Kultura | 02.12.2021.

Ivan Kordić: Pjesnici ne mogu mijenjati svijet, ali mogu oplemeniti i obogatiti svijet svojih čitalaca

Nad Mostarom je nekad nebo bilo zvonko kao čaša, kako bi rekao Hamza Humo, ljudi su bili bistri i radosni od sjaja i vedrine, hodali su, živjeli, sanjali pod golim brdima, pod čempresima, u hladovini platana pokraj Radobolje i pećinama uz Neretvu. Mostarci su bili građani svjetskog glasa, a Mostar su voljeli mnogi što su samo prošli kroz njega ili što su pod njegovim nebom proveli jednu noć. Hoće li više ikad nad Mostarom nebo biti zvonko kao čaša?

Razgovarao: MAHIR SOKOLIJA

“Oduvijek sam bio, čini mi se, gdje sam i sada”, započeo je Ivan Kordić ovaj razgovor odgovarajući na pitanje kako pozicionirati njegovo mjesto u bosanskohercegovačkoj poeziji. “Iako sam na kraju svakog – i na kraju književnog vijeka i na kraju životnog vijeka. U tom ogromnom rasponu, od početka do kraja, mislim da svaki pisac stoji u onom zrnu koje klija, a kako će izrasti, koliko je proklijalo i da li je uopće proklijalo, to se nikada ne zna...”

STAV: Uskoro će biti šezdeset godina kako ste objavili svoju prvu pjesničku zbirku. Smijenile su se poetike i “izmi”. Vaši stihovi uvršteni su u brojne izbore i antologije i stigli do nastavnih planova i programa na univerzitetima. Je li u Vašem pjesničkom djelu ostala neka konstanta u tom procesu književnih preobrazbi?
KORDIĆ: To su bile mladenačke pjesme. Rumen (moja prva pjesnička zbirka) vezana je za moj doživljaj Hercegovine. Za izlazak i zalazak sunca. Više zalazak nego izlazak, ali, i jedno i drugo obuhvaća taj krajolik. Prve su to naznake moje poezije. Čovjek se ponekad osjeća kao da je cijelo njegovo tijelo, zajedno s mišlju, pokretom i pogledom, sa svim što, dakle, osjeća i vidi, u potpunosti jedan čudan rasuti teret, koji osjeća u sebi i izvan sebe kojega nosi, nesvjesno, ali ponekad svjesno. On hoće da vlada njime ili pak da ga nadvlada, međutim, to je nastojanje kako svjesno, tako i nesvjesno, sasvim osobito, neshvatljivo i nedokučivo. Javlja se to kao iznenadna jeza ili zraka svjetla u nekoj tmini, okružuje ga potom poput nekoga tajnovitoga omotača od izmaglice, od blagoga vjetra koji to nije ili nečega što je neuhvatljivo, a prisutno, potpuno nepojavno. U tim česticama rasula otkriva se moć i nemoć izgovorenoga ili neizgovorenoga, doživljenoga ili nedoživljenoga, nekada rečenoga ili nekada zapamćenoga. U toj pomutnji što se katkad jasno, a često sasvim izmaknuto i u daljini – koja se ne može mjeriti okom već dušom koja, mislim, sanja na javi – od tih čestica, zapravo praha ili prašine rađaju se sjećanja koja su neponovljiva i što se brzo zaboravljaju. Nikada nismo od njih ispražnjeni. Ne primjećujemo kad se ponavljaju i nemamo nikakvoga iskustva u njihovome nastajanju i nestajanju. Pisati o tome je teško, kao što je teško uobličavati to iskustvo. Zanimljivo je, kao spoznaja, da ja koji pišem zamišljam nekoga ko postoji ili još uvijek ne postoji, a nikada neće ni saznati da ga je netko zamišljao. I uvijek traganje iznova za riječju i oblikom pravim koji će izraziti puninu ili prazninu kovitlaca što nas sa svih strana obavija tisuće puta na svakome našem koraku. Šta je istina, a šta privid? Kakva to energija spaja daleka zbivanja, davne doživljaje sa sadašnjim trenutkom? Možda ću ih sastaviti, a možda i nastaviti kao što se nastavlja nit u tkanju, a možda ću ih na kraju uvezati u čvor koji nitko neće moći razvezati. Pa ni ja sam.

