U izdanju “Dobre knjige” iz Sarajeva objavljena su Izabrana djela Enesa Durakovića, najznačajnijeg živućeg historičara bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti. U Izabranim djelima objavljeno je pet naslova: Riječ i svijet: studije i eseji o bosanskohercegovačkim pjesnicima dvadesetog vijeka, Bosanskohercegovački književni obzori, Obzori bošnjačke književnosti, Riječ i svijet Alije Isakovića i Kritičari o Enesu Durakoviću.
Ovog važnog pregaoca naše književnosti bilo bi pogrešno označiti tek kao historičara književnosti. Uvidom u njegove tekstove i studije jasno je da je riječ o nekome čija je teorijska potkovanost neporeciva, književnohistorijska naobrazba neupitna, a književnokritički uvidi, proizišli iz spomenutog, dragocjeni. Svaka od navedenih knjiga svijet je za sebe i svaka od njih ispunila je veliku prazninu koja je postojala u bosnistici i našem znanju o našoj književnoj tradiciji i nama samima.
Pored vlastitog naučnog istraživanja i rada, posebno treba istaći akademski rad Enesa Durakovića na Filozofskom fakultetu, na kojem je naučno i pedagoški odgojio brojne generacije mlađih istraživača, zatim rad na uredničkim poslovima u časopisima Lica, Život i Pregled, rad na obnovi Kulturne zajednice Bošnjaka “Preporod”, urednički rad u izdavačkim kućama “Preporod”, “Alef” i “Sarajevo-Publishing”, te rad u redakcijama izdavačkih kuća “Svjetlost” i “Veselin Masleša”.
Prve knjige Enesa Durakovića, kao i brojni članci, rezultat su pomnog analitičkog izučavanja pjesničkih opusa dvojice, po nekim mišljenjima, najznačajnijih autora bošnjačke i bosanskohercegovačke književnosti: Maka Dizdara i Skendera Kulenovića. Riječ je o monografskim studijama Govor i šutnja tajanstva – pjesničko djelo Maka Dizdara iz 1979. i Pjesništvo Skendera Kulenovića iz 1983. godine, unutar kojih je Duraković različitim postupcima čitanja osvijetlio cjeline poetskih opusa i otvorio mogućnosti kasnijih, novijih iščitavanja njihove poezije. “Uz motivsko-sadržajne i jezičko-stilske analize poezije dvaju pjesnika, Duraković je iscrtao i njihov kako unutarnji umjetnički razvoj tako i njihovu poziciju unutar cjeline bosanskohercegovačke historije književnosti. Čitajući književno djelo Maka Dizdara gotovo neposredno nakon pjesnikove smrti, Duraković je pred sobom kao naučnik imao jedno izuzetno značajno, bogato i kao cjelina zaokruženo djelo koje je tek trebalo iščitati i valorizirati, te dijahronijski i sinhronijski locirati u unutrašnje tokove bosanskohercegovačke književnosti. Zapitan pred tridesetpetogodišnjim stvaralačkim putem Maka Dizdara, Enes Duraković pokušava proniknuti kako u njegove tajne življenja tako i u smisao stvaranja”, piše Dijana Hadžizukić u tekstu Naučni i akademski rad Enesa Durakovića.
Pjesništvo Skendera Kulenovića prerađena je magistarska radnja Enesa Durakovića, objavljena 1983. godine, i predstavlja jedini cjeloviti uvid u opus ovog značajnog bošnjačkog i bosanskohercegovačkog književnika. Slično kao prethodna studija, i ova izlazi tek pet godina nakon autorove smrti, te je od višestruke važnosti za sagledavanje Kulenovićeva djela, koje je nastajalo u rasponu od pedeset godina. Do danas je aktualna tadašnja Durakovićeva konstatacija o Kulenoviću kao pjesniku za kojeg je pjesma uvijek značila “oblik u kojem svijet prepoznaje svoju ljepotu i veličinu”, te da je on “pjesnik apoteoze i ekstaze, obuzeti lirik sveprirodne radosti rađanja i plođenja koji svoje prisustvo osjeća u svemu što ga okružuje”.
