Politika kratkog daha i jeftinog samoljublja opet je doživjela bolno triježnjenje pred pravosudnim institucijama. Slučaj sarajevske Vijećnice, simbola grada koji je godinama služio kao mjesto za skupljanje jeftinih političkih poena, najbolji je dokaz kako prolaze bombastične najave kada se sudare sa surovim pravom. Pravna iluzija koju je bivša gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić gradila na euforiji i društvenim mrežama, srušila se kao kula od karata.

Vratimo se u mart 2023. godine. Tačnije, 3. marta tadašnja gradonačelnica je trijumfalno obznanila javnosti da je Vijećnica, nakon više od tri decenije administrativnih i pravnih bitaka, konačno uknjižena kao stopostotno vlasništvo Grada Sarajeva, tj. da je Vijećnica gradska 1/1. Uz neizbježnu dozu patetike, taj je potez promoviran kao "najveća pravna pobjeda za naš grad" i čin kojim je tobože "obezbijeđen opstanak institucije Grada". Hvalospjevi su pljuštali na sve strane, a posebne lovorike pripale su Pravobranilaštvu Grada Sarajeva na čelu s pravobraniocem Admirom Jusufbegovićem. Bio je to savršen scenario za politički PR koji su pratile fotografije, emocije i slika nepokolebljive vlasti koja rješava decenijske čvorove.

Međutim, ono što je prešućeno u toj paradi populizma jeste činjenica da pravo ne trpi prečice niti se ozbiljni imovinsko-pravni odnosi mogu rješavati preuranjenim proslavama. Otrežnjenje je stiglo 1. juna 2026. godine, kada je Kantonalni sud u Sarajevu donio rješenje koje je u potpunosti demaskiralo ovu samoproglašenu "pobjedu".

Uvažavajući žalbe države Bosne i Hercegovine, Nacionalne i univerzitetske biblioteke Bosne i Hercegovine te Općine Stari Grad Sarajevo, drugostepeni sud je naložio Zemljišnoknjižnom uredu Općinskog suda u Sarajevu da bez odlaganja izbriše upis vlasništva Grada Sarajeva koji je bio proveden na osnovu spornog rješenja iz februara 2023. godine.

Sudska argumentacija bila je neumoljiva prema površnosti. Naime, utvrđeno je da prvostepeni sud uopće nije na zakonit način proveo proceduru usaglašavanja starog i novog premjera, niti je prethodno ispitao postojanje zakonskih uvjeta koji bi povezali ranije pravne odnose s novim stanjem u zemljišnim knjigama. Drugim riječima, temelj na kojem je izgrađena Karićkina "pobjeda decenije" bio je pravno manjkav i neodrživ.

Iako Kantonalni sud ovom odlukom nije presudio ko je stvarni, konačni vlasnik ove monumentalne zgrade, suština je da pravni osnov kojim se bivša gradonačelnica toliko dičila više ne postoji. Upis je izbrisan, a Grad Sarajevo je vraćen na početne pozicije.

Nakon tri godine zamazivanja očiju javnosti i stvaranja privida da je pitanje Vijećnice riješeno jednim potezom pera i slavodobitnom objavom, glavni grad se još jednom nalazi pred istom dilemom čija je, zapravo, sarajevska Vijećnica?

Ovakav epilog bolna je opomena o pogubnosti populizma u kojem se pravne bitke vode radi lajkova i kratkoročnog političkog rejtinga, dok se suštinski problemi guraju pod tepih. Iako je bivša administracija slavila "opstanak Grada", zapravo je ostavila pravni nered koji sada neko drugi mora ispravljati. Vijećnica zaslužuje ozbiljnu državničku brigu i temeljito vođene pravne procese, a ne da služi kao moneta za potkusurivanje u prolaznim političkim karijerama.