Uoči prošlog popisa stanovništva u Crnoj Gori tamošnji bošnjački aktivisti pripremili su niz tribina koje su trebale pomoći u agitaciji popisivanja na relaciji nacionalnost – Bošnjaci, maternji jezik – bosanski, vjera – islam. Onima kojima nije poznato, i dan-danas je u toj zemlji prisutan jak osjećaj pripadnosti tzv. muslimanskoj naciji, a jača i politička propaganda koja usmjerava Bošnjake da se deklariraju kao Crnogorci. Uglavnom, ponadale se naše Sandžaklije da će neko iz Sarajeva, neki predstavnik bošnjačke institucije, održati budilačko predavanje o bošnjaštvu i rasvijetliti popisne nesporazume. Platili dnevnice, honorar i benzin. Došao predsjednik naše nacionalne institucije, ko će ako neće on, popio kahvu, pojeo baklavu, primio plavu kovertu unaprijed, ispričao pritom par viceva da profesionalno relaksira situaciju u kojoj je primio pare za nešto što bi mu trebala biti aktivistička misija, i krenuo na tribinu.

Predstavljen je naš akademski građanin iz Sarajeva, nekadašnji predsjednik bošnjačke institucije starije od nene prvog Sandžaklije koji je emigrirao u Tursku, a u publici sjede prvolinijaši i prvoborci bošnjaštva i političkog organiziranja kroz SDA Crne Gore. Ljude koje je Bulatovićeva i Miloševićeva služba hapsila. Vješali su ih za noge, pendrecima su im izbijali bubrege, bokserima lomili zube, kombinirkama čupali nokte, zabijali im eksere u palce, spajali ih na akumulator i potom se smijali kad su “svijetlili” pod naponom. I krene predsjednik naše temeljne institucije, još uvijek pokušavajući svariti janjetinu od vikenda, da priča o odnosu nacije, etnije i države. Niko ništa ne konta. Došli ljudi da slušaju o bošnjaštvu, a ovaj udario pričati o partitokratiji, etnokratiji, etnopolitici, kleropolitici, etnonacionalizmu i kleronacionalizmu.

Prvi u redu, kojem je komandir Stevo željeznom šipkom slomio nos na tri mjesta, počeo da se meškolji, teško diše, zateže ga septum nosa. Naš uvaženi prof. dr. predsjednik nastavlja: “Postoji bosanski državni identitet i bosanski nacionalni identitet. U njemu postoji nacija, bosanska nacija. Mi moramo osvještavati diskurs o bosanstvu.”

Vrije u našim Bošnjama. Bole ih bubrezi, bole ih kosti, stare rane se užarile, lonac mozga kuha miješajući se u nepostojeću bosansku naciju. Ti ćeš nama da smo Bosanci po nacionalnosti, ti ćeš nama o bosanskoj naciji! Dakle, ljudi koji su ostavili dijelove tijela za bošnjaštvo pobuniše se. Nije bilo ugodno. Organizator je morao poduzeti hitnu evakuaciju našeg prof. dr. predsjednika iz sale. Jer, postojala je mogućnost da mu se sruče na leđa sve one bošnjačke rane naših ponosnih Sandžaklija.