Već 1988. godine pojavljuje se Durakovićeva knjiga Riječ i svijet: studije i eseji o bosanskohercegovačkim pjesnicima XX vijeka, za koju je kritika kazala da je u isto vrijeme i antologija, i udžbenik, i naučna knjiga. Riječ i svijet sadrži obimne studije o pjesnicima Aleksi Šantiću, Jovanu Dučiću, Musi Ćazimu Ćatiću, Antunu Branku Šimiću, Hamzi Humi, Nikoli Šopu, Skenderu Kulenoviću, Maku Dizdaru i Anđelku Vuletiću. “Kombinovanje naučne preciznosti, savjesnosti i temeljitosti sa esejističkom samostalnošću i nezavisnošću koja je tek nešto malo manje obavezujuća, ostvaruje se u Durakovićevoj knjizi na gotovo idealan način”, zapisao je Slavko Sušilović.
Hronološki slijede knjige Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti iz 2003, Arka riječi iz 2006, te, konačno, Obzori bošnjačke književnosti iz 2012. godine. Bošnjačke i bosanske književne neminovnosti knjiga je koja sadrži osam studija, pisanih i objavljivanih unutar dužeg perioda, a u pitanju su tekstovi koji kao cjelina govore o bošnjačkoj književnosti. Tada naznačene osnovne silnice razumijevanja bošnjačke književnosti koja postoji “u promjenljivom umnožavanju, dopisivanju i repliciranju intertekstualne umreženosti i mnogoglasnosti kulture, nesvodive na sakrosanktnost muzealne reprezentacije” Enes Duraković proširuje i produbljuje u svojoj novoj knjizi.
Posebno je važna u Durakovićevom opusu studija Obzori bošnjačke književnosti. Ona je “rezultat dugogodišnjeg iskustva u istraživanju pojedinačnih književnih opusa, proučavanju bošnjačke književnosti, njene historije i unutarnje dinamike kao i borbe za njeno etabliranje u široj južnoslavenskoj zajednici”. “Već naslovna metafora”, piše Hadžizukić, “upućuje na nemogućnost davanja konačnih odgovora, kao ni čvrsto definiranje granica, prostornih ili vremenskih, bošnjačke književnosti. Mjesto obzora uvijek zavisi od pozicije promatrača. Otvarajući temu i brojna pitanja bez prihvatanja pozitivističke samouvjerenosti u vlastitu istinu, Duraković započinje istraživanje najprije odnosa književnokritičke naučne zajednice prema bosanskohercegovačkoj i bošnjačkoj književnosti, a zatim i njenih unutarnjih postulata i odrednica koje je čine zasebnom književnošću unutar južnoslavenske interliterarne zajednice.”
Studija Obzori bošnjačke književnosti knjiga je koja donosi veliki broj informacija o onome šta nije i onome šta bi trebalo biti bošnjačka književnost, o njenim osnovnim poetičkim modelima i književnicima koji joj pripadaju. Nezaobilazan je i govor o pokušajima osporavanja i prisvajanja bošnjačkih pisaca s istoka i zapada – dovoljno je spomenuti Mešu Selimovića, Skendera Kulenovića ili Hamzu Humu. Duraković zaključuje da je bošnjačka književnost specifična i posebna unutar bosanskohercegovačke, kojoj pripada, i južnoslavenske, s kojom dijeli veliki dio književnog i kulturnog naslijeđa, da je jedinstvena i svoja ne po čistoti modela i jasnom nacionalnom opredjeljenju već po mnoštvenosti poetika i amalgamu zapadnoevropskih, islamskih, južnoslavenskih tradicija i kultura od srednjeg vijeka i ranije do Karahasana i kasnije. “U nekim kasnijim istraživanjima o tome Kto je ta šta je ta da prostiš gdje li je ta odakle je… bošnjačka književnost, ova knjiga Enesa Durakovića bit će nezaobilazan fakt njene povijesti”, zaključuje Hadžizukić.
Izabrana djela Enesa Durakovića važno je izdanje na kojem treba čestitati izdavaču “Dobroj knjizi” jer je prepoznao značaj Durakovićeva opusa za bošnjačku i bosanskohercegovačku književnost. Duraković je, podsjetimo, posljednjih decenija sam uradio posao cijelih instituta, i to ne samo kvantitativno već i kvalitativno. Stoga je izdavanje njegovih izabranih djela istinski događaj u našoj naučnoj zajednici.
ALIJA ISAKOVIĆ: Slika najvrednijeg u bošnjačkoj književnosti
I, konačno, Enes Duraković, koji u cjelini esejističkog znanstvenog opusa sretno sažimlje književnohistorijsku sistematičnost Muhsina Rizvića i dar Begićevog saobraženja s književnim djelima. Nakon zapaženih eseja o Maku Dizdaru i Skenderu Kulenoviću, a onda i o svim značajnijim bosanskohercegovačkim pjesnicima, priredio je prvu ediciju bošnjačke književnosti; da bi sada, dvadeset i pet godina nakon Biserja, i kao autor i kao urednik “Alefovom” edicijom antologija ponudio sliku onog što je najvrednije u bošnjačkoj književnosti XX vijeka. A na taj način počinje se ostvarivati dugo očekivana književnohistorijska sinteza bošnjačke književnosti.
