objekata. Na kojim ste objektima imali priliku raditi?
HUSEINAGIĆ: Umjetnost iluminacije neodvojiva je od kaligrafije. To je jedna od tehnika zastupljena i u ukrašavanju sakralnih prostora. Posebno je izražena u dekoraciji enterijera, ali i eksterijera džamija, tekija itd. Iluminacija džamija ide uz kaligrafiju i služi da, osim ukrašavanja i vizualnog dojma, da na smislu i simbolici. Mihrab kao centralni dio svake džamije nekako je uvijek najraskošnije ukrašen, ali i, ako džamija ima kubbe, ono također biva posebno dekorirano. Sve treba dati smisao i dojam Božijeg prisustva, osjećaj da se nalazite u Božijoj kući koja odiše simbolima Božijeg blagoslova i milosti, kao i ostali segmenti koji imaju za cilj da vas emotivno povežu sa svim onim s čim se definirate kao musliman, poput prvih generacija ashaba i pravednih halifa, imenom hazreti pejgambera Muhammeda, a. s., itd.
Džamijska kaligrafija treba da je pomno odabrana. Ukrašavanje džamija i sakralnih objekata ne treba i ne bi smio svako da radi i da mu se povjeri taj posao, jer i kad odaberete nekoga ko će vam okrečiti stan, vi dobro birate majstora, a kako tek treba da se odnosimo pažljivo spram Allahove kuće. To je posao koji treba da radi onaj ko poznaje sve te segmente i tehnike kako bi na najbolji i najkvalitetniji način ukrasio enterijer, ali i kreirao jedinstvenu formu koja treba da bude poput lične karte svake džamije. Moram se osvrnuti na trendove koji su se pojavili poslije rata s obnovom džamija, a to je nestručno i amatersko ukrašavanje i dekoracija. Nažalost, sve je više tih primjera, gdje se takav posao povjerava ljudima bez poznavanja osnovnih stvari, a koji zidove džamije shvataju kao prazne slikarske ploče na kojima daju sebi za pravo da rade šta hoće i da eksperimentiraju. Primjerice, džamija s izrazito osmanskim klasičnim stilom gradnje biva dekorirana u stilu perzijskih džamija ili s nekontroliranim korištenjem kufskog pisma uz ekstremne devijacije pojedinih slova samog pisma u korist harmonije kompozicije, gdje se često značenje pojedinih riječi mijenja, što je katastrofalno.
Tu je i korištenje neadekvatnih materijala i njihova loša aplikacija, poput pozlate i korištenja imitacije zlata koje vrlo brzo oksidira i onda to dobija veoma loš izgled. Posebno zabrinjava kada predmet djelovanja nestručnih ljudi bude nacionalni spomenik ili objekt od posebne važnosti, gdje je šteta teško popravljiva, i to ostaje za naredne generacije. Takav primjer jeste dekoracija Aladža džamije u Foči, koja je, pa mogu slobodno kazati, najlošije urađena rekonstrukcija dekoracije uopće od svih do sada, iako je trebala da služi za primjer. To dobijete kada pored onih koji znaju date posao onima koji ne znaju. Postoji i druga krajnost, a to je potpuni izostanak dekoracije i kaligrafije u džamijama, a što je posljedica vrlo konzervativne ideološke prirode, a često i malodušnosti koja se u potpunosti kosi s našom tradicijom i kulturom, a na koju su, nažalost, mnogi pristali.
Naša kultura velikim dijelom izvire iz našeg vjerskog identiteta i kao takva je oduvijek bila jedinstvena sa svim svojim detaljima, poput šarenila džamijskih ćilima, brižno ukrašenih svodova džamijskih zidova, posebno pisanih i ukrašenih rukopisa i knjiga, objekata itd. Sve to ima svoju svrhu, svoje značenje. Džamija je centralni objekt i mjesto jedne zajednice muslimana i ona kao takva mora biti reprezent te zajednice, da ljude grije svojom toplinom, da vizualno ljudima ukazuje na sve blagodati njihove predanosti Bogu itd. Svakako postoje i oni koji drže do dostojanstva džamije i vrlo se ozbiljno odnose prema tome.

STAV: S kakvim ste se izazovima susretali prilikom iluminacije džamija?
HUSEINAGIĆ: Svaki objekt kao arhitektonsko djelo priča je za sebe. Postoje tri nivoa ove vrste posla, rekonstrukcija postojeće dekoracije, nova dekoracija i restauracija dekoracije. Kada se radi o novoj dekoraciji, svakom objektu pristupate na drugi način i, kada radite njegovu dekoraciju, tražite jedinstvenu formu i cjelinu koja treba da se sa svojim nužnim elementima sintetizira sa samim objektom. Vi slažete simbole i smisao kroz sve elemente iluminacije i kaligrafije i tako kreirate mozaik koji nosi određene poruke i impresije. Kada se radi o restauraciji i rekonstrukcijama, to je već posao koji zahtijeva opsežne analize, istraživanja te konzervacijske procese rada koji moraju biti ispoštovani kako bi cijeli posao bio urađen po normativima konzervacijske prakse. U dekoraciji sakralnih objekata koje sam radio nailazio sam često na propuste nestručnih ljudi koji se više ne mogu popraviti, ali i ljudsku malodušnost koja zbog vrijednosti takvog posla nerijetko odustaje od toga na štetu objekta i zadovoljava se osnovnim formama i najjeftinijim ponudama, kao i potpunu sveukupnu devastaciju enterijera i njegove estetike zbog lošeg pristupa i neznanja onih koji su to radili. Primjer je džamija gdje su ljudi naručili komplet kaligrafija za centralnu džamiju i gdje je autor to uradio koristeći žutu boju na crnom papiru i to sve uramio. Nakon samo nekoliko godina ti su radovi toliko izblijedili zbog nekvalitetnog materijala i izloženosti suncu, a što zaista ružno izgleda. Objašnjenje autora bilo je da je tako i htio kako bi levhe izgledale stare i dotrajale, što je nonsens.

