Iz štampe nedavno je izašla nova knjiga u okviru Biblioteke „Stav“. Riječ je o zbirci pjesama „Nebeski senat“ Ahmeda Kurte, koji je dobitnik književne nagrade „25. novembar“ u kategoriji za mlade pisce. Ovom nadarenom autoru nedavno je u prostorijama „Simurg Medije“ uručena i plaketa te prvi primjerci njegovog poetskog debija, a uskoro će biti upriličena i promocija ovog vrijednog pjesničkog izdanja.
Stručni žiri, koji su sačinjavali univerzitetski profesori iz oblasti književnosti Ena Begović-Sokolija, Fahrudin Rizvanbegović, Almir Bašović, Sead Šemsović i Nehrudin Rebihić, književni kritičar i novinar Hamza Ridžal, likovni umjetnik Džeko Hodžić te glavni i odgovorni urednik sedmičnog lista „Stav“ Filip Mursel Begović, odlučio je za 2020. godinu ovu nagradu dodijeliti Ahmedu Kurti zato što se njegovo djelo, kako su istakli, svojom estetskom kvalitetom može mjeriti sa zrelim ostvarenjima naših etabliranih pjesnika. Izrazito visoki pjesnički standardi utjecali su na veličinu njegove zbirke pjesama, koja je bila među kraćim od svih pristiglih na konkurs.
Kako je istakao predsjednik žirija Hamza Ridžal, Kurto znalački gradi pjesme, vješto kujući i zaokružujući vlastiti književni prosede. Mračnoj tutnjavi njegovih stihova i užurbanom, skoro paničnom ritmu ne nedostaje filigranski preciznog osjećaja za jezik. Pritom, iz samih je pjesama, iz njihovih referencijalnih okvira i intertekstualnih aluzija, jasno da Kurtin talenat nije nebrušen, ali i da se njegovi potencijali tek trebaju otkriti. (...) Kurto ne pjeva kao predstavnik jedne epohe ili poetike, već kao pjesnik koji svakim svojim stihom mučno i iskreno kopa po slojevima svoje prošlosti i mogućih budućnosti, javnih pitanja i intimnih sjećanja, društvenih normi i ekstravagantnog buntovništva. Na razvalinama vlastitih proturječnosti ovaj je mladi autor izgradio zaseban književni svijet u kojem se čuje svađa pasa s tramvajima i šutnja ezana, u kojem se osjeti miris Mejtaša i cvat ruža u sarajevskom betonu, u kojem „kisele kiše tupo padaju po Berlinu, kao onomad feredže po vratničkim kaldrmama“.
Ahmed Kurto rođen je u Sarajevu 26. jula 1997. godine. U rodnom gradu završio je osnovnu i srednju školu, a svoje prve literarne radove u formi poezije i proze objavljuje na mnogim internetskim časopisima i portalima. Trenutno živi u Sarajevu, gdje radi u Nacionalnoj i univerzitetskoj biblioteci Bosne i Hercegovine i vanredno pohađa studije engleskog jezika i književnosti. Ovo mu je prva književna nagrada i prva objavljena zbirka.
Podsjetimo da je književnu nagradu „25. novembar“ utemeljio prije pet godina sedmični časopis „Stav“ uz visoko pokroviteljstvo člana Predsjedništva BiH i partnerstvo BBI banke. Dosadašnji dobitnici iz oblasti „za životno djelo“ bili su književnici Dževad Karahasan (2016), Irfan Horozović (2017), Abdulah Sidran (2018), Tvrtko Kulenović (2019) i Halil Tikveša (2020). Od 2019. godine proširen je nagradni fond i kategorije za koje se nagrade dodjeljuju. Tačnije, stručni žiri odlučio je da se od 2019. godine književna nagrada „25. novembar“ dodjeljuje i u kategorijama za „knjigu godine“ te „mladi pisci“. Priznanje za knjigu godine ranije su dobili Asmir Kujović za zbirku pjesama „Nestorov pehar“ te Esad Zgodić za kapitalno djelo „Naučnici i upravljanje državom“.
BOŠNJAČKI ROKENROL
Da sam možda kakav
Nijemac ili crven Rus
pjevao bih o pitama od šljiva
i na moskovskom Kremlju
ispijao votku i džus.
I pisao pjesme bez ispaljenog
metka,
svijet bih gledao kurijim okom,
onako, ne šljiveći ništa
bez izuzetka.
Poručivao bih ptičije mlijeko
od Volge do Rajne
i sa cigaretom među usnama
laktao se o bjelosvjetske gradove
i sve ponaosob lampinjone u alejama
kao krava kroz kukuruze.
U kabanici boje maslačka,
dok voajerski brojao bih žabama zube
i gledao kako kisele kiše
tupo padaju po Berlinu,
kao onomad feredže po
vratničkim kaldrmama.
Ovako nit sam Nijemac niti crven Rus!
Niti pjevam o pitama od šljiva
niti na moskovskom Kremlju
ispijam votku i džus.
Ustvari, ja sam samo jedna zavrzlama,
najveća što gordo pred Evropom starom
tuđa koplja o koljena svoja mora da tupi.
Što svojim džepom plaća „turski grijeh“
i iznova u desetkovane kavge zuri
dok podvijena repa daju se u bijeg.
I nek' se dovraga nosi svijet
u kojem moje ime Damoklov je mač!
I gdje karlice mojih ljudi ružičnjake gnoje,
i gdje vrele su i dalje jame od sijača smrti!
Mi pisali smo pjesme bez ispaljenog metka,
otrgnuti od Istoka, nemušti pred Zapadom.
Isuviše dugo u nevaktu čekali smo vakat
čekali vakat u nevaktu,
dok brali su nas kao cvijeće tuđi bataljoni.
A danas, kada pod martovskim suncima
vide one s kamena ruke,
neka znaju da su to naši znaci,
svoji smo na svom,
ni tuđi niti stranci!
