Priredila: Alma ARNAUTOVIĆ

U toku istrage vidio sam da su planirali da ja budem glavni svjedok protiv Alije Izetbegovića, koga sam ja upoznao kad sam bio student pa smo se družili i razgovarali. Ustvari, ja nisam znao da su obavještajci pratili Aliju. Nakon što sam pažljivo pročitao te dvije i po stranice teksta u kojima su bile takve optužbe i laži, koje ja u životu nikad nisam ni čuo ni vidio, kažem sebi: „Ako ovo potpišem, ja uopšte ne znam kako ću dalje nastaviti živjeti!“ Prepričao je ovako svoja iskustva mr. Huso Živalj, jedan od osuđenika tzv. „Sarajevskog procesa“, koji je osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od šest godina iako tužilaštvo protiv njega nije imalo nijednog svjedoka ili materijalni dokaz.

Živalj je o ovoj temi, ali i o tome kako mu je bivši sistem uništio životni san da će jednog dana postati naučnik svjetskog glasa, a Sarajevo centar mehanike fluida u bivšoj Jugoslaviji i šire, razgovarao s prof. dr. Fahirom Fejzić-Čengić, koja je u izdanju sarajevske „Dobre knjige“ 2021. godine objavila knjigu Razgovor sa Husom Živaljem – Bosanska medalja ima dvije strane. Osim toga, Živalj se prisjetio i djetinjstva, a govorio je i o tome kako mu je ratni zločinac Vojislav Šešelj svojevremeno otkrio plan o Velikoj Srbiji. Također, Živalj je s Fejzić-Čengić razgovarao i o danima provedenim u zatvoru u Zenici, ali i o snovima koje je sanjao, a koji su se kasnije obistinili upravo onako kako ih je on sanjao.

„Diplomatski je naprosto neuhvatljiv! Jer vjerovatno nema u novijoj bosanskohercegovačkoj povijesti ličnosti koja je manje poznata široj javnosti u svom suštinskom smislu riječi od Huseina, a znamo da zaslužuje mnogo više publiciteta“, ovako je na početku svoje knjige Fejzić-Čengić predstavila Živalja.

Inače, razgovor sa Živaljem Fejzić-Čengić vodila je 18. septembra 2020. godine. Autorica ističe da Bošnjaci i Bosanci nemaju posebno odnjegovanu kulturu biografike kao žanra niti kao pripovjedne proze koja bi zabilježila sve bitne ličnosti. Naprotiv, nastavlja, prisutan je samo refleks odbijanja i omalovažavanja manje-više svakoga, stoga je ona knjigom nastojala popuniti značajnu prazninu vezanu uz Živaljev život u predratnim, ratnim i postratnim zbivanjima, u periodu raspada Jugoslavije, lobiranja za Bosnu i Hercegovinu na Zapadu, Americi i po svijetu...

Profesorici Fejzić-Čengić dobro su poznati strahovi koje su preživljavali osuđenici i članovi njihovih porodica, jer je, kako je navela, i njen otac, Mujaga Fejzić, bio „bivši mladomusliman“ koji je šest i po godina ležao u fočanskom zatvoru pedesetih godina, mnogo prije njenog rođenja. No, kako ističe, oprez, trajni oprez, postat će osnovno pravilo u životu.

„Trebalo je imati petlju i ne opteretiti nikoga, a opteretiti sebe gubitkom slobode, odvajanjem od porodice i maloljetne djece, žene i roditelja, gubitkom posla i nadasve društvenom demonizacijom koja će uslijediti putem medija i uobičajenih čaršijskih tračeva i zluradostima. Valjalo je to sve proživjeti, proći i ostati normalan“, zaključuje autorica.

DJETINJSTVO I ŠKOLOVANJE

Živalj, kojem je pravo ime Huso, jer je umjesto Husein tako upisan u matične knjige, rodio se u selu Živaljevići, koje se nalazi između Žepe i Rogatice, a kada je završio drugi razred osnovne škole, porodica se doselila u Sarajevo.

