Ruska agresija na Ukrajinu dovela je do naglog povećanja cijena energenata u Evropi, koje za sobom povlače dalja poskupljenja. Energypress, specijalizirani portal iz Hrvatske za energetske, geopolitičke, ekonomske i klimatske teme, kontinuirano analizira trenutnu situaciju te pokušava odgovoriti javnosti na mnogobrojna pitanja koja se nameću. Glavni urednik i suvlasnik ovog portala Ivan Brodić za Stav govori o važnosti nuklearnih elektrana za Rusiju, rastu cijena energenata, refleksiji cjelokupne situacije na Balkan, te odgovara na pitanje da li je moguć povratak na stanje prije agresije u skoroj budućnosti.
STAV: Zbog čega su nuklearne elektrane važne Rusiji te šta bi značio njihov gubitak za Ukrajinu?
BRODIĆ: Nuklearne elektrane u Ukrajini pripadaju u rang najvećih u Europi, a Ukrajina je izrazito izložena nuklearnoj energiji u smislu proizvodnje struje i opskrbe kućanstava električnom energijom. Također, svi znamo kakve reputacijske rizike nose nuklearne centrale u dijelu strahova od kataklizmi i strahova za okoliš glede nuklearnog otpada. Zbog toga je Rusima, čini se, psihološki izrazito važno steći kontrolu nad nuklearnim elektranama. Zbog toga smo svjedoci i vojnih djelovanja oko nuklearki. Premda se ne treba bojati gađanja nuklearnih reaktora jer su danas više ili manje sve nuklearne elektrane iznimno dobro zaštićene, osim od nuklearnog udara, vojno djelovanje u okolini elektrane treba zabrinjavati zato što može doći do oštećenja alternativnih sustava za napajanje sustava za hlađenje elektrana kada se one nalaze u kvarovima.
Upravo se to uslijed elementarne nepogode dogodilo u Fukushimi. Rusi zauzimaju nuklearke i prijete zaustavljanjem opskrbe, što je u smislu vojnog pritiska prilično neučinkovito jer ne vjerujem da može doći do prekida obrane uslijed toga. Kako je veći dio tih centrala na istoku Ukrajine, za očekivati je kako će doći do integracije elektrana u energetski sustav Rusije, no to nije kratak proces. Primjerice, Krim je tek prošle godine u potpunosti energetski integriran u Rusiju.
STAV: Činjenica jeste da su evropske zemlje ovisne o ruskoj nafti. Koliko je realno za očekivati da će se Evropa moći preorijentirati na druge dobavljače?
BRODIĆ: Svijet o ruskoj nafti ovisi 10 do 11 posto i bilo kakav embargo ili prestanak kupovanja ruske nafte zbog reputacijskih rizika svakako će donijeti potrese na tržištu. No, realno je očekivati kako će nedostatak na tržištu u tom slučaju nadomjestiti drugi izvori. No pitanje je po kojoj cijeni. Naime, i Iran, koji je dugo bio pod sankcijama, a na nekim je mjestima na kugli zemaljskoj saveznik Rusije, i Saudijska Arabija, koja odbija povećati proizvodnju jer joj odgovara visoka cijena nafte, zato što joj proračun ovisi o tome, ali i zato što je pod osudom američke politike zbog ubojstva novinara Khashoggija, te Venezuela, koja ima najveće svjetske rezerve naftom, zato što je SAD godinama financirao antiprevratnike Maduro, skupo će prodati kožu. Dodajmo kako eskalacijom u Ukrajini Libija ponovno postaje krizno žarište zbog utjecaja suprotstavljenih strana na zaraćene strane u toj zemlji, pa je i opskrba iz Libije vrlo smanjena. Također, europski naftovodi, baš poput plinovoda teku u smjeru istok – zapad, pa je to i infrastrukturno dosta skupo. Zaključimo, odgovor na vaše pitanje jeste: sve se može nadomjestiti, samo je pitanje po kojoj cijeni.
STAV: Kako će se cjelokupna energetska kriza odraziti na zemlje regije? Šta možemo očekivati u narednom periodu?