STAV: Neko je napisao da u Vašim književnim počecima niste pristali ni uz poetiku hrvatskih pisaca čija je “lirika ušla u hermetizam, metafiziku, mistiku i samoizolaciju”, a nije Vas zahvatila ni struja u koju je ušlo srpsko pjesništvo ”gušeći se u ‘crnom talasu’”. Gdje ste zapravo bili?
KORDIĆ: Mislim da je naša generacija bila prirodni nastavak klasične moderne, domaće i strane, uglavnom prijevodne europske i svjetske književnosti. Većina nas nije tada imala blagodat znanja stranih jezika, ali su nam bili dostupni izvrsni prijevodi iz Sarajeva, Beograda, Zagreba, Splita koji nisu nadmašeni ni do dana današnjega. Čini mi se da nam je bilo blisko tumačenje velikoga Majakovskoga, koji je zapisao:
“Mi smo razvejali staru jezičku prašinu, koristeći se samo starim gvožđem.
Mi ne želimo da znamo za razlike između poezije, proze i živog jezika.
Mi poznajemo jedinstveni materijal riječi...”

STAV: Kad se govori o nečemu što bi se moglo nazvati “književnom Hercegovinom”, među prvim su asocijacijama Šimićev plavi brijeg i Vaše zarumenjene večeri. Je li u toj “književnoj Hercegovini” riječ samo o zavičajnom sentimentu ili i o književnopovijesnoj i kulturnopovijesnoj činjenici?
KORDIĆ: Kao što je i prirodno za mladog Šimića, prvotni poticaj za svoju poeziju crpio je iz svojega okoliša, krajolika i opjevavao je ono što se u njemu događa, ono što vidi i ono što ga potiče da o tomu nešto kaže. Šimić je živio kratkih 27 godina na početku dvadesetog stoljeća, u vremenu burnih lomova, ratova, siromaštva i gladi, revolucija u umjetnosti i svakojakih civilizacijskih preobraženja. Riječ preobraženja jest upravo i naslov jedine Šimićeve knjige tiskane za njegova života. On je iz jednog provincijalnog ishodišta uzdigao svoje pjesništvo na europsku razinu, postajući tako uzor i putokaz mnogim generacijama iza sebe sve do danas. Antun Branko Šimić kao nitko do njega za kratko vrijeme sublimirao je duh vremena, epohe, umjetnosti u svim oblicima svojega književnoga djelovanja, a pogotovo u svome pjesničkome blistavome uzletu. Po svojemu značenju u hrvatskom, bosanskohercegovačkom i južnoslavenskome duhovnom prostoru, njegova književna pojava predstavlja umnogome za dvadeseto stoljeće i sve do danas točku oslonca iz koje neprekidno izvire neka nova mogućnost za nastavak pjesničkoga i književnoga istraživanja. Dakle, i zavičajni sentiment, i književno-povijesna, i kulturnopovijesna činjenica. Mostar je grad pjesnika Alekse Šantića. I njega smo gotovo svi od djetinjstva čitali i učili njegove pjesme napamet. Njegova pjesnička i ljudska popularnost ostavila je duboki trag na svakoga čovjeka koji je počeo da piše i ulazi u svijet poezije. Bio je blizak običnom svijetu i uspio je približiti književnost narodu kao rijetko koji pisac. Tu su veliki Svetozar Ćorović i Osman Đikić. Iza te generacije jedinstveno djelo velike književne vrijednosti; uz odlične pjesme i prozu, ostavio je Hamza Humo i neponovljivi poetski biser Grozdanin kikot.

