Eskalacija rata u Ukrajini bila bi katastrofa. Ta bi katastrofa uglavnom pogodila ukrajinski narod, ali bi se posljedice rata proširile daleko izvan Ukrajine i mogle bi uzdrmati osnove evropske sigurnosti. To bi oslabilo globalne sigurnosne institucije koje su ionako krhke. Unatoč zabrinjavajućoj sklonosti invaziji na svoje susjede, Rusija je i dalje jedna od centralnih država u sistemu Ujedinjenih naroda, a posebno u Vijeću sigurnosti.

Sveobuhvatni rat u Evropi ostavio bi UN u velikoj mjeri paraliziranim, kao što je to bilo tokom većeg dijela hladnog rata, analizira Majda Ruge iz Evropskog vijeća za vanjske poslove.

Takva paraliza ne znači kraj mirovnih napora. Kriza će neizbježno stvoriti imperativ zapadnim državama da rade na pitanjima u kojima je Rusija koristila svoje članstvo u Vijeću sigurnosti kako b i osujetila napore za izgradnju mira i stabilizaciju. Situacija u Bosni i Hercegovini dobar je primjer za to.

Vijeće sigurnosti UN-a planira preispitati situaciju u zemlji u novembru, kada će glasati o produženju misije EUFOR-a “Althea”, vojne misije EU zadužene za održavanje mira i sigurnosti u Bosni i Hercegovini. Rusija drži veto na raspoređivanje 600 vojnika EUFOR-a stacioniranih u BiH, male misije koja se većinom sastoji od mađarskih, austrijskih i turskih vojnika, a kojoj nedostaje osoblje i oprema za zaštitu granica Bosne i Hercegovine. Kako je Rusija svjesna slabosti EUFOR-a, nije zainteresirana za okončanje misije. Umjesto toga, koristi svoj veto na mandat EUFOR-a kako bi dobila ustupke koji slabe američke i evropske političke inicijative u Bosni i Hercegovini. Ove inicijative osmišljene su kako bi podržale ustavne reforme u zemlji i dale joj okvir u vanjskoj politici neophodan za napredak prema članstvu u NATO-u i EU.

Kako Rusija namjerava koristiti Vijeće sigurnosti za postizanje svojih ciljeva, može se zaključiti iz komentara ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova na konferenciji za novinare u Moskvi s njemačkom kolegicom 18. januara 2022. Iako je rasprava bila usredotočena na Ukrajinu, Lavrov je eksplicitno spomenuo Bosnu. Naglasio je da je u interesu Rusije da međunarodni akteri postignu konsenzus u svim svojim odlukama o budućnosti Bosne i Hercegovine. On je implicitno mislio na izbor Berlina da zaobiđe odobrenje Vijeća sigurnosti i zanemari rusko protivljenje nedavnom imenovanju njemačkog političara Christiana Schmidta za novog visokog predstavnika za Bosnu i Hercegovinu, institucionalnog čuvara Dejtonskog mirovnog sporazuma. Moskva je željna potpunog zatvaranja Ureda visokog predstavnika (OHR) i gorljivo se protivila ovom imenovanju. Strahuje da će ojačana verzija institucije ponovno imati svoju ulogu u zaštiti suvereniteta Bosne i Hercegovine i podržavanju ustavnih reformi koje su Bosni potrebne za pristupanje i EU i NATO-u.

Upravo je iz tog razloga Rusija zaprijetila da će staviti veto na produženje mandata misije EUFOR-a “Althea” na zasjedanju Vijeća sigurnosti u novembru prošle godine. Moskva je uspjela eliminirati sve reference na OHR i spriječiti da se Schmidt lično pojavi kako bi predstavio svoje izvještaje pred Vijećem sigurnosti UN. U izvještaju on upozorava na najtežu egzistencijalnu prijetnju s kojom se Bosna i Hercegovina suočila od završetka rata u BiH 1995. godine.