Živalj je imao dobru memoriju i na nenametljiv podsticaj majke Aiše skoro je svakodnevno učio nove sure iz Kur’ana, dok je od nene Nafile Ajanović, Aišine majke, slušao o tome koliko su Bošnjaci kao narod potpuno podijeljeni i pocijepani. Inače, zahvaljujući neni Nafili, od klanja i ubistava koja su u istočnoj Bosni vršili sljedbenici četničkog vođe Dragoljuba Draže Mihailovića od potpunog nestanka i istrebljenja spašena je rogatička loza Ajanovića, a to se desilo tako što je Nena s još pet žena i četrdesetero djece prešla preko Romanije u Sarajevo, dok su četnici pobili njihove muževe koji nisu željeli poći, uvjereni da ih niko neće dirati jer nikom ništa nažao nisu učinili.

„Nakon završetka Srednje mašinske tehničke škole, 1968. godine ja se upisujem na Mašinski fakultet, koji je tada bio jedan od najtežih fakulteta u Bosni i Hercegovini. Poslije završene dvije godine svaki student odlučuje da u trećoj godini upiše onaj smjer koji mu se najviše dopada. Ja se odlučujem za smjer Mehanika fluida, koji je bio najteži pa su mnogi studenti izbjegavali taj smjer. Studirajući, postajem blizak profesoru rahmetli dr. Muhamedu Riđanoviću, koji je u to vrijeme bio jedini profesor koji je išao petkom da obavi džumu, gdje smo se često susretali i razgovarali. Nakon završetka fakulteta i dobivanja diplome, prof. dr. Muhamed Riđanović mi predlaže da budem asistent na fakultetu, i to iz predmeta Mehanika fluida – što mi se jako svidjelo. Inače, Mašinski fakultet je bio vrlo blizu Fakulteta za matematiku, gdje sam upoznao sarajevsku djevojku, moju buduću suprugu i majku moje troje djece, Nidžaru Žiga, koja je studirala matematiku i s kojom sam se često viđao i družio. Nakon završetka fakulteta ja sam joj ponudio brak i ubrzo smo se vjenčali. Bilo je to 30. novembra 1974. godine“, prisjeća se Živalj.

Godinu poslije je odslužio vojni rok u Subotici, u Srbiji, a kada se vratio u Sarajevo, nastavio je raditi kao asistent na predmetu Mehanika fluida, a prof. Riđanović mu je predložio da upiše magistarski studij.

„Plan moga profesora Muhameda Riđanovića bio je da magistriram u Sarajevu i da me onda pošalju na ‘Imperial Colegge’ u London, gdje bih uradio doktorat, pa da onda u Sarajevu napravimo najjaču grupu iz Mehanike fluida u bivšoj Jugoslaviji. Znači, radilo bi se o grupi koju bi sačinjavali rahmetli prof. Muhamed Riđanović, prof. Kemal Hanjalić, Izo Demirdžić, Nikola Stošić, ja i još neki drugi. Prije zatvora bio sam asistent kod rahmetli prof. Muhameda Riđanovića, koji je umro deset dana poslije mog hapšenja! Kažu da su kod njega došli policajci i da su ga pretresali i radili sve ono što unutrašnji organi države rade i da je on usljed toga naglo umro, od infarkta! Ali nikada to nisu htjeli priznati. Umro je u 53. godini života. Izuzetno sam cijenio i volio rahmetli profesora Riđanovića i to poštovanje i ljubav je bilo obostrano, a došlo je do izražaja i prilikom njegove dženaze. Naime, pošto sam saznao vrijeme i mjesto njegove dženaze, ja odem tamo, kad prilikom spuštanja mejjita u kabur, brat rahmetli profesora Muhameda Riđanovića upita: 'Imal’ ovdje ikako Živalj Huse?' Ja istupim, a on kaže: 'Eh, moj je brat oporučio da prilikom spuštanja u kabur, ako ti budeš prisutan, ti ga spustiš u kabur! Hoćeš li to da uradiš?' Rekoh: 'Hoću.' I ja ga spustim u kabur i tako ga ispratim na Ahiret“, ispričao je.

