Ivo Komšić je u tekstu Tko su neprijatelji države (Portal Radija Sarajevo, 9. 3. 2022.) optužio Aliju Izetbegovića da je stvarao tzv. muslimansku državu, a sedmični list Stav označio kao medij koji iznosi da su generalno Hrvati antidržavni element te da je cijeli hrvatski narod u BiH neprijatelj države. Prije svega, ne postoji tekst u kojem je Stav od početka svog izlaženja na taj način generalizirao jedan narod, pa ni Hrvate. Takve tvrdnje u Stavu iznose se isključivo u kontekstu analiziranja i razotkrivanja razmjera velikohrvatske (ili velikosrpske ili velikoruske) nacionalističke politike i nikako drugačije. Komšiću je ova konstrukcija trebala da bi našao povod za obračun (zapravo denuncijaciju) jer je očito poprilično iznerviran našim pisanjem o njegovim suludim istupima u zadnje vrijeme.

No, polemika sa Stavom ovdje je nebitna jer je Komšićeva meta glavom i bradom Alija Izetbegović. Da podsjetimo, Ivo Komšić nedavno je na istom portalu pisao patetično i ucviljeno mrtvom “Prijatelju ratnom Aliji Izetbegoviću”, u kojem se, eto, rahmetliji tužaka na njegovog sina Bakira Izetbegovića (naziva ga “lignjom”), koji danas navodno s Draganom Čovićem dijeli onu Bosnu koju su njih dvojica sačuvali. Eto, nije prošlo ni mjesec dana i Ivo Komšić je optužio i Aliju Izetbegovića za pokušaj podjele Bosne i Hercegovine i stvaranja “muslimanske države”. Međutim, prema Komšiću, Bosnu i Hercegovinu je spasilo to što je Alija bio neodlučan i imao strah od povijesne odgovornosti, ali i to što su ga u tome spriječili on i ostali teoretičari Alijine tzv. “muslimanske države”.

Komšić se kao političar, mimo funkcije člana Predsjedništva, pokazao jalovim, a svoju ambiciju nakon SDP-a započinje realizirati kada je s “Napretkom” 1993. osnovao Hrvatsku seljačku stranku kao protutežu monopolu HDZ-a BiH. Unutar ovih političkih strujanja 1994. proizašao je i Prvi hrvatski sabor u BiH, koji nikada nije mogao zadobiti legitimitet jer nije imao podršku mainstream hrvatske politike i u BiH i u Hrvatskoj. Ustvari, bio je to sabor koji su priznavali i podržavali jedino Bošnjaci (to jest SDA), koji nikada nisu odustajali od multietničkog karaktera države.

Komšić danas sebi pripisuje zasluge i tvrdi da je upravo iz Prvog hrvatskog sabora u BiH proizašao Vašingtonski mirovni sporazum, što je, kako ćemo činjenično obrazložiti, potpuna neistina. Uz Komšića je u Hrvatskoj seljačkoj stranci, kao ideolog i stranački funkcioner, bio aktivan i historičar Dubravko Lovrenović. Ova stranka nikada nije zaživjela te se uz stalne unutarnje potrese reaktivirala 2010, a danas je vodi Mario Karamatić, političar koji je čest u skandaloznim ispadima u kojima zaziva oživljavanje paradržavne tvorevine Herceg-Bosne. Stoga, možemo reći da je Komšić stvorio nešto što je završilo kao suprotnost njegovoj izvornoj inicijativi i zamisli. Nije ni moglo drugačije jer je Komšić kao nekadašnji komunistički aparatčik i marksist pripadao povlaštenoj salonskoj komunističkoj buržoaziji te bio posve nekompatibilan s progresivnim idejama Radićevog pučkog seljaštva, koje je u fokusu imalo hrvatsko nacionalno pitanje. Komšićev HSS, s vodstvom koje je pripadalo akademskim elitama, nije nikako moglo imati senzibilitet za probleme tzv. običnih ljudi, a rješavanje hrvatskog nacionalnog pitanja nikada nije izašlo iz ruku HDZ-a.