RADOVAN POPOVIĆ: Zahvat u cjelokupno pjesničko djelo Maka Dizdara
Posle zapaženih studija Miljka Šindića i naročito Kasima Prohića, mladi sarajevski esejista Enes Duraković (docent na Filozofskom fakultetu) napisao je delo koje sveobuhvatno analizira pesničko delo Maka Dizdara. Kako ističe dr. Kasim Prohić, jedan od recenzenata, Dizdarev pesnički opus Duraković razumeva unutar geneze bosanskohercegovačke pesničke reči i unutar konteksta drugih nacionalnih književnosti (naročito srpske i hrvatske), kao što, s druge strane, kao istoričar književnosti, pokušava da kritički pronikne u genezu samog Dizdarevog pesničkog i književnog sazrevanja, u njegov osnovni misaoni i stilistički grafem. I drugi recenzent, dr Radovan Vučković, naglašava da je Duraković napisao vrednu esejističku studiju o poeziji Maka Dizdara koja, za razliku od nekih većih štampanih eseja o njoj, zahvata celokupno pesničko stvaranje ovog pesnika i predstavlja ga u preobražajima i sa svim osobinama idejnog i formalnog sastava.
MUHSIN RIZVIĆ: Originalan i bitno moderan pristup
Između uvodnog poglavlja “Problemi metodološkog opredjeljenja” i završnog “Umjesto zaključka” studija Enesa Durakovića Govor i šutnja tajanstva komponira se kao genetičko-dinamička interpretacija unutar kruga pjesničkog opusa Maka Dizdara, sa natuknicama na historijsko-književni i društveni kontekst pojedinih pjesničkih zbirki. I to u punom značenju kritičko-metodološke odrednice “genetički” kao postupka koji ide za tim da prouči stvar, odnosno pojavu u njenom postanku, i da prati njeno razvijanje u kontinuitetu nasljednosti. Taj Durakovićev postupak prirodno je primjeren dinamičkoj strukturi same Dizdareve poezije jer u svojoj rezultanti otkriva progresivno, razvojno cirkuliranje, kruženje njenih elemenata. Stoga se pokazalo uvjerljivim i tačnim Durakovićevo označavanje zbirke Kameni spavač kao posljednje karike u stvaralačkom razvoju ovog pjesnika, kao krajnje tačke njegove “pjesničke sudbine”, kao kristalizacije onog stalnog pjesnikova razgovora sa samim sobom, one bitne zapitanosti nad tajnom življenja i smislom stvaranja, koja se doživljava u obliku poetskog otkrovenja: “I nema kraja/ Smrću je samo obasjana / staza uspona od zvijezda do gnijezda.” Nije lako pratiti pjesnika s doživljajnom bliskošću a s kritičkim odstojanjem, sa smislom i razumijevanjem za pojedinost pjesme i izričaja a širinom obuhvata i povezivanja. A Duraković je svoja opažanja i tumačenja dinamične suštine Dizdareve poezije davao u ovoj studiji istovremeno, i “u hodu” kroz nju samu u toku njenog stvaranja. To je svakako originalan i bitno moderan kako kritički tako historijskoknjiževni način pristupa, sržno blizak samom izražajnom tkivu ove poezije, relativno najbliži njenom stvaralačkom procesu. Ta tumačenja predstavljaju u stvari analitičko-sintetični sloj Durakovićeve studije, mada su ostala razasuta u prostorima njenih stranica, bez zbiranja tih iskustava na kraju. Dizdareva poezija je dostigla svoje stvaralačko umjetničko i spoznajno usavršavanje u posljednjoj zbirci, što je Durakovićeva interpretacija utvrdila.