Ponašanje Rusije prema Bosni i Hercegovini govori o njenim ambicijama i taktikama, kao i o želji da smanji utjecaj Zapada i potkopa zapadne političke projekte izvan bivšeg sovjetskog prostora. Rusija aktivno i na više strana radi na postizanju ovih ciljeva, a njena ambicija da izradi novu međunarodnu sigurnosnu arhitekturu, onu koja marginalizira Sjedinjene Države i NATO, proteže se na regije u kojima su SAD i njihovi evropski saveznici tradicionalno preuzeli vodeću ulogu u sigurnosti.

U svim tim regijama zapadne države uložile su mnogo vremena, novca i političkog kapitala u izgradnju mira i demokratske reforme. U Bosni i Hercegovini, kao i u Ukrajini, cilj Rusije jeste držati zemlju podalje od NATO-a i NATO snage izvan zemlje, te politički i vojno oslabiti SAD. Pristup Kremlja ovome je jednostavan: zatvoriti zapadnu izvršnu prisutnost u obliku OHR-a, unutar kojeg SAD još uvijek imenuje glavnog zamjenika visokog predstavnika, spriječiti ustavnu reformu koja se može dogoditi samo uz američku podršku i osigurati da državna vlast ostane nesposobna dobiti vanjskopolitičku agenciju koja joj je potrebna za donošenje odluka o članstvu u NATO-u i EU.

Moskva slijedi svoj program na različite načine birajući kada će prekršiti pravila, a kada koristiti međunarodno pravo kako bi potkopali utjecaj Zapada. Ona koristi prijetnju grubom silom protiv Ukrajine kako bi izvukla ustupke od Zapada, nadajući se da će povratiti ono što smatra svojom pravom sferom utjecaja. Ako bi Moskva uspjela u nastojanju, to bi predstavljalo otvoreno kršenje međunarodnog prava o suverenitetu i teritorijalnom integritetu država.

U Bosni i Hercegovini Kremlj pokušava iskoristiti takav zakon za uklanjanje OHR-a, zahtijeva konsenzus u međunarodnim institucijama, koristi svoju moć u Vijeću sigurnosti kako bi smanjio utjecaj Zapada i podržava secesionističke aktere koji aktivno potkopavaju suverenitet Bosne i Hercegovine.

Zapad ne bi trebao dopustiti Rusiji da postavlja uvjete angažmana međunarodnih institucija sa zemljom koja se nalazi na granici Evropske unije i koja je toliko važna za evropsku sigurnost. Ruska upotreba veta na EUFOR prošle godine dovela je do ustupaka koji su uglavnom bili simbolični i nisu utjecali na rad OHR-a (koji je već opterećen mnogim problemima), ali tu neće stati. Sljedeće će godine Rusija vjerovatno ići dalje, u najmanju ruku, zahtijevajući datum za zatvaranje OHR-a ili možda političke ustupke njenim poslušnicima koji trenutno slijede destabilizirajuću agendu koju Moskva podržava.

Kako bi učinkovito odgovorio na ruske ucjene, NATO bi trebao pokazati svoju spremnost zamijeniti EUFOR ako Rusija blokira raspoređivanje snaga. Pri tome je mandat NATO snaga proizašao direktno iz Dejtonskog mirovnog sporazuma i trebao bi tražiti političku predanost svojih ključnih država članica za održavanje mira i stabilnosti u Bosni i Hercegovini. Da budemo jasni: Rusija ne želi da NATO zamijeni EUFOR, ali Zapad će biti u jačoj pregovaračkoj poziciji ako se NATO kredibilno obaveže da će to učiniti osim ako Moskva ne popusti. U međuvremenu, postavit će se veće pitanje ako ruske snage pokrenu veliku ofanzivu na Ukrajinu: Koliko će još zapadne demokratije dopuštati Rusiji da postavlja uvjete evropske sigurnosti iskorištavanjem sistema međunarodnih normi i pravila koje redovno krši?