STAV: Koliko smo danas ukorijenjeni u tradiciju kada govorimo o arhitektonskim i ornamentalnim aspektima naših džamija? Zašto danas imamo džamije u kojima više nema levhi s imenima četverice pravovjernih halifa te hazreti Hasana i Husejna, što je bilo pravilo u našim starim džamijama?
HUSEINAGIĆ: Sve je to posljedica ideološkog ataka na tradicionalne vrijednosti i kulturu koju smo gajili, jer naša tradicija stoji nasuprot tih devijantnih ideja koje u tradiciji vide opasnost po sebe i svoj autoritet. Moramo zadrijeti dublje u tu problematiku jer se u njoj reflektiraju ti animoziteti koji žive u našem vjerskom životu i baštini. Mi smo ponosno našu vjeru odvajkada ovdje znali adresirati na pravi način, a pogotovo u džamijama. Bosanski muslimani, tradicionalno pripadajući određenim pravcima i učenjima, gaje svoju autohtonu tradiciju građenu stoljećima. Često se čuje kako dekoracija ometa, kako je džamija “moderna”, često o tome odlučuju ljudi koji nemaju nikakve veze s likovnošću niti umjetnošću, a pogotovo nemaju veze s kaligrafijom. Dekoracija i kaligrafija ne služe samo pukom “ukrašavanju” džamija nego imaju mnogo dublje značenje.
Uzvišeno Božije ime, ime Pejgambera, a. s., kao i imena halifa su tu da našu vjeru adresiraju na pravi način, da se zna kojem Bogu mi robujemo i klanjamo se. Naša vjera jeste vjera naših ispravnih halifa, naših prethodnika hazreti Ebu Bekra, Omera, Osmana, Alije, članova Ehli-bejta Hasana i Husejna, r. a., ali i hazreti Fatime, r. a. Tu je i poseban smisao ispisa u mihrabu kao centralnom dijelu džamije, ispisa na kubbetu i gornjim dijelovima džamije koji govore o Božijoj jedinstvenosti, Njegovoj moći i sveprisutnosti itd. Poenta jeste da se izostavljanjem i “izbacivanjem” dekoracije degradira duh džamije, njen se enterijer osiromašuje jednako kao njena duša, gdje se gubi sve ono što odaje toplinu, smisao, estetski dojam i na koncu doživljaj same džamije.

STAV: Kako ste se počeli baviti kaligrafijom? Jeste li imali učitelja u toj umjetnosti? Koliko je ona važna kao autentični izraz orijentalno-islamske likovnosti?
HUSEINAGIĆ: Moje bavljenje kaligrafijom započinje dosta rano, pred sami rat, da bih u ratu već došao u dodir s njom. Tada dolazim do dvije jako dobre knjige o kaligrafiji i upoznajem dvojicu veoma dobrih poznavalaca te umjetnosti koji su me uveli u taj predivni svijet. Kao borac Armije RBiH, nosio sam sa sobom te knjige i svesku, te uvijek imao uz sebe olovke i flomastere i stalno pisao i vježbao, pokušavajući da što više naučim. Nakon rata, imao sam sreću pa sam kroz putovanja dolazio do više literature, materijala i upoznavao ljude koji se bave time, među njima umjetnike, majstore kaligrafije itd. Sav taj period samostalnog učenja bio je svojevrsno sazrijevanje jer ja sam uporedo mnogo istraživao i sve druge tehnike, pisma i pokušavao da sve to polahko savladavam.
Kaligrafija ima tri nivoa koji se veoma razlikuju. Nije svako ko se bavi kaligrafijom kaligraf. Tako imate pisare, koji imaju lijep rukopis i znaju vam lijepo nešto napisati, ali to nisu kaligrafi. Postoji umjetnička kaligrafija i onaj najviši nivo – majstorska kaligrafija, gdje vi nakon godina vježbanja stječete diplomu i svoje zvanje te ste sposobni da druge podučavate toj umjetnosti. Ja uvijek tvrdim da kaligraf, ako želi biti potpuni umjetnik, mora biti i likovno pismena osoba, formalno obrazovana u tom smislu, kako bi njegov rad bio potpun i originalan. Nakon toga, upoznajem se sa svojim profesorom Ćazimom Hadžimejlićem, s kojim počinje taj drugi dio mog puta koji rezultira time da 2018. godine, na promociji učenika Hasana Čelebija, velikog turskog učitelja kaligrafije u Istanbulu, na Marmara univerzitetu dobivam svoju diplomu (idžazet) za sulus i nesh pismo. To je važan detalj za afirmaciju kaligrafije u našoj zemlji jer je profesor Ćazim jedini Bošnjak koji je donio takvu vrstu diplome iz Turske, a ja postajem prvi Bošnjak koji tu diplomu dobiva od našeg majstora i njegovog učitelja u Turskoj i tako se uspostavlja ponovno lanac i tradicija umjetnosti kaligrafije koji je bio prekinut skoro cijelo stoljeće. Ja sam ponosan na sve to.