Komšić se potom ponovo vratio u zagrljaj komunističkog roditelja u SDP-u, ali ni to nije dugo potrajalo pa je nakon trzavica suosnovao Socijaldemokratsku uniju BiH (SDU), ponovo kao neku protutežu – ovaj put izglednom posrtanju SDP-a. Otuda ga i veže stranačka spona s bivšim kadrom SDU Emirom Zlatarom, koji ga je nedavno s funkcije generalnog sekretara VKBI predložio za člana Predsjedništva BiH. Naravno, za Zlatara je VKBI tek neka vrsta pokrića za pokušaj političkih mešetarenja (nakon SDU, član GO SDP-a, iz kojeg je 2019. izbačen), a bošnjaštvo i bošnjačko nacionalno pitanje za njega neka je vrsta relikta ili arheološkog artefakta. Zanimljivo da je Komšića i u stavovima oko uloge Alije Izetbegovića i u inicijativi za predsjedničkog kandidata podržao i bivši reisul-ulema Mustafa ef. Cerić, koji uporno ne prestaje unižavati i derogirati časnu funkciju koju je nekada nosio. Po principu političke podrške – do podne čečenski Kadirov, od podne hrvatski Ivo.

SDU je rastao dok je Ivo Komšić obnašao dužnost gradonačelnika Sarajeva, ali nikada nije imala težinu na državnoj i federalnoj razini. Kada se Ivo umorio i dobro pozaspao u ugodnoj fotelji gradonačelnika Sarajeva, i SDU je počela kopnjeti, spajati se u neke nove unije i političke blokove sve dok nije popucala popola, pa na četvrtine, te se na kraju razmrvila u kamenčiće koji nisu čak imali potencijal da žuljaju u cipelama. Na koncu se SDU spojila s Hadžibajrićevim NBL-om, koji također više ne postoji jer se fuzionirao s A-SDA, pa naslijeđe SDU u atomima živi u stranci pod imenom NES. U biti, Ivo Komšić politički je “tutlek” i “zabušant” koji je u parlamentarnoj demokratiji politički preživljavao na legitimitetu i podršci one ruke koja ga je u ime probosanskog i multietničkog tapšala po ramenu. Ruke Alije Izetbegovića. Plemenite ruke koju je ovih dana optužio za stvaranje “muslimanske države”.

Komšić u svom pamfletu na Radiju Sarajevo ustvrđuje da je konceptualnom snagom prijedloga državnog uređenja koji je ponudio Prvi opći sabor Hrvata Bosne i Hercegovine na zasjedanju u Sarajevu 6. februara 1994. godine spriječena podjela BiH i stvaranje “muslimanske države”. Ovaj sabor zaista je iznio prijedlog državne organizacije u dvije varijante: trostepena varijanta sa 17 kantona i četverostepena varijanta organizacije s tri republike i 17 kantona, te Sarajevom, Mostarom i Banjom Lukom kao eksteritorijalnim zonama, kao i bijelim zonama (zone u okviru republika u kojima su relativnu većinu imale druge etničke grupe, s posebnim statusom).

To jeste bio pozitivan čin i jeste bilo simbolički i politički važno istaći da hercegbosanska politika ima alternativu, ali Komšić ovom pridaje predimenzioniran značaj jer već krajem januara 1994. bilo je potpuno jasno da Hrvatskoj prijete brze i oštre sankcije ako ne povuče svoju vojsku iz Bosne i Hercegovine. S druge strane, ako bi je povukla, uslijedio bi brz i potpun vojnički poraz snaga HVO-a i politički poraz koncepta Herceg-Bosne i podjele Bosne i Hercegovine. Tuđman je Graniću dao instrukciju da učini neophodne korake prema najavljenoj novoj političkoj strategiji i da se sastane sa specijalnim izaslanikom SAD-a u mirovnim pregovorima Charlesom Redmanom. U tom trenutku, kada su i međunarodne prilike i opredjeljenje SAD-a kao jedine sile sa stvarno efektivnim utjecajem na te prilike, a naročito stanje na bojištu, jasno ukazivali na nužnost konceptualnog zaokreta, pojavila se i ova inicijativa i prijedlog o kojem govori Komšić kao jedna od ponuđenih ideja.

Ovdje ne treba nimalo ispuštati iz vida činjenicu da se nakon februarskog masakra na Markalama i ultimatuma NATO-a da se teško naoružanje povuče ili stavi pod kontrolu položaj rukovodstva RBiH suštinski promijenio, jer je Sarajevo sve vrijeme bilo najvažnije sredstvo pritiska na njih. Ovo je značilo oslobađanje značajnog broja snaga ARBiH koje su lahko mogle pacifizirati srednju Bosnu, a u situaciji kada bi Hrvatska bila pritisnuta sankcijama, vjerovatno voditi i raspletu u kojem bi hercegovački HVO bio gurnut u more.