Prof. dr. Bosanac nikada nije shvatio da je ono što je Bošnjaku u Bosni i Hercegovini osjećaj bosanstva kao geografije Bošnjaku u Rožajima osjećaj sandžačkog kao zavičaja. Nema Bošnjaka u Bosni koji za sebe neće reći da je ujedno i Bosanac, podrazumijevajući pod tim osjećaj pripadnosti državi i geografiji, a ne nacionalnost. Nema Bošnjaka u Rožajima i Novom Pazaru koji uz svoje bošnjaštvo neće isticati i to da je ponosni Sandžaklija.  Kao što će za Bošnjaka iz Bosanske krajine reći da je Krajišnik ili za onog u Mostaru da je Hercegovac. Uostalom, zašto više uopće da se bavimo stvarima koji se uče na prvoj godini politologije. Naš prof. dr. Bosanac trebao bi svoje tlapnje vratiti u klupe, na primarnu literaturu. Max Weber, početkom 20. stoljeća, sve je to lijepo objasnio. Neko je bio nemušt pa to nije uspio promisliti na bosanskom jeziku, skontati da Bošnjaci u Sandžaku ne mogu biti dio nikakve imaginarne bosanske nacije jer su građani Crne Gore i Srbije. Odnosno, naš im je prof. dr. Bosanac došao da im, prevedeno na bosanski jezik kojim govore Bošnjaci, kaže da su Crnogorci ili Srbi, ni manje ni više.

Stoga, svaka priča o skandaloznoj izjavi Ivane Marić u kojoj je negirala Bošnjake treba početi od nas samih, a ne od Ivane Marić. Ta tzv. nezavisna analitičarka, koja se razotkrila kao zavisna političarka Naše stranke, odgojena po demokršćanskim štiftunzima, samo je simptom puno ozbiljnije bolesti. Naše bolesti samonijekanja, naše bolesti autošovinizma. Naši profesori doktori, dakle, gori su od našeg naroda. Na koncu, traje ova nacionalizacija i posvajanje Bošnjaka 140 godina, od kada su preci raznih štiftunga zakoračili u Bosnu. I sve to vrijeme neki nisu skontali da ne možeš očekivati poštovanje ako se sam ne poštuješ. Bez obzira na to, i bosanski jezik i bošnjaštvo vazda su živjeli u našem narodu, živjeli i u bošnjačkoj književnosti.

“Narod je div”, rekao bi Bašagić. “Moj narod je najveći pjesnik”, rekao bi Arif Hikmet Rizvanbegović. Mi ćemo i danas uputiti duboki naklon našem hrabrom i stamenom samosvjesnom narodu, ali treba znati da ne može biti hajra od nas dok god je bošnjaštvo prepušteno narodnoj inerciji, sve dok je naš narod svjesniji ko je i šta je od naše elite. Utoliko veseli reakcija na izjavu Ivane Marić, koja je Bošnjake svela na nešto novo, nešto izmišljeno 1993. godine. Govori o jednoj organskoj potentnosti naroda da reagira na nijekanje, bez obzira na to što je ljevica ovu spontanu narodnu reakciju protumačila kao neki organizirani napad botova i obavještajaca. No, Bošnjaci se aktiviraju po principu negacije, umjesto da budu u kontinuitetu angažirani po principu afirmacije svoje vlastitosti. Naime, naivan je onaj koji misli da se afirmacija dešava spontano. Nju provodi sistem, instituti, zajednice, udruženja, društva, kongresi, afirmacija se provodi kroz sistem obrazovanja, u školama, po medijima. I to ne samo dok traje kampanja za popis stanovništva.

Afirmaciju provodi elita, a naša je elita gora od našeg naroda. Nemoguća situacija. Naša elita traži mimikriju, zaklon, mišiju rupu u koju će se skloniti. I našli su je u zrakopraznom prostoru bosanstva. I zato imamo prof. dr. Bosanca koji je nekada predstavljao bošnjačku instituciju, a propovijeda nacionalno bosanstvo, koji, umjesto da afirmira bošnjačku naciju, palamudi u nepostojećoj bosanskoj naciji. Bojimo se da će nam na kraju krivim tumačenjima zgaditi i to bosanstvo koje toliko volimo kao osjećaj države i geografije. Da citiramo Balaševića kao zaključak u vezi sa suštinski nebitnom Ivanom Marić i suštinski bitnim prof. dr. Bosanca koji ne želi biti prof. dr. Bošnjak: “Krivi smo mi što smo ih pustili, krivi smo mi što smo se sklanjali, krivi smo mi koji smo šutjeli.”