Hrvatski predsjednik Zoran Milanović je u Mostaru uručio odlikovanja prilikom obilježavanja 30. godišnjice osnivanja HVO-a. Odlikovao je posthumno Ivu Lozančića, ratnog komandanta HVO. Odlikovan je Redom kneza Domagoja za hrabrost i junaštvo u ratu. Lozančićeva kćer preuzela je odlikovanje.
Ivo Lozančić je rođen 1958. u Ozimici kod Žepca. Jedno vrijeme je radio u zeničkoj Željezari, zatim je u Sarajevu završio studij opštenarodne odbrane na FPN. Jedan je od osnivača HDZ-a u Žepču i prvi predsjednik njenog Općinskog odbora.
U jednom intervjuu "Slobodnoj Dalmaciji*, u proljeće 1992. pored ostalog je rekao "da je bosanskohercegovačkim Hrvatima jedini izlaz u povezivanju sa Republikom Hrvatskom, te da njihovo vodstvo nikako ne može biti u Sarajevu, nego samo u Zagrebu". Iz takvog stava proizašla je najprije tzv. hrvatska zajednica, a onda i hrvatska republika "Herceg-Bosna", kojom su hercegovački Hrvati prevarili bosanske, odričući se bosanske Posavine, koja je "preko noći" pala i postala srpska.
Nekadašnji čelnik HDZ BiH, kasnije uz Krešimira Zubaka ključni čovjek Nove hrvatske inicijative, pa onda I zvaničnik HDZ 1990, nije se zadovoljio samo političkim djelovanjem nego se bacio i na vojno. Od proljeća 1992. formirao je 111. žepačku brigadu HVO, čiji je prvi zapovjednik. Te godine Lozančić intenzivno saraduje sa četnicima. Nakon što je Bošnjake protjerao iz Žepča, Karadžiću poklanja Novi Šeher, pa čak i dio Žepča. Kad su se četnici, poslije Vašingtonskog sporazuma povukli iz tog mjesta, od njega su ostale samo ruševine.
Za vrijeme oružanog sukoba Armije RBiH i HVO, Lozančić se pokazao vrlo brutalan prema Bošnjacima. Promaknut je u čin generalbojnika i postavljen na dužnost doministra obrane u vladi paradržavice, tzv. HZ HB.
Bio je jedna od važnijih osoba u uspjehu akcije "Maestral" kada je HVO, uz pomoć Hrvatske vojske i sadjejstvo 5. korpusa Armije RBiH, oslobodio veliki broj mjesta u Bosanskoj krajini i nanio ogromne gubitke tzv. Vojsci Republike Srpske. Zajedno sa generalbojnikom Lasićem, on je zapovijedao postrojbama HVO. Dobri prijatelj četnika preko noći je postao njihov Ijuti protivnik.
General-bojnika Ivu Lozančlća Bošnjaci iz okoline Žepča pamte najviše kao čovjeka koji je četnicima prodao Novi Šeher. Nakon potpisivanja Vašingtonskog sporazuma to naselje je vraćeno pod kontrolu HVO bez ispaljenog metka. Ali, Bošnjaci su protjerani iz Novog Šehera, a njihove kuće su odreda popaljene.
U vrijeme dok je žario i palio po Žepču pred televizijskim kamerama je izjavio kako se nada da će Tudman “narodu ovoga kraja naći neko slično podneblje u Hrvatskoj, pa da se svi preselimo, jer ovdje se ne može opstati”.Ne smije se zaboraviti kako je upravo Lozančić bio taj koji je izručio četnicima Irfana Ajanovića, poslanika SDA u bosanskohercegovačkom parlamentu da bi nakon toga Ajanović postao dugodoišnji zatočenik srpskih koncentracionih logora.
Tridesetog juna 1993. je okupirano Žepče, kada su u njega ušli tenkovi takozvane VRS: Žepče su okupirali na osnovu finansijskog sporazuma tadašnje komande HVO i njihove komande. Po zauzimanju grada, okupaciji, pod dugim cijevima i cijevima tenkova, svi građani, izbjeglice, žene, djeca, starci, svi su otjerani na plato gdje su Hrvati i Srbi pozvani da izađu, te nekim dokumentom dokažu da su “nebošnjaci”.
U periodu od jula 1993. do marta 1994. godine procjenjuje se da je HVO Žepče u hangarima, silosima preduzeća Nove trgovine u Bistrici i Žepču, zgradama osnovnih škola u Žepču, Perkovićima i Ljubatovićima držale zatočeno oko 5000 Bošnjaka s područja općina Žepče, Maglaja Zavidovića i Teslića.
Tokom devetomjesečnog zatočeništva, od tortura i teških poslova kopanja rovova na prvim borbenim linijama poginulo je ukupno 86 logaraša te na desetine teže i lakše ranjeno. Iz Žepča preko teritorije koja je bila pod kontrolom vojske RS-a u ljeto 1993. godine iz logora Žepče u hercegovačke logore HVO-a deportovana su 427 Bošnjaka u kojima mnogi nisu preživjeli a za pojedinim osobama se još traga. Ni nakon 25 godine još uvijek ne zna sudbinu devet zatvorenika iz zatvora Lovački dom i zatvorenika Bajre Bašića i imama MIZ Žepče Nedžiba Zgrče.
Lozančič je dolazio u logor ”Silos” I jednom je prilikom kazao da je ”bespotrebno trošiti hranu na balije, bolje je nahraniti pse”. Svom vozaču je naredio da pretuče lokalnog župnika jer je logorašima donio keks i preklinjao ih da ne čine zločin. Pakete keksa i župnika Lozančić i njegov vojnik su šutali nogama pred logorašima.
Župnik je naredne nedjelje počeo misu riječima ”da mu u crkvu nisu dobrodošli oni što dođoše na sveto mjesto ukradenim muslimanskim autima gledajući na ukradene muslimanske satove…” Lozančić mu je poručio da će ”jedno jutro osvanuti u požaru i on i njegova crkva”.
Kao zapovjednik 111. XP brigade Hrvatskog vijeća obrane osumnjičen je za ratne zločine kao prvi čovjek HVO-a u Žepču, te je nakon davanja “A” saglasnosti od Tribunala u Hagu, slučaj je domaćim pravosudnim organima, prvo Kantonalnom tužilaštvu u Zenici, nakon čega je preuzet od strane Tužilaštva BiH i Suda BiH.
Poginuo je u saobraćajnoj nesreći kod zenice, 17. novembra 2007. godine.