U Španiji postoji platforma Granada Abierta koja okuplja sindikate, feminističke udruge i političke stranke kao što su Podemos i Izquierda Unida koja uporno zahtijeva, iz godine u godinu, da se obustave svi činovi proslave godišnjice zauzimanja Granade. Ova platforma smatra festival "rasističkim i ekskluzivnim", "historijskim krivotvorenjem" činjenice koja, prema njihovim riječima, slavi kršenje uslova koje su potpisali katolički monarsi s stanovništvom Granade i "mržnju prema različitostima".
Politička partija Podemos u Granadi, gdje je dogovoren kraj rata i čak zajamčena sigurnost svim muslimanima koji su htjeli napustiti grad, podržava ovakav stav platforme. S druge strane, na Balearskim otocima podržava ovih dana obilježavanje Diada de Mallorca, odnosno osvajanje stare Medine Mayurge (današnje Palma de Malllorce) od strane trupa kralja Jaimea I. koji su tada pobili 25.000 muslimana.
To je samo jedan od primjera odnosa španskog društva prema jednom od najvećih događaja u historiji te zemlje, koje je i danas predmet burnih rasprava, što akademskih, što na društvenim mrežama.
U zoru modernog doba, Granada je postala posljednje muslimansko uporište na Iberijskom poluotoku. Odgađano u vrijeme nestabilnih vladavina Ivana II. i Henrika IV., osvajanje Granade stavljeno je kao prioritet za katoličke monarhe, koji su odrasli pod prijetnjom uspona Osmanskog Carstva, koje je 1453. osvojilo Konstantinopolj a nisu bili spremni tolerirati izazov Muleyja Hacena, emira Granade, koji je tokom tog razdoblja zauzeo nekoliko bastiona na kršćanskoj granici i prestao plaćati danak kršćanima. Čak su i arapski hroničari isticali ratobornost ovog emira: "Veličanstven i hrabar, zaljubljenik u ratove i opasnosti i strahote koje oni izazivaju."
Nakon što je saznao za muslimanski napad na Zaharu u Medini del Campo, Fernando El Catolico je kazao: "Žao mi je zbog smrti kršćana, ali drago mi je što ćemo vrlo brzo provesti u djelo ono što smo imali na umu." Papa Sikst VI podržao je vojni poduhvat pokretanjem križarskog rata, finansijskom pomoći. Bula Križarskog pohoda produžavana je svake dvije godine sve dok u svojoj posljednjoj 1492. godini nije dosegnula zbirku od 500 miliona maravedija.
Tri četvrtine sredstava koja su finansirala ovaj rat, bogat epizodama velikog nasilja s obje strane, dolazilo je od crkvenih poreza. Ostatak sredstava dali su plemstvo, visoko svećenstvo, talijanski bankari i jevrejske zajednice. Osim toga, stizale su važne ekonomske doznake iz različitih evropskih zemalja. Vitezovi i avanturisti svi su bili spremni sudjelovati u posljednjem križarskom ratu kršćanskog Zapada.
Podrška osvajanju Granade bila je ogromna i u Španiji. "Kamo god su išli, muškarci, djeca, žene, dolazili su im u susret odasvud u tim poljima i davali im hiljadu blagoslova: nazivali su ih zaštitom Španije (...)", napisao je otac Mariana o narodnom žaru koji je pratio prolaz trupa. Kastilja je okončala svoje unutrašmje ratove a katolički su monarsi koristili lik zajedničkog neprijatelja se ujedinili i borili rame uz rame protiv muslimana.
Kršćani su imali brojčanu nadmoć i moral na svojoj strani, ali su karakteristike terena produžile rat opsadama i okršajima, bez većih bitaka na otvorenom, na šest godina. U tom su razdoblju katolički monarsi razvili vojsku, upravu i porezni sisstem, čiji je konačni cilj bio moderna država koju su kraljevi kuće Habsburgovaca kasnije koristili za postizanje hegemonije u Evropi.
Tokom prve faze rata, između 1482. i 1484., improvizacija i izolirani nastupi velikih andaluzijskih plemića postavili su spor tempo u sukobu. Kršćanska se sreća poboljšala u drugoj fazi, jer su vojske Isabele i Fernanda pojaćale napore i osvojile doline Ronda, Loju, Marbellu i Malagu, koja bila bitna luka za prihvat opskrbe i pojačanja iz Sjeverne Afrike.