MART 1983.

Govoreći o hapšenjima Bošnjaka, koja su počela prije četrdeset godina, Živalj je podsjetio da su tada pripadnici Sekretarijata unutrašnjih poslova Savezne Republike Bosne i Hercegovine uhapsili: Aliju Izetbegovića, Omera Behmena, Saliha Behmena, Rušida Prgudu, Mustafu Spahića, Meliku Salihbegović, a prema ocjeni Amnesty Internationala, i drugih međunarodnih nevladinih institucija pravde, tako je počeo najveći montirani politički proces u Jugoslaviji. Narednih je dana u Sarajevu uhapšeno, saslušavano i ispitivano stotine Bošnjaka i Bošnjakinja. Neke su osobe nakon ispitivanja i montirane istrage dobile status svjedoka, a neke su postale optužene i pritvorene u istražni zatvor. Među dodatno uhapšenim, navodi Živalj, osim njega, našli su se: Ismet Kasumagić, Hasan Čengić, Edhem Bičakčić i njegova sestra Đula Bičakčić, Džemaludin Latić i Derviš Đurđević.

Živalj je uhapšen i saslušavan od Državne bezbjednosti krajem marta 1983. godine, dvije sedmice prije njegove odbrane magistarskog rada.

„U našu kuću ujutro, u Ulici Mandrina, na Ašikovcu, čuvenom starom sarajevskom naselju, dolazi policija, hapsi mene i odvode me na saslušavanje kod istražitelja DB-a Munira (Munja) Alibabića i Nazifa Džubura. Rekli su mi da svaki dan mogu ići kući, ali da svako jutro dođem kod njih na saslušavanje. U toku istrage vidio sam da su oni planirali da ja budem glavni svjedok protiv Alije Izetbegovića. Alija Izetbegović je jedan poseban čovjek, koga sam ja upoznao kad sam bio student, pa smo se družili i razgovarali. Ustvari, ja nisam znao da su obavještajci pratili Aliju jer on je suđen i ranije, odnosno 1946. godine, i onda u toku istrage su od mene tražili da ja budem svjedok protiv njega. Nakon što sam u toku istrage rekao da ne mogu biti svjedok protiv njega, onda su me odveli kod Duška Zgonjanina, tadašnjeg ministra unutrašnjih poslova Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine. Tada mi je Duško Zgonjanin dao dvije i po stranice napisanog teksta i rekao mi: ‘Evo ti, potpiši ovo i onda idi na Imperial College.’ Dakle, on je saznao plan da ja doktoriram u Londonu. On je znao za moj životni san i put naučnika koji me je čekao. Ili sam mislio da me je čekao. No, sve se skoro preko noći dramatično promijenilo. Moj život se skoro pa raspao. U najmanju ruku je popucao po svim važnim linijama koje su objedinjavale ugodni život mladog oženjenog inženjera mašinstva. Taj san je prekinut! Ukinut! Dokinut! Taj san se raspršio kao pjena od sapunice, kao da nikad nije ni postojao. U godinama koje će uslijediti sve, baš sve, u mom životu bit će drukčije. (...) Da se vratim na dan i trenutak kad su tražili da potpišem lažno svjedočenje. Tada sam rekao: ‘Druže ministre, ja to ne mogu potpisati dok ne pročitam šta piše’. A Duško Zgonjanin reče: ‘Evo ti pa pročitaj’. Nakon što sam pažljivo pročitao, odlučno sam rekao: ‘Druže ministre, ja ovo što piše nisam nikad ni čuo ni vidio i ja ovo ne mogu potpisati.’ A Duško Zgonjanin reče: ‘Zar ne vjeruješ UDBI!?’ A ja opet kažem: ‘Neka UDBA nađe onoga ko to zna za ovo što piše, ja doista ne znam.’ Onda je Duško Zgonjanin viknuo: ‘Hoćeš li potpisati!?’ Ja sam rekao: ‘Druže ministre, ne mogu potpisati!’, a on je meni viknuo: ‘Mrš napolje, šest!’ Razumio sam šta je ‘marš napolje’, ali nisam shvatio šta je ono ‘šest’. Tek kasnije, na izricanju presude, pošto sam ja stavljen u grupu kojoj se sudi, shvatio sam zašto je Zgonjanin rekao šest. Mene su osudili na šest godina zatvora.“