STAV: Šta se to dogodilo Mostaru na kulturnom planu nakon Drugog svjetskog rata, a šta mu se dogodilo nakon Agresije. Kakva pjesnička izvannostalgična inspiracija danas može biti Mostar?
KORDIĆ: O Mostaru, u bilo kakvom povodu, ne mogu govoriti s distance, ne mogu ga cjepkati, rastavljati. On je moj život, moje djetinjstvo, moje odrastanje, u svakom trenu doživljavam ga cjelovito: i sjajnog i tamnog, blještavog i ranjenog. Slike Mostara su, naravno, što je sasvim normalno, ispremještane, duboko urezane iz raznih perioda, razmišljanja, susreta, djetinjstva, mladosti, života sa svih strana, literature, povijesti, poezije; slike radosti i vreline, čežnje i lutanja, stvarnoga i izgubljenoga života, ljubavi i smrti, zreloga života i kontemplacija, prohujalih druženja i očajnih samoća, mjesečarskoga noćnoga života i nezaboravnih ljetnih opijenosti, studene bure, vjetrovitih pećina, brzih valova i opasnih vrutaka. U tome zvučnome i vizualnome panoptikumu osjećala se cjelovitost one unutarnje i spoljašnje punoće posebnoga sklada koji je krijepio tijelo osobitom vitalnošću i hrabrio i obnavljao duh u snažnim poticajima. A sklad i opijenost bili su i u našem trčanju po užarenom prašnjavom putu pored Neretve. Nosili smo komade kruha u rukama i kavade što ćemo ih ohladiti čim stignemo do vode. Valja stići što prije jer čelopek je sve nemilosrdniji, ali je zato Neretva sve bliža i stvarnija. I tek kad uđemo u sjenovitu obalu rijeke, gdje treba ići polako, s pećine na pećinu, ili između njih, i gdje je hod lakši, jer je ponegdje hladovina, a čuje se kako veselo vrište naši drugovi ili na pijesku ili u vodi ili na pržini, osjetimo da smo imali zašto pretrpjeti cijeli onaj dugi put od kuće do Neretve. A po našim stvarnim željama mogli smo s prvom zrakom sunca skočiti iz naših postelja u rijeku i ostati u njoj sve dok ne pomodrimo, dok se ne smrznemo, dok ne nestanemo u njenim hladnim valovima.
Nad Mostarom je nekad nebo bilo zvonko kao čaša, kako bi rekao Hamza Humo, ljudi su bili bistri i radosni od sjaja i vedrine, hodali su, živjeli, sanjali pod golim brdima, pod čempresima, u hladovini platana pokraj Radobolje i pećinama uz Neretvu. Mostarci su bili građani svjetskog glasa, a Mostar su voljeli mnogi što su samo prošli kroz njega ili što su pod njegovim nebom proveli jednu noć. Hoće li više ikad nad Mostarom nebo biti zvonko kao čaša? Tuđi ljudi su ga razarali i uništavali, bez imalo ljudskog dostojanstva. Ti tuđi ljudi unijeli su u naše živote ogromnu količinu pustoši, a sebe su definitivno izdvojili kao zločince i barbare i njihovo mjesto u povijesti ostat će upisano neizbrisivim slovima kojima su pisane riječi: pomor i kuga, kolera ili guba.
A slike iz rata sve su mutne da ne mogu mutnije biti. Metafora te mutne opće slike iz Mostara za mene je slika čovjeka koji je poginuo pred televizijskom kamerom – Hakije Hadžalića.
Taj uzaludni napor da se domogne dijela grada u kojem bi mogao biti kao slobodan ovjekovječen je njegovom tragičnom smrću. Ulica kojom je trčao jeste ulica u kojoj sam odrastao, ali sam je, i to s naporom, jedva prepoznao. Nismo prepoznavali ni sami sebe, ali smo svi bili uz čovjeka koji trči i kojega će neko gađati dok bude prelazio na neku ili nekakvu slobodnu teritoriju (a slobodne teritorije nema).
Kada sam neposredno poslije rata – bez obzira na sve što se dogodilo, što je u meni ključalo i proključalo stotinu puta, što se smirilo negdje u duši, mozgu, sjećanju i pamćenju, i u svemu tome ostalo prekriveno ožiljkom poput neke ogromne naftne mrlje koja iz nekog tankera prekrije Božiju nevinost modroga mora – htio sam sa sobom da uđem u taj Grad – da ga pomirišem i osjetim, da vidim gdje je baš sada, da vidim da li je ostalo nešto od onoga damara skovanog poput vreloga grožđa između Mostara i Mostaraca, da ponovo nabasam na tu nekoć neuništivu klicu, zapretanu pepelom ratnoga nevidjela, ali još uvijek postojeću u nekome znaku Grada, u nekoj ljudskoj gesti, u koraku, u nekom oku, osmijehu – tada sam vidio da je moja vidno radosna uznemirenost susretom s Gradom i Mostarcima bila za njih čudna i neprirodna, izazivala nemir i kod onih koji su me dobro poznavali. Prolutao sam sam samcat i nikoga nisam sreo. Ulazio je nemir u mene. Stao sam pred Gimnazijom i nadao se da ću tu nekog sresti, jer tu su nekada ljudi milili jedan za drugim, jer je to bio ritam polagane šetnje trotoarom. I u najgorem ratnom Sarajevu svaka šetnja mi je bila lakša od ove u mirnodopskom Mostaru. Poslije sam napravio desetak televizijskih putopisnih storija posvećenih Mostaru, Starome mostu, mostarskim baščama, građevinama, pjesnicima i slikarima, hercegovačkim vinogorjima kao i fascinantnim krajolicima zapadne Hercegovine.
Već dugo nisam bio u Mostaru.