ABDULAH ŠARČEVIĆ: Mudrost jezika Enesa Durakovića
Enes Duraković nas u tome smislu osokoljuje za tu poetologiju: za semantičku slobodu. Pjesma Maka Dizdara mora voditi čitaoca na razgovor. Davno sam i sam napisao: I u pjesništvu Maka Dizdara, i u slikarstvu Mersada Berbera raspoznajemo ne samo lahku nego i tešku radost. Umjetnost je u svim svojim formama i u svim razdobljima – samo/susretanje i ono što podstiče susretanje. Mudrost jezika kod Enesa Durakovića, svaki će se čitalac moći uvjeriti, pokazuje da svaka umjetnost uvijek iznova nalazi svojeg partnera, u drugom socijalnom, historijskom i kulturnom kontekstu. “Mi sami moramo otvoriti oči – i srca” (H. G. Gadamer, Bd. 9, S. 361). I različiti se partneri susreću. Stoga nas umjetnost prati cijeli život; u traženju istine o nama i drugima, u traženju pravih riječi. S jezikom mislimo; u njemu živimo.
NIHAD AGIĆ: Izmiritelj oprečnih svjetova
Mit o riječi kao ogledalu svijeta dobio je još jednu potvrdu i u esejističkom diskursu Enesa Durakovića, pjesnika od kritike. Riječ kritika, u strogo normativnom smislu, ovdje jedva da bi i pristajala, jer se Durakovićeva esejistička gama tako stopila s tekstom koji ocrtava da se može bez pretjerivanja reći da se iz stvaralačkog susreta (i prepleta) dva tako disparatna diskursa dobio jedan novi, samoegzistentni tekst. Doduše, i ovdje Duraković nije pošao ni iz čega, tragova ima, korijeni su znatni, modeli ili tipovi čitanja, odnosno pisanja na način samoga djela o kojemu je riječ odavno već postoje. Jedan od najizrazitijih čitača i analitika svakako je Midhat Begić, dok je neobavezniji, ali pjesnički i izražajno slobodniji Skender Kulenović. Od prvoga je lukavo, no ne i epigonski, preuzeo bašlarovski nacrt da se kroz djelo ide posredstvom imaginacije, od drugoga lirsku izražajnost diskursa, koji se ponaša onako kako to on sam želi. Dakle, Enes Duraković je analitik, koji se lirski nadnosi nad djelo, i u nekoj nenametljivoj disciplini mašte pokušava izmiriti dva u biti oprečna svijeta.
MIROSLAV PALAMETA: Dovođenje poezije u korelaciju s književnom tradicijom
Jedan od postupaka u Durakovićevom književnopovijesnom i umjetničkom vrednovanju pojedinih pjesničkih opusa pokazuje se posebno plodotvornim. Svakako, to je dovođenje ove poezije u korelaciju s književnom tradicijom, što je prethodila, i suvremenim literarnim tokovima koji su podsticajno važni za svakog pojedinog pjesnika. Dakako, pritom se ne ispisuju u ovoj knjizi samo književnopovijesni portreti ove devetorice bosanskohercegovačkih pjesnika već i sva šarolikost tih književnih tradicija što su u ovim zadanim prostornim i vremenskim relacijama bile na djelu.
MUHIDIN DŽANKO: Put uvjetovan specifičnim položajem bošnjačke književne nauke
Odlučivši se da ponudi vlastiti odgovor na kontinuitet bošnjačke književnosti (kompozitno shvaćene kao segment šire bosanskohercegovačke književnosti), Enes Duraković je odbacio bilo kakvu mogućnost spekuliranja i suočio se sa “pretpaklom” pozitivističkog razvrstavanja i inicijalnog sintetiziranja nacionalne književnosti u Bošnjaka, mada je, po svome kritičkom genotipu, on već od svojih ranih radova bio izraziti antipozitivist. Neminovnost takvog krajnje otvorenog suočavanja sa pozitivističkim i vrijednosnim nedostacima bošnjačke i bosanskohercegovačke književne kritike Duraković je opetovano naglašavao u više svojih eseja i studija. (...) Međutim, u Durakovićevom slučaju desio se jedan paradoks: u svome kritičkom sazrijevanju on je prešao obratan put od onoga kojeg je teorijski zagovarao: od književnog kritičara sa visokim i izoštrenim estetski kriterijima do književnog historičara koji nastoji odgovoriti na sumarij i kontinuitet bošnjačke književnosti. Naravno, takav kritički put Enesa Durakovića bio je uvjetovan specifičnim položajem bošnjačke književne nauke koja se nije oslobodila usuda pozitivizma ni do danas, ali je mnogo značajnije da se Duraković nikada nije odricao visokih estetskih kriterija u prosudbi bošnjačke literature i u projiciranju kapitalnih kulturoloških i književnih poduhvata kakvi su, primjerice, bile edicije “Muslimanska književnost XX vijeka”, “Bošnjačka književnost u 100 knjiga” i antologije bošnjačke književnosti.
