Drugu Ivi Komšiću je u današnjoj Bosni i Hercegovini jako teško. Mnogo teže nego u nekadašnjoj Jugoslaviji. Iako je nakon 1990. godine bio član Predsjedništva BiH, gradonačelnik grada Sarajeva, predsjedavajući Doma naroda PFBiH, zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo te redovni univerzitetski profesor i dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, drug Ivo ipak ne prestaje da pati za dobrim starim vremenima.
SLATKI KRUH DRUGA IVE
Moje prvo lično iskustvo s prof. dr. Ivo Komšićem i specifičnom jugonostalgijom koju njeguje seže još od prve godine fakulteta, u kojoj mi je Komšić predavao predmet Politička ekonomija. Na svom prvom predavanju profesor Komšić uopće se nije doticao sadržaja predmeta za koji je bio i više nego dobro plaćen, nego je nama studentima pričao svoje doživljaje iz djetinjstva te kako su svi dječaci u njegovom razredu dijelili jednu krišku hljeba namazanu šećerom, no kako su ipak bila neka bolja vremena. Vlastito zlatno djetinjstvo za druga profesora Ivu u oštrom je kontrastu s današnjom situacijom, kada u Bosni i Hercegovini, po riječima profesora Ive, više nema suživota jer vladaju “nacionalisti”. Nema više niti spavanja po klupama, a nije sigurno niti bluditi mjesečinom kroz Vilsonovo šetalište.
Nakon uvodnog predavanja prof. dr. Ivo Komšić više se nije pojavljivao na fakultetu jer je imao “gradonačelničkih obaveza”, pa je njegov posao obavljala asistentica Jelena Gaković. Bila je javna tajna da je ona obavljala i funkciju profesora i asistenta, jer je sastavljala i ocjenjivala završne ispite dok se profesor Komšić pojavljivao tek dva puta po semestru, prvi put da se upozna sa studentima, a drugi zbog potpisa u indeksu. Stjecao se dojam da dobri profesor Ivo čak ne zna ni nazive predmeta koje predaje, a kamoli njihov sadržaj.
Na drugoj godini fakulteta opet srećem prof. dr. Ivu Komšića na predmetu zvanom Industrijska sociologija. Začuđeno sam slušao kada je ponovo započeo predavanje o vlastitim sjećanjima. Za druga profesora Ivu nije bilo razlike između predmeta Politička ekonomija, Industrijska sociologija ili Sociologija politike jer je on na svim ovim predmetima pričao o slatkoj kriški proleterskog hljeba i starim dobrim vremenima. Za takav udarnički trud od četiri predavanja po semestru jugonostalgični profesor drug Ivo, shrvan težinom današnjeg vremena, godinama je primao platu iznad 3.000 KM. O tempora, o mores!
Ivo Komšić ustvari je živući dokaz za tvrdnju da se na “današnja vremena” najviše žale oni kojima nikada nije bilo bolje! Oni kojima su država, ali i narod dali doslovno sve. Kako je onda moguće da su takvi ipak i dalje tako nezahvalni i nezadovoljni? Šta im smeta konkretno? U slučaju druga profesora Ive Komšića, kada pogledamo na šta se on do sada, javno i vrlo glasno, ponajviše žalio, moglo bi se reći da je najveći uzrok tmine današnjih vremena – bošnjačka nacionalna, politička, vjerska i kulturna emancipacija!
OSLOBAĐANJE OD MIMIKRIJE
Komšić pripada čitavoj plejadi “probosanskih” intelektualaca koji su s vremenom pokazali svoje stvarno lice. Iako žive u “multietničkom” Sarajevu i na njega se pozivaju, oni se ne bore za interese tog “multietničkog” Sarajeva već se u većinski bošnjačkom Sarajevu bore za interese partikularnog društva i zajednice kojima istinski pripadaju. Pri tome ovaj parazitski odnos jako dobro naplaćuju, ne samo materijalnim dobrima već i titulama i uopće statusom koji ne bi imali u svome duhovnom i fizičkom zavičaju. Biti certificiranim probosanskim Srbinom ili Hrvatom postalo je vrlo unosno zanimanje koje se isplati i finansijski i duhovno, jer će, zahvaljujući medijskoj okupaciji, bošnjačka javnost decenijama veličati takve pojedince, bez obzira na to šta ovi radili i govorili. Da se ne radi ni o kakvom “probosanskom Hrvatu” pokazuju brojne izjave Ive Komšića od kako je otišao u penziju.