STAV: Nedavno je bila još jedna obljetnica od rušenja Starog mosta. Uz Skenderov Tarih u formi soneta, i Vaš je Sonet za Stari most u Mostaru, ovom majstorskom formom – princ poezije, kako kaže Milanja za sonet – pokušao uhvatiti sinkretizam umjetnosti: graditeljskog i pjesničkog umijeća. Sjećate li se dana rušenja Starog mosta, Vi čija je “Hercegovina privatni posjed”, kako to neko jednom zapisa?
KORDIĆ: Ima građevina koje u sebi nose ljudski um i srce, koje sažimaju dušu čovjeka, obris Svemira i tvoračko, Božije nadahnuće. Jedna od takvih građevina bio je (i opet jest) Stari most u Mostaru. Njegova smrt nešto je više od običnog uništenja jednoga mosta, jer je taj Most više od četiri stotine godina ispunjavao vidokrug svakog djeteta, žene i muškarca, njegov plemeniti, srezani lik niti je mogao izaći iz pamćenja, niti se bilo koji Mostarac cijeloga svojega života mogao odvojiti od ovog pečata u duši. Taj pečat, što ga i sam nosim, rušenjem Mosta postao je jedan naš zajednički bolni pečat što je tih dana snažno udarao u damarima, dok su tekle rijeke suza iz zajedničkog grča, dok smo se s nevjericom pitali da li je to smak ljudske pameti, ili sami smak svijeta? Doista je jedan svijet okrutno i besprizorno srušen. Svijet koji se ne da ničim mjeriti i koji, jednostavno, nema usporedbe. On je nerazumljiv surovom biću i divljem oku i nemilosrdnoj ruci onih koji su srušili ovaj Most.
Most je nosio svako u sebi, u svakom času, na svakom mjestu, i u gradu i izvan grada, i u ljubavnom nemiru, i u času smrti, i u radosti rođenja. Most je s ovim ljudima išao od mjesta do mjesta, po ogromnim prostranstvima svijeta i njega nisu mogli zasjeniti obrisi drugih zgrada.
Kad sam htio da se približim u jednoj pjesmi Starom mostu, dugo sam razmišljao u kojoj mjeri to da učinim i odlučio sam se za sonet kao savršen i cjelovit oblik što odgovara obrisima njegove nadnaravne arhitekture.

I Zlato svjetla, kamen sjaja a tih
I ledene oči što žeže i spaja
Bijelim letom u zelen i plav stih
Sunuo iz daha vjetra i raja

Zgrađen iščilio u mir, sklad i zvuk
Glasom sna probuđen, od neba otet
Nad zelenom rijekom labudov luk
Nebeski vihor vratit će ga opet

U ljudsku zjenu u kojoj se briše
Sve od postanka (gdje se on sam sakri)
Viđena čuda da se nikad više

Ne nađu tako jedna i jedina
Na zemlji ovoj dok se sunce bakri
Kao u ruci staroga Hajrudina.

Pobuda da se sruši ovaj most ravna je diluvijalnom divljaštvu. I kad jednoga dana sve prestane, i kada budu ovom zemljom koračali naši potomci, možda će legenda o Mostaru, Mostu i Mostarcima biti ona priča što će se šaptati u našim osamljenim domovima.

STAV: Ko se danas usuđuje pisati sonete? Smije li ko? I zašto? Je li vrijeme soneta prošlo? Može li proći?
KORDIĆ: Forma soneta će ostati, ali sonet nije samo forma. Koliko će sonet biti poezija – izvrsna poezija, zavisi od autora.