Posebno je važno da su kraljevi bili povezani s princom Abu Abd Allahom, koji je Špancima poznat kao Boabdil. Sin Muleyja Hacena i Aiše (Aixe), Boabdil je odrastao pod proročanstvom koje je od njegova rođenja postojalo, da će povesti u smrt sve one koji ga vole. Muley Hacen odbacio je Aišu i prigrlio kršćansku haremsku konkubine. Aiša, koja je bezuspješno pokušala ubiti kršćanku i njezinu djecu, potaknula je Boabdila da se pobuni protiv svog oca koristeći svoje brojne saveznike među nasridskom aristokracijom. Ne smije se zaboraviti, bila je kći prethodnog sultana.
Strogi Muley Hacen vjerovao je da Boabdil, "ljubazan i elegantnih manira", nije sposoban da vlada u Granadi, između ostalog i zato što mu temperament nije bio nalik njegovom. Ali je podcijenio svog sina... Iskoristivši činjenicu da je Hacen bio daleko, u borbi s kršćanima, Boabdil i njegova majka podigli su ono što su arapski hroničari nazvali "užasnom pobunom koja je slomila srca ljudi Granade".
Godine 1482. emir je pretrpio državni udar od strane svog sina i morao je požuriti natrag u svoj glavni grad. Usred ovog građanskog rata, Boabdil je pokušao dokazati da je i on vješt ratnik. Boabdil je napao grad Lucena, u unutrašnjosti Kastilje, pretvoren u žestoko borbeno polje. Neki od najboljih oficira Granade umrli su toga dana, dok je Boabdil zarobljen kada je pokušao spasiti svog konja od utapanja.
Fernando i Isabela su se prema njemu odnosili s poštovanjem i pristali su ga pustiti u zamjenu za veliku otkupninu, vazalstvo i obećanje godišnjeg plaćanja harača. Bez druge opcije, pristao je. Po povratku u Granadu, Boabdila su mnogi primili kao heroja, ali je bilo i puno onih koji su sumnjali da je sklopio pakt s neprijateljem. Borba se intenzivirala njegovim povratkom, posebno nakon smrti Muleyja Hacena, 1485. godine, koji je napustio grad sa svojom ženom kršćankom nakon što je ustupio prijestolje svom bratu Ibn Sadu, zvanom 'El Zagal', iskusnom zapovjedniku.
Rivalstvo između Boabdila i njegovog amidže poklopilo se s velikim kršćanskim napredovanjem, tako da su dva emira podijelila grad na dva dijela i, barem naizgled, pomirila se s katoličkim monarsima. Ovi su vidjeli u tom Boabdilovom pokretu kršenje njegove zakletve odanosti i vjernosti prema njima. Stoga, kada im je ponovno pao u ruke, nakon pada Loje, prisilili su ga da dodatno precizira uvjete svog vazalstva: pomoći će kršćanima, nakon što ga ponovno puste na slobodu, da svrgnu njegopvog amidžu.
Boabdil je nakon toga održavao tajne kontakte s katoličkim monarsima, mnoge od njih preko svog prijatelja i pouzdanika. Gonzalo Fernández de Córdoba tada je bio veoma važna osoba zahvaljujući znanju arapskog jezika.
Uz pomoć Isabele i Fernanda, 'El Zagal' je protjeran iz Granade, a Boabdil je postao vjerni saveznik kršćana, kojima je obećao dati Granadu čim bude mogao u sklopu razmjene mjesta u istočnom dijelu kraljevstva koja su tada bila lojalna 'El Zagalu'. Malo je toga ostalo u vrijeme toliko hvaljene tolerancije među muslimanima, kršćanima i Jevrejima, nestalo je sjaja koji je stvorio jedan od najljepših gradova na Zapadu.
Postupno se grad Granada napunio radikaliziranim izbjeglicama, koji su tražili posljednje mjesto na kojem će se boriti do smrti.