Redman je boravio u Sarajevu 14. i 15. februara po pitanju ultimatuma NATO-a srpskim snagama i razgovarao s Izetbegovićem o započetoj normalizaciji odnosa s Hrvatskom. Složili su se oko toga da je potrebno obustaviti sukobe u srednjoj Bosni da bi se omogućili razgovori s Hrvatima na jednoj produktivnoj osnovi.

Nakon povratka iz Sarajeva, Redman je 16. februara u razgovoru s Granićem prezentirao cjelovit koncept nove američke inicijative. Predstavljen je koncept federalne države Hrvata i Bošnjaka, te uređivanje konfederalnih odnosa suverenih država Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Svebosanski parlament s paritetom i mogućnost kantonizacije cijele države. Sedmicu dana kasnije, 23. februara, u Zagrebu je potpisana obustava vatre između ARBiH i HVO. Nakon potpisivanja prekida neprijateljstva, iz State Departmenta je saopćeno da će se predstavnici Bošnjaka i Hrvata sastati u Washingtonu pod pokroviteljstvom SAD-a i razgovarati o stvaranju jedne suverene države s dvije republike: srpskom i hrvatsko-bošnjačkom. Washington je uputio poziv funkcionerima Vlade Hrvatske, kao i predstavnicima HRHB-a na čelu s Krešimirom Zubakom, da se sastanu s bosanskohercegovačkom delegacijom koju je predvodio premijer Haris Silajdžić. Iz ove strukture pozvanih pregovarača proizlazi i komentar na Komšićeve zajedljive opaske u kooptiranju predstavnika HRHB u rad ustavotvorne skupštine Federacije.

Pregovori u Washingtonu započeti su 26. februara. Tokom pregovora Amerikanci su diktirali tempo i nisu dopuštali bitne izmjene temeljnih odrednica preliminarnih ugovora o federaciji i konfederaciji.

Sve u svemu, ideje na osnovu kojih je potpisan Vašingtonski sporazum i sve oko tog diplomatskog akta jesu Pax Americana. One nisu bile dio ženevskog mirovnog procesa u kojem je navodno Komšić spašavao BiH od koncepta “muslimanske države” i u odnosu na njega predstavljaju svojevrsnu diplomatsku subverziju kojom su Amerikanci promijenili tok mirovnog procesa. Mnogo je objektivnih faktora koji su ga učinili ne samo mogućim već i nužnim. Među njih ne spada inicijativa Prvog općeg sabora Hrvata Bosne i Hercegovine, niti je ta inicijativa mogla Izetbegovića na bilo koji način prisiliti ili primorati da odustane od bilo čega i opredijeli se za bilo šta. Za takvo nešto Prvom općem saboru je nedostajao određen broj divizija, koje je, s druge strane, Tuđman imao, pod oznakama HV-a, ali i HVO-a, pa su stoga smiješni prigovori da je neko mogao aktere mirovnog sporazume – predstavnike HRHB – isključiti iz procesa ustavno-pravnog ustroja Federacije, u čijem su stvaranju svojim potpisom učestvovali, iz čega su naravno proistjecale i njihove obaveze i prava u njenoj implementaciji.

Dakle, ne postoji dokaz da je postojao bilo kakav zvanični prijedlog od bošnjačke strane na čelu s Alijom Izetbegovićem za stvaranjem tzv. muslimanske države. Ne postoji ni jedan zaključak, citat, videozapis, formalni ili neformalni, koji bi potvrdili ovu Komšićevu optužbu. A ne postoji jer nikada nije ni proizveden od Alije Izetbegovića. Komšić ima dokazanu sklonost da dokazuje objektivni značaj svoje uloge u povijesti citiranjem i tumačenjem subjektivnih stavova i mišljenja, a mi znamo da je Oven-Stoltenbergov plan, koji je značio podjelu BiH i stvaranje bosanske republike za Bošnjake, sve do usvajanja Vašingtonskog ugovora bio aktuelna ponuda međunarodne zajednice.