STAV: Statistika kaže da tamošnji najpopularniji pisci svoje pjesničke zbirke u Americi ne mogu prodati u više od nekoliko hiljada primjeraka. U svijetu selebritija, instant-hrane, života i kulture, poezija se čini kao neka zagubljena trun. A ipak, pjesnici i poezija, poput vode i rata, kako bi to rekao Bismarck, uvijek nađu svoj put i izdignu se iznad kulturološkog kala. Kako objasniti taj fenomen?
KORDIĆ: Poezija postoji istom vrijednošću od Ilijade do današnjih dana. Nešto se može vrednovati samo ako se objavljuje i da na uvid čitaocima. Ne može se reći kako se danas poezija ne objavljuje. U svakom vremenu poezija se pisala i piše na vlastiti rizik. Činjenica je da u ovom vremenu postoji mali krug čitalaca koje zanima ova književna forma, ali je to bilo tako oduvijek. Poezija nikada neće biti strogo populistička ili preferirana književnost. Naročito u onom smislu koju danas ima populistička književnost.

STAV: Od antičkog vremena pjesnici su, rame uz rame, uz careve, olimpijske pobjednike i učenjake nagrađivani lovorovim, trijumfalnim vijencem. Premda je, naravno, najbolji sudac vrijednosti umjetnosti vrijeme, i nagrade bi trebale biti svojevrsni kompas, vrijednosni sud ili bar nuditi smjernice i preporuke za čitanje. Koliko književne nagrade uopće znače danas, u svijetu gotovo obezvrijeđenih duhovnih vrijednosti?
KORDIĆ: Vi ste u svom pitanju odlično istakli šta bi nagrade trebale biti. To podrazumijeva ozbiljne nagrade koje dodjeljuje stručan i častan žiri. Mnoge nagrade su i devalvirane jer se često ne dodjeljuju prema vrijednosnim kriterijima nego po nekim praktičnim smjernicama. Nagrada Stava “25. novembar” za mene je časna nagrada. Zahvalan sam i ponosan da za Dan državnosti Bosne i Hercegovine dobijam za životno djelo upravo tu nagradu. Želim da ustrajete u svom nastojanju da vrednujete prava ostvarenja.

STAV: Prošlo je od tada skoro trideset godina, kad ste u januaru 1992. godine skupa s Ivom Komšićem, Milom Stojićem, Ivanom Lovrenovićem i Miljenkom Jergovićem uputili Otvoreno pismo hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu u kojem se suprotstavljate podjeli Bosne i Hercegovine. Pisma takve prirode uglavnom malo šta mijenjaju, ali ostaju kao historijske potvrde i svjedočanstva. Mogu li pjesnici mijenjati svijet? Trebaju li ga pokušavati mijenjati?
KORDIĆ: Pjesnici ne mogu mijenjati svijet. Istinski pjesnici mogu oplemeniti i obogatiti samo svijet svojih čitalaca. Kroz povijest, mnogi umjetnici (i slikari, skulptori, kompozitori) bili su, zavisno i od svog karaktera, na ovaj ili onaj način uz vlast i vladare. Njihovo stvaralaštvo i djelovanje moglo je biti i opasno ako su bez svog stava, bez pogovora, a radi svoga komoditeta i privilegija izvršavali želje i naredbe vladara autokrata.

STAV: U tom pismu spominjete 750.000 hiljada Hrvata raspoređenih po cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine. Danas ih je upola manje, a broj im se stalno smanjuje. Sve je manje teritorija u kojem ovdašnje nacije dijele mikroprostor. Ima li nade za Bosnu kad ona više ne bude etnički izmiješana?
KORDIĆ: Bosna i Hercegovina moja je domovina, cjelovita i nerazdijeljena. Svaka podjela Bosne i Hercegovine, a naročito podjela na etničkoj osnovi, jeste rušenje i nestanak Bosne i Hercegovine. To bi bila povijesna katastrofa, a za bosanskohercegovački narod tragedija.

Stavovi koje zastupaju autori nisu nužno i stavovi uredništva. Nijedan dio ovog izdanja ne smije se umnožavati, kopirati ili na bilo koji način reproducirati i koristiti bez izdavačevog pismenog dopuštenja.

Povezani članci

Izrael protiv Emme Watson

Uhapšen kradljivac knjiga od kojeg je strepila izdavačka industrija

Život iza rešetaka postaje književnost u Egiptu

Tajna otpornosti Alhambre na zemljotrese