Ispod Pipera, na vjetrom brisanom podnožju planine, samovao je bor. Trpio stoički samoću, kišu, snjegove i nije se povijao pod šibanjem sjeverca. Uporno je stremio u visinu, k nebu. Nekako mi je bio turoban svaki vizualni kontakt s tim drvetom. Vazda je pored njega bio sanitet koji je dovozio ranjenike i nerijetko se sjećam mnogih naših šehida koji su ondje ležali pokriveni šatorskim krilima. Uvlačila mi se nekakva turobnost kada bih prolazio pored tog usamljenog bora velikih krošnji. Volio sam zaobići ga u širokom luku.
Nekoliko naših momaka čekalo je da nam pomogne s municijom i MTS-om. Krenusmo dalje. Vodila nas je tanka siva nit kroz snijeg utabane smrznute staze u predio koji je izgledao poput neke tapiserije. Kao da su se spretne ruke neke umjetnice poigravale bojama konaca i šarale šume po svom nahođenju. Stapale se nijanse bjeline snijega i zelenih grana borova pod njima kao akvarel nekog vrlog umjetnika. S vremena na vrijeme, u cijelom ovom ratnom haosu, morao je čovjek barem u prirodi naći neku ljepotu i odmor za svoju dušu i svoje oči.
Ispred šatora, pored puta, izvijao se dim pokazujući nam da se približavamo planini i linijama. Tu su bili vezisti i kuhari i vojska koja je dolazila kao pojačanje. Gore, na samoj krivini, bili su momci iz Manevarskog bataljona MUP-a. Pozdravismo se s njima onako u hodu. Odozgo, s linija, dolazile su reske potmule detonacije.
“Tako je od jutros”, reče jedan od vojnika koji su nam dolazili u susret. “Pojačali smo linije, ali ‘komšije’ ne odustaju. Evo, ondje je sporedni put ako bude potrebe za vaše ranjenike. Tuda je mnogo bliže, a snijeg je potpuno razgrnut. Ali nadam se da vam neće trebati”, reče udaljavajući se.
Uskoro smo stigli do velikih borova na uzvisici. Dvije minobacačke granate preletjele su i pale u šumu ispred nas. Gore su i dalje odjekivale detonacije, sad smo ih mnogo jasnije čuli. Dim se izvijao visoko iznad vrhova borova prekrivenih snijegom.
Jaka detonacija iznenadno odjeknu u potoku u našoj blizini. Bacili smo se u snijeg. Geleri zazviždaše iznad nas krešući grane i tupo udarajući u stabla borova.
“Požurite gore”, vikao je neko mašući rukom ispred velike zemunice, čiji je otvor poput ulaza u veliku pećinu zjapio nama okrenut. Brzo smo došli do njega i ušli u zemunicu. Jak prasak, pa onda još dva povezana odjeknuše šumom. Unutra je bilo nekoliko oficira i vezista. Jedan od njih reče nam da malo sačekamo pa će nas uvesti u liniju. “Evo, od jutros nas granatiraju. Do sada nisu tukli s velikim kalibrima, ali sad su i s njima počeli. Prestali su samo dva puta, kada su krenuli u napad, ali smo ih oba puta uspješno odbili. Nanijeli smo im velike gubitke, a i mi smo imali ranjenih i poginulih”, pričao je nekako ubrzano, kao da referira. Imao sam osjećaj da nam hoće do u tančine objasniti šta nas čeka pedesetak metara uzbrdo, a ondje, očito, nije bilo ničega dobrog.
Spremili smo se, pokupili svoju municiju i krenuli. Odjekivala je žestoka pucnjava dok su nas uvodili u liniju. Zrna su zviždala na sve strane iznad naših glava.
Ušli smo u rov iskopan na samom usjeku iznad dva mala brežuljka. Ostali iz naše jedinice krenuše dalje. Hamza i Ahmed poskidaše rance i brzo staviše višak okvirova na gredice na grudobranu. Stariji čovjek iz 2. tuzlanske brigade, pokazujući rukom ulijevo, reče da su četnici jutros pokušali tim dijelom napraviti prodor prema našim linijama. Odbili su ih nakon dvadesetominutne borbe, ali su imali jednog poginulog i tri teško ranjena.