Živalj je u knjizi podsjetio i na činjenicu da je čuveni beogradski advokat Rajko Danilović, koji je branio nekoliko optuženih, rekao da su prava koja okrivljeni i uhapšeni imaju po Zakonu o krivičnom postupku reducirana ili potpuno ukinuta. Prava su bila uskraćena optuženicima i advokatima, a na rodbinu i svjedoke bio je vršen pritisak, što je protivno zakonu.

Optužnica je bila podignuta na osnovu članova 114 i 133 Krivičnog zakona SFRJ. Optuženi su za „udruživanje radi rušenja ustavnog poretka“, te radi „verbalnog delikta“. U knjizi Sarajevski proces 1983. Danilović, opisujući stanje u Sarajevu i Bosni i Hercegovini tokom istrage i suđenja, piše: „Štampa i ostali mediji uveliko su se takmičili stvaranjem atmosfere progona i sijanjem straha. Imao sam utisak da je tih dana biti Musliman (Bošnjak) samo po sebi bilo opasno i rizično. Taj stepen apriornog neprijateljstva i omraze nije bio rezultat samo komunističke netrpeljivosti prema neistomišljenicima i pritisak političke policije, već se osjećala neka dublja, iracionalna mržnja koja je imala teološku i etničku pozadinu, koja će se poslije nepunih 10 godina pretvoriti u bespoštedni rat i istrebljenje Muslimana (Bošnjaka)“, citira Živalj advokata Danilovića.

SUĐENJE I PRESUDA

Na pitanje Fejzić-Čengić da se prisjeti detalja sa suđenja, Živalj odgovara da je iza optuženičke klupe bio kordon policije s pendrecima i pištoljima obješenim o bokove. Međutim, u sudnici je bilo još desetak naoružanih udbaša u civilu podijeljenih po ćoškovima sudnice.

„Sudski proces je predvodio predsjednik sudskog vijeća sudija Rizah Hadžić, a optužbu je zastupala javna tužiteljica Edina Rešidović. Suđenje je u javnosti imalo ogroman publicitet, a da sve nije bilo baš čisto, postalo je jasno svakome kada su neki od svjedoka pred sudom negirali iskaze date u istrazi. Kasnije će neki od svjedoka javno priznati da im je u istrazi data cedulja s njihovim ‘iskazom’ koji su oni morali potpisati i naučiti napamet. Svi optuženi proglašeni su krivim i osuđeni na kazne zatvora u trajanju od šest mjeseci (Đula Bičakčić) do petnaest godina (na koliko je osuđen Omer Behmen). Prvooptuženi Alija Izetbegović osuđen je na četrnaest godina zatvora. Suđenje i presuda izazvali su veliko negodovanje među nezavisnim intelektualcima u cijeloj Jugoslaviji, ali i u svijetu. Ja, Husein Živalj, jedini sam u tom ‘Sarajevskom procesu’ iz 1983. godine protiv kojeg nije bilo nijednog svjedoka, niti jednog pisanog dokumenta, ali sam osuđen na šest godina zatvora. Razlog za to je bio što su oni planirali da ja budem glavni svjedok protiv Alije Izetbegovića.“

Nakon završenog suđenja i izricanja presude 19. augusta 1983. godine, Živalj je s još četvoricom osuđenika otpremljen na izdržavanje zatvorske kazne u Kazneno-popravni dom u Zenici, koji je bio najgori zatvor u bivšoj Jugoslaviji.