Ivo Komšić je u februaru na portalu Radio Sarajevo pisao patetično i ucviljeno pismo mrtvom “Prijatelju ratnom Aliji Izetbegoviću”, u kojem se, eto, rahmetliji tužaka na njegovog sina Bakira Izetbegovića (naziva ga “lignjom”), koji danas navodno s Draganom Čovićem dijeli onu Bosnu koju su njih dvojica sačuvali. Eto, nije prošlo ni mjesec dana, Ivo Komšić je u tekstu Tko su neprijatelji države na istom portala 9. marta 2022. optužio Aliju Izetbegovića da je stvarao tzv. muslimansku državu. Međutim, prema Komšiću, Bosnu i Hercegovinu spasilo je to što je Alija bio neodlučan i imao strah od povijesne odgovornosti, ali i to što su ga u tome spriječili on i ostali teoretičari Alijine tzv. “muslimanske države”. U Stocu, na tribini povodom proslave 1. marta u organizaciji bošnjačkih udruženja, Komšić je upozorio da uskoro slijedi srpski desant na Bosnu i Hercegovinu i da preporučuje “naoružavanje”. Ovo je izgovorio u povratničkoj sredini na tribini gdje su isključivo bili prisutni Bošnjaci Stoca, dakle, njih je pozvao da se naoružaju. Budući da Bošnjacima u Stocu ne prijeti nikakva srpska divizija ili brigada iz Trebinja ili Nevesinja ili Niša, posve je jasno da se Bošnjaci u Stocu mogu naoružati jedino protiv Hrvata. Komšić je ovim praktički pozvao na početak teških međunacionalnih tenzija koje bi u slučaju početka naoružanja bile povod i izglednog oružanog sukoba između Hrvata i Bošnjaka. Zatim je Ivo Komšić 28. jula 2022. godine rekao za televiziju N1 kako je Bakirova izjava o “prebrojavanju Bošnjaka” ratnohuškačka, i to usmjerena prema onima “koji mogu stati u dva vagona”, te da, ako “Bakir krene u istrebljenje Hrvata”, naš probosanski drug će biti na drugoj strani. Kako vrijeme prolazi, Ivo Komšić ide sve dalje i dalje, pa tako u kolumni koju prenosi TBT (19. oktobra 2022) poziva Bošnjake da protestvuju kod centrale SDA, jer je, kako on kaže, RS legalizirao njegov “ratni prijatelj Alija Izetbegović”, a ne Christian Schmidt.
Očigledno su odlazak u penziju te već pozne godine oslobodile Ivu Komšića od bilo kakve potrebe za daljnjom mimikrijom, ali i minimuma obzira spram bošnjačkog naroda, pa sada punih usta zagovara i brani nametnute izmjene Izbornog zakona, koji de facto palestiniziraju Bošnjake u vlastitoj državi.
BOŠNJACI GLEDAJU A NE VIDE
Ma koliko bilo opasno i tragično, Schmidtovo nametanje Izbornog zakona po mjeri HDZ-a ima eto i jedno pozitivno svojstvo. Odnos spram tog pokušavanja palestinizacije Bošnjaka jeste kao neko sito kroz koje se odvajaju istinski patrioti i uopće dobronamjerni ljudi od onog kukolja koji se Bosnom bavi iz drugih, često mračnih interesa. Braneći Schmidtov izborni zakon, koji je suštinski neodbranjiv, otkriva se jedan po jedan lažni prijatelj države i naroda, svi oni koji su koristili Bosnu i Hercegovinu, ali i naivnost bošnjačke javnosti kako bi ostvarili svoje životne ciljeve.
Mnogi će tek pokazati svoje pravo lice, no hoće li Bošnjaci konačno progledati, zaista progledati očima istine? Historija se, između ostalog, uči i kako se ne bi ponavljala, pa bi konačno bio red da prestanemo veličati one koji su trojanski konji u našim opsjednutim gradovima. Naročito one koji pate za vremenima kada nam je bilo gore dok sami žive dobro, i to na naš račun.