Ima, s druge strane, dovoljno dokaza (intervjua, zaključaka, stenograma) da Izetbegović nije bio sklon takvom rješenju, da ne bi trebalo trošiti mnogo riječi na to da kojim slučajem nemamo revizioniste i provokatore kojima se sada priključio i Ivo Komšić. I nije Ivo prvi koji se pojavio u javnosti iznoseći tvrdnje da je spašavao Bosnu od Alije Izetbegovića. Radili su to prije njega Sefer Halilović, Muhamed Filipović, Rusmir Mahmutćehajić, Fahrudin Radončić te neka druga manje zvučna imena koja su sebi pokušavala priskrbiti historijski značaj providnim lažima.

Komšić piše da je njihov prijedlog usvojen 6. februara spasio stvar na pregovorima u Ženevi. Charles Redman rekao je Mati Graniću 16. februara da Amerikanci hoće brzo rješenje i da to hoće tako da izbjegnu sigurnu blokadu prijedloga koju su očekivali u Ženevi. Od Hrvatske se očekivalo da to podrži i ona je prihvatila, što znači da Komšić ili bilo ko drugi nije u Ženevi izborio ništa što bi vodilo Vašingtonskom sporazumu i stvaranju Federacije BiH (i planirane konfederacije s Hrvatskom), već je taj ugovor postignut upravo zaobilaženjem Ženeve, mirovne konferencije o bivšoj Jugoslaviji i njenih instrumenata blokade.

Hrvatskoj je za kooperativnost nagoviještena mogućnost rješavanja problema UNP-a zona i ubrzano približavanje EU i NATO-u. Redman je doduše u tom trenutku procjenjivao da Izetbegović još uvijek oklijeva, što je bilo i za očekivati, dok je Silajdžić spreman prihvatiti prijedlog. Naravno, svako objektivan zna da je jedino relevantno bilo Izetbegovićevo mišljenje. Ivo Komšić je u svemu tome bio sporedan lik. No, i kao takav, imao je svoju važnost jer je njegovo prisustvo značilo da Bošnjaci nisu odustali od multietničke BiH u njenim ZAVNOBiH granicama te da ostavljaju prostor za raznolikost koja se danas prepoznaje pod nazivom probosanska politika. Ipak, Komšiću to nije dovoljno, pridodao bi na to, iznošenjem laži, važnost koju realno nema. U tom probosanskom rascjepu koji su mu otvorili upravo Bošnjaci ovaj se penzioner dobrano pogubio.

U svoje neistine ugradio je ni krivog ni dužnog Muhameda Kupusovića, zastupnika SDA u Skupštini BiH 1994. godine, kojeg je u svom tekstu krivo titulirao tadašnjim predsjednikom Kluba SDA. Komšić tvrdi da je Kupusović po nalogu Alije Izetbegovića iznio prijedlog: “Ukinuti Skupštinu BiH i postojeće Predsjedništvo, proglasiti muslimansku državu, muslimansku skupštinu i muslimansku vladu, Aliju Izetbegovića odmah izabrati za predsjednika te države.” Kontaktirali smo Muhameda Kupusovića, koji kategorički tvrdi da to nikada nije iznio te da ga čudi ovakva tvrdnja Komšića. I ne samo Kupusovića već i druge zastupnike nekadašnje Skupštine BiH, koji u nevjerici prate Komšićeve istupe. Tvrde da su ga smatrali prijateljem i razumnim čovjekom te da su šokirani njegovim nedavnim istupima. U jedno su sigurni – nikada nisu iznosili niti im je bilo naloženo od bošnjačkog vrha da donose bilo kakva rješenja koja bi vodila prema “muslimanskoj državi”.

Otkrivaju da je Izetbegović u tim preteškim vremenima vrlo mudro taktizirao te međunarodnoj zajednici poručivao da pristaje na Oven-Stoltenbergov plan, ali samo ako bi on podrazumijevao da Bošnjaci zaokruženo zadrže sav teritorij gdje su bili većina prije početka Agresije. Stranci su u početku oduševljeno reagirali, a zatim su konsultirali karte i ustanovili da se radi o teritoriju koji obuhvata veći dio Bosne i Hercegovine i da je to nemoguće. Naravno, Alija Izetbegović je to dobro znao, bio je to dio njegove promišljene pregovaračke strategije.