Prije tajnog sporazuma između katoličkih monarha i posljednjeg kralja Granade, 'El Zagal' je takođe sklopio pakt. U decembru 1489. Boabdilov amidža je bio uvjeren da je svaki otpor uzaludan, pa je predao luku Almería i napustio Guadix prije kraja godine. Prodao je svoje posjede u Andaluziji i preselio se u svoj novi dom u sjevernoj Africi, ostavljajući svog nećaka bez izlaza na more. Nije nedostajalo arapskih hroničara koji su, poput Nubdhata Al-ASra, u tome vidjeli zamršen način osvete Boabdilu.
“Mnogi ljudi uvjeravaju da su El Zagal i njegovi zapovjednici prodali te gradove i okruge koji su upravljali suverenom Kastilje i da su u zamjenu dobili cijenu. Sve to s ciljem da se osveti sinu svog brata [...] Ovim činom želio je izolirati Granadu, uništiti je na isti način na koji je uništen ostatak zemlje »
Zima 1490. godine pokazala je pukotine u odbrani Granade. Dvojica hrabrih kršćanskih vojnika ušli su u Granadu noću u pratnji 15 svojih ljud. Prikovali su Mariju na vrata glavne džamije i spalili gradsku tržnicu. U isto je vrijeme propao pokušaj oslobađanja 7000 kršćanskih zarobljenika koji su bili zatvoreni u zatvorima u Granadi. Većina ih je tokom opsade umrla od gladi.
Kako bi pojačali pritisak na emira, katolički monarsi započeli su u ljeto 1491. godine gradnju logora Santa Fe, izgrađenog na trgu ispred Granade. Nisu doveli artiljeriju jer ni u kom slučaju nisu namjeravali uništiti grad. Dana 25. novembra 1491. kraljevi su potpisali s Boabdilom konačan sporazum o predaji grada. Monarsi su obećali da će poštivati dobra i ljude koji žive u Granadi, jamčiti slobodu ispovijedanja vjere i nastaviti koristiti zakone iz Kur'ana za rješavanje sukoba među muslimanima. Kapitulacije su također uključivale obećanje da neće biti kazne za izbjeglice koje su došle u Granadu, kojima će biti olakšan transfer u Sjevernu Afriku.
Uz dopuštenje emira, kršćani su zauzeli Alhambru nakon čega je uslijedila predaja grada. Jedan baskijski hroničar opisao je taj dan kao onaj koji je "otkupio Španiju, čak i cijelu Evropu" od njenih grijeha. U Rimu se kraj križarskog rata slavio zvonima, trčanjem bikova i borbama s bikovima. Kraljevi su dobili titulu "katolika" po kojoj su danas poznati u historijskim knjigama.
Nije slučajno da su Isabel i Fernando odabrali Granadu za mjesto gdje će biti pokopani njihovi posmrtni ostaci, u kapeli katedrale. Dana 2. januara 1492. godine predaja je upriličena na ceremoniji lišenoj poniženja, o čemu svjedoči činjenica da Boabdil nije poljubio ruke kraljevima. Predao je ključeve grada grofu Tendille, Íñigu Lópezu de Mendozi, koji će biti prvi general kapetan Alhambre. Predaja je bila jedini mogući izlaz.
Posljednji emir nastavio je živjeti na Poluotoku, na teritoriji koju su mu dodijelili kraljevi u Alpujarrama, ali je nakon osamnaest mjeseci prešao preko mora. Preselio je u Fezu desetljećima kasnije. Uslovi koje su Kraljevi potpisali u početku su se poštivali i bilo je dopušteno svima koji su htjeli napustiti Poluotok. Stanovništvo Mudejara počelo se čvršće tretirati nakon posjete kraljičinog novog ispovjednika, kardinala Cisnerosa (1499.). Kao rezultat toga, došlo je do porasta "obraćenja", ali i niza nasilnih preobraćenja koji su trajali sve do šesnaestog stoljeća.
Ove su epizode smatrane kršenjem uslova kapitulacije. Nakon toga kraljevi su izdali Pragmatik od 11. februara 1502. godine, koji je zahtijevao krštenje ili progon muslimana. Kako je rasla prijetnja da će Turci iskoristiti Granadu kao mostobran za direktan napad na Španiju, politika evangelizacije, propovijedanja i katehizacije ustupila je mjesto ekstremnim mjerama.
