Na današnji je dan 1913. godine okončana gradnja sarajevske palače koju danas većina poznaje pod nazivom Glavna pošta. Na početku, u doba vladavine Austro-Ugarske bila je vojna pošta. Pripada secesijskoj arhitekturi koja je nastala oko 1900. godine kroz grupe mladih arhitekata i umjetnika iz Beča koja se distancirala od klasičnog stila i krenula novim putevima u arhitekturi i umjetnosti.

Ovoj je inovativnoj grupi pripadao i projektant zgrade pošte, Josip Vancaš.

Svoj najmonumentalniji izraz secesionistička arhitektura Sarajeva dosegla je upravo objektom Glavne pošte. Grupa mladih bečkih arhitekata predvođena Vancašem, zgradu je projektovala 1907. godine, a građevinski radovi su počeli 1911. godine.

Ovaj tehnološko-administrativni objekat na tri kata, pisalo je Oslobođenje, zauzimao je oko 8,5 hiljada kvadratnih metara, a u arhitektonskom smislu zgrada pošte uspoređivana je s poznatom bečkom poštom austrijskog arhitekte Otta Wagnera.

Glavna pošta puštena je u promet kao austrougarska vojna pošta, s telegrafskom salom iz koje su se uspostavljale prve direktne veze s Bečom. U dvorište iza zgrade dolazio je i vlak koji je dopremao i otpremao pošiljke, a kasnije je tuda saobraćao i tramvaj.

Kobnoga junskog dana te 1914. godine Glavnu je poštu obišao austrijski prijestolonasljednik Franc Ferdinand. Nakon toga se uputio prema Vijećnici. Nešto kasnije telegrafska sala Glavne pošte bila je mjesto s kojeg je u Beč prva odaslana depeša s viješću o atentatu i Ferdinandovoj smrti.

Godine 1936. Pošta dobija telefonsku centralu s 2.000 priključaka. U Drugom svjetskom ratu, dio između centralnog i istočnog krila biva oštećen nakon bomabrdiranja njemačkih zračnih snaga a rekonstrukcija je obavljena samo djelimično.  

Na zapadnom krilu 1974. godine dograđen je jedan aneks zgrade.

Početkom Agresije na Bosnu Hercegovinu, drugog maja 1992. godine, potpuno je uništena.

Pripremajući se za Agresiju na BiH, piše Nihad Halilbegović u knjizi “Diverzija u glavnoj pošti u Sarajevu i telekomunikacijska deblokada BiH”, publiciranoj 2010. godine, Jugoslovenska narodna armija i srpski teritorijalci zauzeli su do kraja aprila 1992. godine i isključili gotovo sve radiorelejne objekte preko kojih se prenosio i emitirao TV program RTV BiH. Isto su uradili s objektima i radiorelejnim stanicama preko kojih se prenosio telefonski signal.

Već 3. aprila, prije otvorene agresije na BiH, agresor je isključio koaksijalno kablovski sistem posredstvom kojeg se odvijao telekomunikacijski saobraćaj s Hrvatskom i Slovenijom te je prekinuo vezu između tranzitnih centara Sarajeva i Banje Luke. U Glavnoj pošti nije izvršena diverzija 2. maja 1992. godine, kojom je ona potpuno uništena.

Tog su dana zapaljene i uništene desetine objekata od logističkog, privrednog, vojnog, vjerskog i kulturnog značaja za Sarajevo i BiH, ali je najveća šteta izazvana diverzijom u Glavnoj pošti. Zgrada je zapaljena, a onda s brda žestoko granatirana. Iako su vatrogasci, uprkos snajperskom djelovanju, činili sve što su mogli da ugase požar, nije bilo jednostavno ugasiti uređaje polivene specijalnim hemikalijama nepodložnim gašenju običnim sredstvima. Bilans je bio tragičan.

Telefoni su zanijemili. Predsjedništvo RBiH, Skupština grada, općine, komanda armije, bolnice, hitna pomoć i druge važne institucije ostale su bez telefonske veze. Jedina preostala veza bili su kuriri i radiostanice. Međutim, JNA i srpske jedinice uskoro su uništile cjelokupan sistem proizvodnje i dopremanja električne energije, pa je nestalo i struje kao pogonske energije za radiostanice.

“U tako teškim uvjetima, koji su graničili s haosom, imali smo i snage i razuma da ublažimo posljedice. Prvo smo ‘preko noći’ pošli proizvoditi agregate kako bi dobili potrebne kilovate struje i oživjeli radiostanice i druge uređaje. Sarajevo je preživljavalo najteže trenutke u svojoj historiji. Drugi maj sigurno je bio dan ‘D’ za Sarajevo i BiH, ne samo što je tog dana odbranjeno Predsjedništvo nego i po posljedicama čiji su rezultati bili uništenje telekomunikacijskog sistema, uništenje elektrosistema, nestanak vode, zarobljavanje predsjednika Alije Izetbegovića i dr.”, objašnjava Halilbegović.

Tarik Rašidbegović, republički poslanik iz Gračanice i stručnjak iz oblasti telekomunikacija, obavijestio je Halilbegovića da je šteta u Glavnoj pošti ogromna, ali da postoji mogućnost uspostave telefonske komunikacije za ograničeni broj subjekata, poput Predsjedništva RBiH, Skupštine grada…

Halilbegović je kao sekretar Gradskog sekretarijata za narodnu odbranu naredio uposlenicima PTT-a da osposobe telefonsku komunikaciju za nekoliko važnih subjekta, ali su se oni, kao kadrovi SDS-a, oglušili o naredbu. Stoga je Halilbegović naredio privođenje Njegomira Ivičevića i poslao tri policajca po njega.

Nakon razgovora s Ivičevićem i prijetnji da će svi uposlenici biti pohapšeni istu večer ukoliko ne osposobe telefonski saobraćaj za važne institucije u gradu, telefoni su proradili tri sata kasnije. I dok je oživljavana telefonska veza u gradu, srpske jedinice i pripadnici HVO-a blokirali su telefonsku vezu sa susjednom Hrvatskom u cilju izolacije glavnog grada BiH, što je predstavljalo težak udarac za Sarajevo.

Da bi se ublažile posljedice prekidanja veze sa Zagrebom, formirana su dva centra za prikupljanje i slanje informacija: jedan u Baselu, kojim je rukovodio Halil Halilbegović, biznismen iz Švicarske, i njegova supruga Vera, i drugi u Sarajevu, gdje je za rukovodioca postavljen Tarik Rašidbegović, već dokazani i odani borac.

Ovim telekomunikacijskim “bajpasom” omogućeno je slanje informacija na relaciji Sarajevo – Zagreb i obratno preko Basela (Prattelna). Upravo su preko ove linije upućene komande za formiranje 7. krajiške brigade. “Osjećali smo se ponosni, a neprijatelji poniženi pošto nas nisu uspjeli potpuno blokirati i onemogućiti da se branimo i održimo u nemogućim uvjetima u kojima smo se nalazili u Sarajevu. Neprijatelji su činili sve da Bosna, a posebno Sarajevo, bude u telefonskoj blokadi, bez mogućnosti komunikacija, što im nije u potpunosti uspjelo. Naime, na njihove telefonske blokade mi smo reagirali deblokadama i na tom smo planu, ipak, bili uspješniji.”

Zgrada Glavne pošte je obnovljena 2001. godine.