Strogo hipotetički govoreći, da je Izetbegović imao namjeru da stvori “Muslimaniju”, nije mu za to bila potrebna ni Skupština ni Predsjedništvo. Jednostavno ih ne bi sazvao i Komšić bi samo mogao da piše ogorčene memoare, što uostalom ionako radi po svom Facebooku i na portalu Radija Sarajevo, kod bivšeg Avazovog uredničkog difamatora Faruka Velea. Dovoljan je bio Izetbegovićev potpis i stranci bi prihvatili takav ugovor. Stari državni organi ne bi se sastali, novi bi bili oktroirani do izbora i stvar bi legla bez mnogo muke. Ova čista spekulacija naravno ne bi bila nimalo uputna za javni diskurs razmatranja ovog pitanja, ali je nužna jer najbolje objašnjava koliko su budalaste Komšićeve tvrdnje da je spriječio Aliju da podjeli Bosnu! No, Komšićeva naknadna pamet ima druge namjere.

Ono što je Ivo Komšić nedavno uradio u Stocu na tribini povodom proslave 1. marta u organizaciji bošnjačkih udruženja možda bi se ponajbolje moglo opisati obavještajnim terminom “provokacija”. Naime, Komšić je upozorio da uskoro slijedi srpski desant na Bosnu i Hercegovinu i da preporučuje “naoružavanje”. Ovo je izgovorio u povratničkoj sredini na tribini gdje su isključivo bili prisutni Bošnjaci Stoca, dakle, njih je pozvao da se naoružaju. Budući da Bošnjacima u Stocu ne prijeti nikakva srpska divizija ili brigada iz Trebinja ili Nevesinja ili Niša, posve je jasno da se Bošnjaci u Stocu mogu naoružati jedino protiv Hrvata. Komšić je ovim praktički pozvao na početak teških međunacionalnih tenzija koje bi u slučaju početka naoružanja bile povod i izglednog oružanog sukoba između Hrvata i Bošnjaka. Pri tome da napomenemo da svaka zajednica i svaki narod, naročito onaj poput bošnjačkog, koji je bio protjerivan, ubijan u genocidu i trpan u konclogore, ima pravo da u vremenima krize razmišlja o opstanku i vlastitoj zaštiti. No, to su stvari o kojima se ne priča po medijima, a pogotovo se ne galami o njima na javnim tribinama!

Komšić je svjesno uzeo jednu legitimnu ideju i unaprijed je kompromitirao galameći o njoj na javnom forumu, proračunato praveći skandal, čime je u startu onemogućio upravo ono na šta navodno srčano poziva. Komšić je svojim trabunjanjem dao alibi hrvatskoj ekstremističkoj politici da tvrdi kako su Hrvati ugroženi od bošnjačkih povratnika te da je stoga legitimno ne samo da se Hrvati što prije naoružavaju već možda i da opet “preventivno djeluju”, da udare dok nije kasno! Ukratko, Komšić je nastupio kao hrvatski “agent-provokator”!

Ma koliko se pokušavao oprati od onoga što je uradio, stoji činjenica da je Komšić svojim suludim izjavama priskrbio opravdanje hrvatskoj ekstremnoj politici za svaki budući radikalni ili nasilni postupak spram Bošnjaka Stoca. Postoji mogućnost i da je Komšić vrlo svjesno učinio ogromnu uslugu hrvatskom ekstremizmu i secesionizmu protiv kojeg se, eto, navodno godinama bori. Pri tome navodno štiti Hrvate od sedmičnog lista Stav vadeći iz konteksta naše teze, dok istodobno huška Bošnjake protiv Hrvata s posljedicom izazivanja rata. Ivo Komšić ustvari nije podesan za polemički dijalog, on je, ako bismo ga uzeli zaozbiljno, zreo za krivičnu prijavu radi izazivanja međunacionalne tenzije s mogućim smrtnim posljedicama i izbijanjem oružanog sukoba.

No, Ivo Komšić je svojim zadnjim istupima samo potvrdio praksu koja se od dijela Bošnjaka odvija bezmalo zadnja tri desetljeća i, nažalost, nema tendenciju stati. Aliju Izetbegovića i njegove istinske saputnike od povjerenja iz političkog i vojnog vrha Republike BiH optužuje se za stvaranje “muslimanske države”. To dolazi i od onih koji su imali prste u obavještajnom radu za druge države, dizali unutarnje pučeve, intenzivno radili na produbljivanju međubošnjačkih sukoba, kao i izazivanju sukoba između Hrvata i Bošnjaka po dogovoru podjele Bosne i Hercegovine iz Karađorđeva. Takvi, a većina ih je još uvijek živa, nisu odgovarali za svoja nedjela bez obzira na pozne godine te su i dalje aktivni u podrivanju države Bosne i Hercegovine.