STAV: U Vašim je radovima primjetna namjera da se na savremen način obrade klasični kaligrafski motivi. Koliko kao kaligraf imate prostora u traganju za novim izražajnim tehnikama i modelima?
HUSEINAGIĆ: U svom radu pokušavam da se bavim tradicionalnom kaligrafijom ponajviše, ali kada je riječ o modernom iskazu, to je već stvar dublje analize koja prethodi kreaciji djela. Nije nimalo jednostavno u odnosu na tradicionalni ispis uraditi ideju umjetničkog rada s mnogo simbolike, jer vi morate poznavati mnogo širi spektar stvari nego je to sama kaligrafija. Tu su duhovnost, poezija, književnost, zatim simbolike boja, brojeva, elemenata itd. Sve to ima itekako veze ako želite uraditi umjetnički prikaz neke poruke ili dijela poezije a da to bude vrlo sadržajno. Sadržajnost i smisao ono je što umjetničko djelo razlikuje od nekog drugog običnog djela. Imam radove koji su bili predmetom veoma pozitivnih kritika i analiza od strane likovnih kritičara i historičara umjetnosti, a što meni kao autoru daje do znanja da sam uspio u onome što mi je i bila namjera – kreirati umjetnička djela visokih vrijednosti i dubokog smisla. U svemu tome nalazi se neiscrpno polje istraživanja, traganja i eksperimentiranja kojem nema kraja.

STAV: Bavite se i ebru umjetnošću. Koliko je ova grana zastupljena u Bosni i Hercegovini?
HUSEINAGIĆ: Ebru umjetnost posebna je tehnika koja je, kao prateća tehnika kaligrafije, i mene zainteresirala. Godine 2003. imao sam izložbu na kojoj sam predstavio dio radova na kojima sam koristio ebru. Potom sam počeo istraživati tu tehniku i preveo nekoliko knjiga i tekstova zbog sebe s engleskog, turskog i perzijskog jezika, kako bih uspio da saznam sve detalje o toj umjetnosti. Već 2005. godine, i nakon tri godine aktivnog bavljenja tom tehnikom, napisao sam opsežan tekst u formi knjige, gdje sam opisao kompletnu tehniku rada s osvrtom na sve načine rada, materijale i boje koje se koriste u toj tehnici, ali, nažalost, knjigu nisam imao priliku izdati. Poslije sam na Akademiji likovnih umjetnosti održao kurs o toj tehnici studentima predmeta Kaligrafija i knjigovestvo i to je, mislim, bio prvi kurs o ebru umjetnosti koji je održan uopće u našoj domovini. Poslije sam uradio mnoštvo tih radova, održao niz radionica, kurseva i napisao tekstova o tome. Specifičnost ebru umjetnosti upravo je to slikanje po površini vode, a što daje apstraktne slike nevjerovatnog izgleda, gdje se niti jedna od tih slika više ne može ponoviti, svaki ebru unikatan je rad. Ta se tehnika razvila iz kineske tehnike bojenja papira običnom tintom, da bi se već u Perziji objedinila i definirala, a u Turskoj dobila konačnu formu i tehnologiju, te je upravo turski ebru i najspecifičniji. Danas u Bosni ima nekoliko ebru umjetnika koji se time bave. Iako je jedno vrijeme to bilo aktuelno, već je sada pomalo zapostavljeno i rijetki su kursevi te tehnike, a pogotovo izložbe.

STAV: Bavite se i organizacijom kurseva za kaligrafiju, iluminaciju i ebru tehniku. Postoji li interesiranje kod mladih za ovim znanjima i umjetnostima?
HUSEINAGIĆ: Interesiranje za umjetnost uvijek je postojalo kod naše omladine, ali tu imate onaj pristup hobi varijantama radi razonode i onaj ozbiljniji, kojem pristupa mnogo manje ljudi. Mnogo se mladih bavi kaligrafijom iz ljubavi i razonode, ali je malo onih koji su spremni da se upuste u učenje kaligrafije na pravi način i postanu zaista kaligrafi, jer to zahtijeva veoma mnogo odricanja. Uz godine bavljenja kaligrafijom i ono što mi je dato kao amanet, pokušavam da ispunim svoju obavezu u tom smislu te radim na afirmaciji i istraživanju. Vidjet ćemo hoće li neko dalje preuzeti taj amanet.