BRODIĆ: Kao i ostatak Europe i regija, u dijelu svojih plinskih potreba, dominantno ovisi o kopnenom plinu, međutim, tijekom prošle godine na tržištu se pojavio svojevrsni infrastrukturni game changer – LNG terminal na Krku. U prvome redu plin dobijamo preko Ukrajine te “Turskog” i “Ukrajinskog toka”, koji rade punom parom te ne očekujem s razinom sadašnjih saznanja njihovo zatvaranje. Kada bi se ono i dogodilo, postoji spomenuti terminal, ali i vrše se radnje za spajanje zemalja regije na azerbajdžanski plinovod. Kao i kod nafte, nije pitanje opskrbljenosti, tj. nestašica, nego je pitanje cijene. Naime, LNG je u prosjeku 20 posto skuplji nego kopneni plin, ako taj postotak dodamo na ionako visoke burzovne cijene plina, a plin je burzovna roba (a svaka je burza osjetljiva na geopolitiku), u nedostatku dugoročnih ugovora kopnenim isporukama, možemo dosta dobro predočiti kakva će biti cijena i što će to značiti za ionako ranjive ekonomije i ionako ranjive industrije u regiji.
Kod LNG-a valja naglasiti i to kako je on kapaciteta 2.6 milijardi prostornih metara plina, što odgovara plinskoj potrošnji Hrvatske. Hrvatska sama proizvodi oko 0.7 milijardi prostornih metara pa bi onda to bio iznos koji bi mogla izvesti u regiju, ako ne bude drugih kupaca. Valja u sve uračunati i trošak izrade južne plinske konekcije s BiH. Naravno, u nekoj srednjoj budućnosti bit će izrađen i terminal u Aleksandropolisu, koji bi mogli koristiti Bugarska i Makedonija. LNG terminali znače kako imamo infrastrukturu za dolazak plina iz drugih pravaca. Recimo, na Krk je do sada došlo 24 broda, od kojih je 13 iz SAD-a, dva su iz Katara, jedan iz Nigerije i tako dalje. SAD je, uzgred, postao kumulativno najveći izvoznik plina u Europu nakon početaka napetosti u Ukrajini.
STAV: Dok u regiji cijene energenata rastu, u nekim državama, poput Sjedinjenih Američkih Država, primjetan je blagi pad. Šta je razlog takvom epilogu?
BRODIĆ: Europske plinske burze pod dojmom su Ukrajine. Infrastrukturni su pritisci veliki. “Sjeverni tok 2” je zaustavljen. “Sjeverni tok 1” je u stalnoj opasnosti zatvaranja. “Yammal” radi samo reverzibilno, a Ukrajina i “Turski tok” nisu dovoljni za zadovoljenje 180 milijardi prostornih metara plina, koliko Europi treba. Slično je i s naftom. SAD pak ovisi sam 3 do 6 posto o ruskoj nafti, ovisno o godini, imaju jako dobru svoju proizvodnju (Europa je na 20 posto samodostatnosti), a u plinu je udio ruskog plina zanemariv, tek nešto u LNG-u. Zbog toga njihove energetske burze ne bilježe rekordne cijene, a i profitiraju od izvoza u Europu.
STAV: Koliko je po globalnu ekonomiju i cjelokupan energetski sektor u Evropi opasno produžavanje trajanja ruske invazije na Ukrajinu?
BRODIĆ: Produživanje trajanja sukoba u kratkom je roku iz opisanih razloga štetno za Europu, a u dužem će roku okrenuti energetske strategije izradi infrastrukture za prihvat alternativnih pravaca ugljikovodika. Primjerice, LNG terminala nema dovoljno, a i onih kojih ima nisu ravnomjerno raspoređeni, nisu spojeni s plinskim sustavom cijele Europe, ali i rade neravnomjernim kapacitetom. Recimo, samo Krk i neki terminali na Pirinejima rade 100 posto. Ostali puno manje. Međutim, kvaka 22 u tom dijelu jeste u tome što poskupljenjem energenata raste i cijena i isplativost izrade novih infrastrukturnih projekata, za koje treba vrijeme. Infrastruktura se radi u razdoblju od 3 do 7 godina. Također, okrenut će to Europu prema nuklearnoj energiji, koja je u ovom razdoblju čekanja OIE prihvatljiva jer ima nula emisija C02.