„Bili su tu još: Omer Behmen, Hasan Čengić, Džemaludin Latić i Derviš Đurđević. Međutim, i Mustafa Spahić je zatražio da i on bude smješten u KP dom u Zenici, jer mu je porodica bila blizu grada Zenice, tako da su ga njegovi najbliži mogli lakše posjetiti. U KP dom u Foči su otpremljeni Alija Izetbegović, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić i Salih Behmen, dok je Melika Salihbegović smještena u poseban zatvor u Gradišku. Melika je imala dramatične robijaške dane. Ona je još u CZ-u Sarajevo bila počela štrajk glađu, da bi se u Foči, nakon prebacivanja iz Gradiške, štrajkom glađu izborila da je odvezu na liječenje na Koševsku kliniku, odakle je puštena kući prije isteka oficijelne kazne. (...) Nikada nisam zaboravio, kada su me ubacili u KP dom u Zenici, da mi je u tom trenutku na um pao Jusuf, a. s., Allahov poslanik. Tada počnem razmišljati kako je Jusuf, a. s., bio jedan prelijep čovjek, koji je uvijek činio dobra djela, ali je onda došao u iskušenje da završi u zatvoru i da odleži nekoliko godine, iako ništa loše nije uradio. Jusuf je sanjao istinite snove i tumačio ih.“

Živalj je na izdržavanju kazne radio najteže poslove u metalskoj industriji. Udišući opasnu prašinu, radio je na teškim željeznim odlivcima, čija je temperatura dosezala i do 700 stepeni Celzijusa i sve to bez adekvatne zaštitne opreme. Kada je nakon dva mjeseca uvidio da mu se narušava zdravlje i da usljed takvog rada postaje sve slabiji, odlučio je odbijati da radi, kako bi ga, zbog suprotstavljanja, smjestili u samicu.

„A u samici ti svežu jednu ruku i jednu nogu i onda te biju! Ja kažem: ‘Bolje da me oni biju, nego da se sam ubijem!’ U samici provedem dva i po dana, a onda kad su vidjeli da sam gotov, odvedu me na neki ljekarski pregled, dadnu mi neke lijekove i onda me prebace u Livnicu, na radna mjesta gdje su bili i ostali zatvorenici iz 'Sarajevskog procesa' 1983. godine. Radeći u Livnici, odjedanput mi je na um palo što mi je moja rahmetli majka govorila kad sam bio dječak, da je Muhammed, a. s., rekao da bi volio da u njegovom ummetu, nije važno bilo muško ili žensko, svi znaju jedno aje i jedno sure – aje je Ajetel-kursija, a sure Jasin. I tad u zatvoru, dok sam služio kaznu i dok sam radio u Livnici, počnem učiti suru Jasin. Nakon što proučim suru Jasin, stavim jednu crticu na pijesak i tako sve redom. Radeći dnevno devet sati, uspio sam da proučim između 36 i 40 puta suru Jasin. I tako svaki dan. Kad bih završio učenje, obavezno bih proučio i dovu, obraćajući se i moleći Uzvišenog Stvoritelja Allaha, dž. š., ovim riječima: ‘Dragi Allahu, Gospodaru svih svjetova, ja Te skrušeno molim, smiluj se meni i mojoj porodici da izdržimo ovo iskušenje u kome se nalazimo. I smiluj mi se da živim u onoj zemlji, radim onaj posao i budem s onim ljudima, što je hajr (dobro) po moj Dunjaluk (Ovaj svijet) i moj Ahiret (Onaj, zagrobni, Vječni život). Koja je to zemlja, koji su to ljudi, koji je to posao Gospodaru, ja ne znam, a Ti znaš!’ To je bila moja dova!“, navodi Živalj, koji je ubrzo počeo sanjati snove koji su se ubrzo ostvarivali.

SNOVI NA JAVI

Svi detalji i sitnice kojih se sjećao iz svojih snova, a o kojima nikom nije govorio, ostvarivali su se. Tako je, naprimjer, sanjao da mu je kćerka slomila nogu pa je saznao da se to i dogodilo. Sanjao je i da je jedan zatvorenik ubio drugog u zatvorskom WC-u, a narednog je dana u toaletu s „rascopanom“ glavom pronađen mrtav čovjek.