Ivo Komšić, s druge strane, očito nije svjestan da, za razliku od Alije Izetbegovića, upravo on ima “putra na glavi”, da postoje zapisi koji su po njega, blago rečeno, kompromitirajući. Naprimjer, iz javno objavljenih Stenograma o podjeli Bosne, koji sadrže cjelovite tekstove 36 transkripata razgovora, što ih je hrvatski predsjednik Franjo Tuđman sa svojim saradnicima i partnerima vodio od 1991. do 1999. godine, može se pročitati da je “Ivo Komšić obavijestio Matu Granića da je bila ogromna ofanziva planirana od strane ARBiH, ali je na njegov i Kljujićev zahtjev zaustavljena jer su prijetili da će upozoriti svijet te pitali što se ide na S. Bosnu umjesto na Foču”. Iz ovog proizlazi da je tadašnji ministar vanjskih poslova Republike Hrvatske Mate Granić od Ive Komšića saznao šta je tajna vojna operacija ARBiH, to jest član Predsjedništva RBiH obavještava visokog službenika agresorske države o tajnim vojnim operacijama vlastite vojske.

U Stenogramima je upisano da je Mate Granić stekao utisak da je Komšić odan Tuđmanu jer imaju isti interes: “Kako vezati Bosansku republiku za Hrvatsku?” Nadalje, otkrivamo da se Komšić ponudio Tuđmanu da vodi hrvatsku politiku mimo tzv. Herceg-Bosne kako bi Hrvati ostali prisutni u Sarajevu i Srednjoj Bosni, na što je Tuđman vrlo rado pristao, a zatim je isti taj Ivo Komšić Tuđmana upozorio 1. novembra da se u Sarajevu užurbano pripremaju zatražiti uvođenje sankcija Hrvatskoj te ga je zamolio da intervenira kod Bobana da se ne preduzimaju mjere protiv njegove porodice u Kiseljaku. Tuđman je Komšića ocijenio kao “politički prilagodljivim”, što je očito tačna procjena koju i ovih dana svjedočimo. Zatim, iz Stenograma saznajemo da su ideje Ive Komšića o koncepciji uređenja BiH Tuđmanu plaho svidjele jer je Komšić predviđao mogućnost konstitucije kantona na nacionalnoj osnovi.

Na koncu, u Stenogramima se vidi i to da ni Tuđman unutar četiri zida (znači strogo neslužbeno) nije mislio da Alija Izetbegović želi neku “muslimansku državu” već da je njegov interes isključivo “cjelovita Bosna i Hercegovina”. I tu dolazimo do jednog paradoksa, Tuđman u Stenogramima iz devedesetih demantira Ivu Komšića iz 2022. godine.

Međutim, ove dijelove Stenograma ne možete pročitati u nedavno izašloj knjizi Ive Komšića Tuđman – haški profil, koja ustvari nije cjelovito naučno djelo već ponajviše sadrži sakupljene haške dokumente koje sociolog Komšić dovodi u korelaciju da prikaže motive nastanka i razmjere UZP-a na čijem je čelu bio hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. U ovoj knjizi ne možete naći ni vojnoobavještajnu dokumentaciju Armije RBiH koja može puno bolje objasniti sve detalje uloge i dvostruke ličnosti Ive Komšića, uskočiti mu u usta koja progovaraju lažima i namjernim falsifikatima.