Međutim, mnoge su zemlje konzervirale svoje elektrane i ponovno stavljanje u promet može biti vremenski i cjenovno izazovno. Energetska učinkovitost postat će u vremenima skupe energije također vrlo važna pa će to imati i značajne posljedice na graditeljstvo. Naposljetku, valja spomenuti ugljen. Napuštanje ugljena kao najprljavijeg goriva je također na čekanju jer nam termoelektrane trebaju raditi. Međutim, i ovdje ovisimo u velikim iznosima o tržištu Rusije, ugljenom je bogata, ali za svoje potrebe najviše tek BiH. Za primjer valja spomenuti hrvatsku TE Plomin, koja je u problemima jer isporuke ugljena iz Rusije kasne ili su obustavljene.
STAV: Prema Vašem mišljenju, ukoliko bi se eventualno ratni sukob okončao u predstojećem periodu, koliko bi dugo trebalo da se uspostavi energetski balans kao prije rata?
BRODIĆ: Svakako bi prestankom ratnih djelovanja došlo do cjenovne i tržišne relaksacije, međutim, valja imati na umu nekoliko čimbenika. Inflacija je ovdje kao stalna pojava i to najviše zbog utiskivanja hiljada milijardi dolara i eura u planove oporavka s obje strane Atlantika. Taj novac je tiskan, on nije postojao. Nadalje, opskrbni su lanci u vrlo izazovnom stanju zbog situacije s pandemijom. Zbog toga ne očekujem kako će se cijene energenata vratiti na neke niske razine, barem ne u srednjem periodu. No, 100 dolara nakon nove inflacije i tako ne vrijede kao 100 dolara prije pa je to razmjerno neusporedivo.
STAV: U konačnici, koliko će Rusija biti na gubitku uslijed uvedenih ekonomskih sankcija, te da li je energetski sektor jedan od najugroženijih?
BRODIĆ: Rusija je Putinovom invazijom na Ukrajinu svakako na gubitku. Do sada nikada nisu viđene ovakve sankcije. Rubalj je u smeću, ruske dionice također. Broje se sati, rekao bih, do bankrota, usprkos rekordnim deviznim rezervama i pokušaju uvođenja zlatnog standarda. Rusija, naime, nema dolara, dolar je postao oružje, a ne valuta. Nedostatkom dolara ne možete niti vršiti platni promet u međunarodnim razmjerima. Isključeni su iz SWIFT-a, što bi mogli premostiti ulaskom u kineski pandan toga sustava, ali njega koristi tek 1/8 korisnika SWIFT-a, i to mahom u nerazvijenim ekonomijama. Energenti dakako nisu pod sankcijama, osim iz SAD-a, što je Rusiji važno jer joj proračun ovisi o tome, sada više nego ikada. S druge strane, teži je slučaj kako će joj zemlje u okruženju u Aziji pa i Kina okrenuti leđa.
No, te zemlje ne plaćaju kao Europa, premda su velika tržišta. Za to će trebati i novi infrastrukturni projekti jer “Snaga Sibira” neće biti ni približno dovoljna. Uzgred, taj je plinovod pod amortizacijskim pritiskom tako da Rusija na njemu posluje slabo profitabilno, ako ima i profita. Pitanje je i izvoza poljoprivrednih proizvoda, poglavito pšenice. Projekt “Tvrđava Rusija”, projekt kojim se Putin 10 godina pripremao za sankcije i invazije diverzificirajući prodaju i stvarajući prehrambenu samodostatnost, može odložiti bankrot na neko vrijeme, ali posve sigurno ne može dugo, jer nitko nije otok. Pitanje je kako će na sve to reagirati u jednom trenutku sve brojnija ruska srednja klasa navikla na zapadne brandove i način života.
U zaključku, meni se čini kako su oni puno opasniji za Putina negoli oligarsi koji umnogome ovise o javnim poslovima i Putinu u svom poslovanju. Oni su, manje ili više, ista ekipa, s izuzetkom onih koji dominantna poslovanja imaju u inozemstvu, poput primjerice Olega Deripaske. No, i njih će prije dostići drug Novičok. Srednja klasa je brojnija i anonimna, teže ih je sve sustići.