Posljednji od snova iz zatvorskih dana koje je posebno istaknuo u knjizi i koji je detaljno opisao odnosio se na dolazak njegove supruge u zatvorsku ćeliju.

„Vidim zatvorsku sobu u kojoj nas je bilo 127 zatvorenika i odjedanput policajac otvara vrata od zatvorske sobe i ljubazno kaže: ‘Izvolite.’ Kad ono tamo moja supruga Nidžara, mršava, tankam u crvenoj haljini na bijele tufne i tako dođe donekle prema mom krevetu i meni se obraća riječima: ‘Huseine, ustani! Idemo!’ Ja gledam nju, ja osuđen na šest godina, a nije ni tri godine prošlo i ništa mi nije jasno! Ja onako nepomično ležim, gledam i šutim. Istom ona dođe blizu mog zatvorskog kreveta i govori mi: ‘Huseine, gotovo je! Ustani! Hajde!’ I ja odjedanput ustajem, budim se i tumačim san. Govorim sam sebi: ‘Ovo je nešto pogrešno! Kako ću izaći iz zatvora, osuđen sam na šest godina, a evo ni tri godine nije prošlo!’ (...) Kad sam se probudio, ustao sam, spremio se i otišao na rad u Livnicu’, ispričao je i dodao da se ubrzo preko zvučnika začulo obavještenje da se 'Živalj Huso, Husein javi načelniku KP Doma Zenica – saaad!'.

'Kako se on dreknuo: ‘Saaad!’, raja mene gledaju i pitaju me: ‘Pa šta si ovo uradio?’ ‘Nisam ništa’, ja odgovaram. ‘Čuj nisi ništa uradio, a cijeli KP dom obaviješten, a onaj se još dreknuo: – Saaad! Ma ti si gotov!’ Ja onako gledam, napustim radno mjesto i idem kod načelnika u kancelariju, pokucam na vrata i (...) pruža mi list papira i naređuje: ‘Drži, pročitaj ovo!’ Kad tamo na tom papiru ja čitam: ‘Na sjednici Saveznog suda SFRJ održanoj u Beogradu oktobra 1985. godine donosi se konačna odluka u vezi suđenja u Sarajevu 1983. godine. Aliji Izetbegoviću koji je osuđen na četrnaest godina kazna se smanjuje na devet godina i tako redom: Omer Behmen, Hasan Čengić, Ismet Kasumagić, Edhem Bičakčić (...) Živalj Huso, Husein sa danom izricanja ove presude pušta se sa daljnjeg izdržavanja kazne u zatvoru!’ Ja gledam i ne mogu da vjerujem, gledam načelnika, on me pita: ‘Jesi l’ razumio?’ Ja odgovaram: ‘Jesam razumio, ali ovo meni nije jasno!’ Načelnik kaže: ‘Nije ni meni jasno. Marš napolje!’ Ja pitam: 'A gdje napolje?’ Načelnik kaže: ‘Izlazi iz KP doma!’ Ja rekoh: “Izvinite, ali ne mogu ovakav. Ovo odijelo mi je poderano!’ Načelnik kaže: 'Dobro, obavijestit ćemo tvoju porodicu.’ Eto, tako on obavijesti moju porodicu, ja ostajem još jedan dan u zatvoru, i sutradan moja Nidžara u crvenoj haljini na bijele tufne dolazi i ja s njom izlazim iz zatvora!”

Po izlasku na slobodu Živalj je dugo bezuspješno pokušavao pronaći posao. Od njega su bježali i poznanici i potencijalni poslodavci, a školski prijatelj Drago mu je uspio „srediti pasoš“ pomoću kojeg je s porodicom otišao u Ameriku.

Nakon Agresije na Bosnu i Hercegovinu bio je ambasador Bosne i Hercegovine u Austriji, a na zahtjev Alije Izetbegovića, bivšeg osuđenika protiv kojeg je trebao lažno svjedočiti, a tadašnjeg predsjednika Predsjedništva Bosne i Hercegovine, došao je u domovinu i zaposlio se u Ministarstvu vanjskih poslova. Krajem 2000. godine odlučio je vratiti se porodici u Sjedinjene Američke Države, gdje je radio kao ambasador Bosne i Hercegovine u Ujedinjenim nacijama u New Yorku, a s tog ga je mjesta smijenio tadašnji ministar vanjskih poslova Zlatko Lagumdžija. Nakon što je smijenjen, vrlo uspješne projekte vodio je u velikoj Islamskoj razvojnoj banci u Džedi.