Naime, Ivo Komšić se služi oprobanom metodom specijaliziranom za Bošnjake koji podrazumijevaju njegovu dobronamjernost. Zapravo, Bošnjaci su, pa i Stav kao bošnjački nacionalni sedmičnik, obradovano dočekali knjižni doprinos jednog probosanski orijentiranog Hrvata kulturi sjećanja kroz iznošenje činjenica. Ivi Komšiću smo ponudili intervju, na njega je pristao te je popraćena naslovnicom Stava. Naravno da nam nije žao zbog toga jer ne mislimo odustati od povjerenja svakom prema državi BiH dobronamjernom akteru. Iznevjereno povjerenje, nažalost, sastavni je dio “bosanskog lonca”. Ipak, primjećujemo da je Komšić izdao knjigu u kojoj iznosi Bošnjacima odavno poznate opće istine o Franji Tuđmanu, zatim je promovira isključivo pred bošnjačkom publikom od Sarajeva do Zagreba (jer se Hrvate uopće ne tiče šta u njoj piše), da bi potom na temelju toga na tribinama optuživao prvo Bakira Izetbegovića za podjelu Bosne, a odmah zatim se upustio u to da Aliju Izetbegovića označi kao političara koji je želio i zagovarao “muslimansku državu”, dok sebe smješta u funkciju ključnog spasitelja. Naravno, postoji mogućnost da je Komšić nakon objave knjige o Tuđmanu vrlo loše podnio kritike koje su mu došle od vlastitog naroda koji većinski na Tuđmana gleda kao na oca utemeljitelja suverene Hrvatske i koji ima nedodirljivi, maltene svetački status.

Da bi to probao amortizirati, Komšić je posegnuo za principom klasične relativizacije koja se temelji na izjednačavanju uloga agresora i žrtve, stavljanja znaka jednakosti između legalnih predstavnika države i nelegalnih voždova paradržava na bosanskohercegovačkoj teritoriji. Kao što smo već pisali u Stavu, Komšić u starosti dobiva neko novo pamćenje, koje do sada nije iznosio u ovakvom obimu, nakon što je od generalnog sekretara VKBI Emira Zlatara predložen kao mogući član Predsjedništva BiH. Stoga, moguće je da Komšić ima i predizborne aktivnosti u kojima koristi svoj simbolički kredibilitet iz prošlosti da bi eliminirao protukandidate.

Dio VKBI pritom pokazuje otvorenu potrebu da podrži Ivu Komšića u njegovim tvrdnjama, što dokazuje i to da su njegov tekst, uz neki frtalj od komentara, prenijeli na portalu historiografija.ba, iza kojega stoji komandant partizanske historičarske eskadrile Husnija Kamberović. Ovaj se univerzitetski profesor dosjetio da citira notornog Xaviera Bougarela, koji je pokret “Mladi Muslimani”, uz aminovanje istog tog Kamberovića, označio kao SS-ovce.

Moguće je i to da Komšić svoje tvrdnje smišljeno radi po nalogu iste one crvene partije kojoj je nekada pripadao i koja nikada nije doživjela ideološku transformaciju u demokratsku stranku. Kako rekosmo, moguće je i to da je Komšić “agent-provokator” koji svjesno radi za secesionističku hrvatsku politiku. Nažalost, nije riječ o paranoičnom sumnjičenju jer je Komšić sve ove dvojbe legitimizirao svojim zadnjim istupima.

Kako god bilo, činjenice se nalaze na drugoj strani, a Ivo Komšić je svojim ponašanjem zadnjih mjeseci pokazao da se ne nalazi na strani istine. Je li on dvostruki agent, je li neka Mata Hari, je li podvojena ličnost, senilan, željan pažnje, ima li penzionerske političke ambicije, trpi li pogubne efekte utjecaja marksizma iz mladosti na mentalno zdravlje u starosti... ustvari je potpuno svejedno – razotkriven je.

Alija Izetbegović preselio je prije gotovo 20 godina, ali čak i nakon dvije decenije njegov lik i djelo toliko su značajni, toliko živi, da na njemu obitava čitava vojska političkih vampira i krpelja koji žive na račun toga što su bili u sjenci Izetbegovića dok je on pravio historiju i spašavao Bosnu i Hercegovinu. Danas lica s margina historije i politike pokušavaju sebi pripisati zasluge za ono što je Izetbegović izborio, tvrdeći da su oni mogli i znali bolje, ali im “ne dadoše dušmani”, a i “glupi narod” ih nije naročito zarezivao, ili čak, u zanosu megalomanije i revizionizma, poručuju da su oni, baš oni, spasili Bosnu i Hercegovinu uprkos Aliji Izetbegoviću! Ako već pokazuju ovakve komplekse inferiornosti prema čovjeku kojeg već odavno nema, treba samo zamisliti koliko su bili nebitni i nerelevantni dok je bio živ.