Desno od nas bjesnila je žestoka bitka. Prolamale su se detonacije ručnih bacača, bombi i snažna vatra iz pješadijskog naoružanja.
Pokušavao sam uočiti odakle tačno napadači dolaze. Prenuo me rafal mitraljeza ispred nas. Zrna su pogodila balvan ispred mene. Komadi iverja udariše me po licu. Hamza me gurnu ustranu i sasu prvi rafal iz svog mitraljeza. Brzo sam ustao i zapucao naprijed. Siluete vojnika u bijelim odijelima uočavale su se s naše lijeve strane. Pokušavali su doći što bliže našem položaju, pritom bjesomučno pucajući.
Hamza je bez prestanka tukao mitraljezom po njima. Nekoliko agresorskih vojnika suviše su hrabro bili krenuli prema skupu borova ne bi li ih uzeli za zaklon. Zaustavili su se kao da su udarili u nevidljivi zid; rafal teškog mitraljeza odbacio ih je nazad. Ostali su, zatečeni prizorom, popadali po snijegu i počeli se pužući vraćati.
Ponovo je još jednom s naše strane odjeknula jaka salva iz pješadijskog naoružanja. Uskoro se gotovo sve smirilo, čula se još samo sporadična pucnjava.
Sjeo sam na usječeni dio u stijeni, izvadio cigaretu i zapalio. Bilo je strašno hladno, nos i uši skoro nisam ni osjećao.
Hamza iz ruksaka izvuče neke stvari i otud ispade kutija zapakovana u šareni papir. Sjetih se da sam u kasarni dobio istu takvu. U onoj brzini strpao sam je u ranac. Jutros su nam ih podijelili ljudi iz Janje koji su dovezli hranu na kamionima u kasarnu. To su spakovali naši Bošnjaci smješteni u izbjegličkim kampovima tražeći da se dostavi vojnicima.
Izvadio sam svoj paketić zamotan u šareni šuškavi papir. Bio je nekoliko puta umotan selotejpom. Nožem sam izrezao prednji dio i otvorio kutiju. Unutra su bile rukavice, šal, kapa, dvije kutije cigareta i dva upaljača te jedna velika čokolada. Izvlačeći šal, izvukao sam i komad papira na kojem je nešto bilo napisano. Otvorio sam i počeo čitati.
Žena koja je pisala bila je iz Prijedora. U Njemačkoj je, u izbjegličkom kampu, boravila sa svojom osmogodišnjom kćerkom. Suprug i stariji petnaestogodišnji sin bili su ubijeni. Muž je, po njenom saznanju, usmrćen u logoru, a sin u nekom selu u okolini Prijedora. Ona se s kćerkom uspjela izvući preko Crvenog krsta.
Nešto me je stezalo u grudima dok sam čitao to pismo. Smotao sam ga i poželio da nisam ni otvorio tu kutiju. Pokušavajući da je smotam, ugledao sam na dnu neki smotuljak. Odmotao sam ga i ugledao crtež koji nikada neću zaboraviti. U smotuljku su bila dva lizala i jedna žvakaća guma. Dječijom rukom bila je nacrtana zastava sa šest ljiljana, a pored nje vojnik u maskirnoj uniformi sa zelenom kapom.
Na desnoj strani lista bio je nacrtan čovjek. Za ruku je držao dijete. Ispod je nečitkim rukopisom pisalo: “Želim da oslobodite moju Bosnu. Želim da se vratim u svoje selo. Želim da mi nađete mog brata i mog babu.” Na kraju je stajalo: “Sretno vam, armijo bosanska.”
U prsima me nešto počelo gušiti. Kao da mi se na njih stablo navalilo. Začuo se prasak granate, a onda sasu po našem rovu sa svih strana. Čuo sam kad je Hamza viknuo: “Evo ih!”
Navukao sam rukavice pristigle u paketiću. Nevjerovatna toplota prostrujala mi je tijelom. Iz ruksaka sam izvadio nitroglicerinku, čučnuo i polahko je napunio.
Nestalo je onog pritiska u grudima. Preko balvana vidio sam da četnici dolaze usjekom prema nama. Ustao sam i mirno nanišanio. Ispucao sam svih šest projektila. Eksplozija se razlijegala Majevicom kroz krošnje borova prekrivenih snijegom.