KLANJANJE I RAMAZAN

„Ja sam uvijek uzimao abdest kad idem u kupatilo i, pošto je nama bilo zabranjeno klanjati, ja sam klanjao ležeći. Dakle, legnem i u mislima klanjam. Nikako nisam javno klanjao jer to je bilo zabranjeno. Inače, u zatvoru su svi vjerski obredi bili zabranjeni (...) Čak sam i postio! Uzmem neke stvari što dođu za doručak i to čuvam do iftara. Hrana u zatvoru je bila većinom s primjesama svinjskog mesa. Ali meni je moja supruga Nidžara kad dođe u posjetu, jednom mjesečno, donosila neku hranu, a preko kuhara u KP domu Zenica uspio sam da saznam gdje ima, a gdje nema svinjskog mesa. On me je obavještavao klimanjem glavom jer nije smio ništa reći naglas“, ispričao je Huso Živalj.

ŠEŠELJ U ZATVORSKOJ BIBLIOTECI

Huso Živalj naveo je da je šest mjeseci nakon njegovog zatvaranja na odsluženje zatvorske kazne došao i Vojislav Šešelj, kojeg je više od tri decenije poslije Haški tribunal osudio na deset godina zatvora zbog deportacije, progona i drugih zločina koji se smatraju zločinima protiv čovječnosti, a koji su počinjeni nad Hrvatima iz Vojvodine. 

Po dolasku u ozloglašeni zenički zatvor Šešelj je dobio najbolje radno mjesto – radi u biblioteci! Omer Behmen i ostali nisu htjeli imati nikakve kontakte s njim.

„Prvo što sam zapazio jeste da Šešelj voli komunicirati i da je spreman reći sve što zna, bez obzira na to šta je! I tako sam tokom 1984. godine u razgovoru s njim saznao da je plan Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), u kojoj je bio glavni Dobrica Ćosić, da se Jugoslavija, u vremenu koje je pred nama, pretvori u Veliku Srbiju. Sve bi trebalo biti Velika Srbija osim Slovenije i dio oko Zagreba, a ostalo (na potezu zapadnih granica Virovitica – Karlovac – Karlobag) bilo bi Velika Srbija. On je meni taj plan otkrio do u detalje. On je faktički pokušavao da se nađe preko nekih ljudi uključujući i mene, koji će biti link, neka veza s onim što se tu planira. Šešelj mi je plan otkrivao do u detalje! Kada je u KP domu u Zenici oglašeno da ja izlazim iz zatvora, došao je do mene Šešelj, dao mi jedan papirić i rekao: ‘Evo ti ovaj broj telefona i nazovi Boleta!’ A ja priupitam: “Ko ti je Bole?’ A on će ti meni: ‘Kako ne znaš ko je Bole, to je Kosta Čavoški – član Srpske akademije nauka i umetnosti – SANU, odmah iza Dobrice Ćosića!’ ‘A zašto da ga nazovem’ – pitam ja. Kaže on: 'Evo sad ću ti nešto reći, ali nemoj se ljutiti!’ Pitam ja: ‘Šta je!’ On kaže: 'Pošto ste vi nikakav narod, tebe sad kad izađeš iz zatvora niko neće ni pozdraviti ni pogledati! Međutim, ako nazoveš Boleta i kažeš: – Pozdravio te Vojo, tebe i tvoju suprugu čeka posao u Beogradu, stan, sve, sve vas čeka, samo reci: – Pozdravio te Vojo.’ Ja kažem: ‘Hvala ti, Vojo’ i tako se raziđemo. Otišao sam kući u Sarajevo i nikad nisam nazvao Boleta!”