Prije nekoliko godina mimovi sa starim slikama na kojima je prikazana robusna žena, duge tamne kose, okruglog lica, ispupčenih obrva i dobro definiranih brkova preko usana postali su viraln na Twitteru. Nakon toga i na ostalim društvenim mrežama. Tako je ostalo i danas. Navodno je to bila princeza Qajar, najveći simbol ljepote u Perziji 1900. godine, koja je navela trinaest muškaraca na samoubistvo nakon što ih je odbila. Od tada, po mrežama kruže brojne slične priče o brkatoj princezi i stotinama neuzvraćenih ljubavi. Ali ovaj mit nema previše dodira sa stvarnošću.
Iza tih mimova kriju se priče o dvije žene koje su u svoje vrijeme budile divljenje, iako ne zbog toga što su bile pojam ljepote. Slike reproducirane pod generičkim imenom 'Princeza Qajar', zapravo odgovaraju dvjema različitim perzijskim princezama, Fatemeh Khanum 'Esmat -or' Ismat-al-Dowleh i Zahra Khanum Taj al-Saltaneh.
Obje su bile kćeri Nasara al-Dina Shaha Qajara, kralja Perzije između 1848. i 1896. godine. Dinastija Qajar čiji su dio bili vladala je Perzijom, danas Iranom, između 1789. i 1925. godine.
"Bile su to značajne žene koje same po sebi ne bi trebale biti definirane izgledom", kaže historičarka Victoria Martínez, koja je napisala članak u kojem demontira laži nastale mimovima i donosi stvarnu priču o tim ženama.
Meme Princeza Qajar ruga se ženi čiji izgled osporava moderne, zapadnjačke ideale ljepote i ismijava ju je tvrdnjom da su muškarci izvršili samoubistvo zbog neuzvraćene ljubavi prema tim ženama. Martinez kaže da je baš zbog toga napisala članak „kako bi se suprotstavila ruganju stvarnim ljudima koji imaju mjesto u historiji“.
Esmat al-Dowleh, rođena 1885. godine, igrala je vrlo važnu ulogu kao domaćica gostima na dvoru svog oca. U stvari, to je a ne činjenica da je "ikona ljepote", objašnjenje zašto je bila tako mnogo fotografirana žena. Ona je prekinula dotadašnju tradiciju naučivši svirati klavir i postala fotograf sa vlastitim studijem.
"Sa druge strane“, tvrdi Martinez, „Taj al-Saltaneh bila je feministica i nacionalista koja je podržavala kulturnu i ustavnu revoluciju u Perziji." Ovaj aspekt Taj al-Saltane može se naći u njenim memoarima napisanim 1914. godine kada je bila u dobi od trideset godina, gdje otkriva dijelove svog progresivnog načina života kojim je ometala društveni kontekst u kojem je živjela.
U njezinim se spisima pojavljuje sve, od adolescentnog biseksualnog supruga, pobačaja, odvojenosti, finansijskih poteškoća i stigme oko njezinog "slobodnog" života, do odbrane ustavnosti i anateme uklanjanja vela s lica.
Rođena 1884. godine, Taj al-Saltaneh bila je bliski svjedok propadanja Qajar monarhije, zajedno s društvenim i političkim promjenama koje su dovele do uspostave nove monarhije 1909. godine, stvaranjem Parlamenta i donošenja prvog modernog Ustava u zemlji.
Suprotno onome što su tada nalagale društvene norme, Taj al-Saltanah se dva puta razvodila. Nakon razvoda između 1906. i 1907. od svog prvog supruga, za kojeg se udala u dobi od devet godina i imala četvero djece, ponovno se udala 1908. godine. I ovaj je drugi brak završio razvodom.
U svojim memoarima objašnjava da su za nju dužnosti perzijskih žena bile „insistirati na svojim pravima, poput Evropljanki; educirajte svoju djecu; pomoći muškarcima, kao što to čine žene u Evropi; ostati čedan i besprijekoran; biti domoljub; služiti svoje; iskorijeniti lijenost i neaktivan životni stil; skinuti veo...“
S pogledom uprtim u svoje evropske suvremenike, otkrivanje i emancipacija žena za nju su bili ključni dio u izgradnji nacije.
Profesorica sa Harvarda Afsaneh Najmabadi piše u svojoj knjizi da su u to vrijeme brkovi koje su nosile žene iz dinastije Qajar doista bili cijenjen znak ženske ljepote. "Mnogi izvori na perzijskom jeziku i fotografije iz 19. stoljeća potvrđuju da su žene dinastije Qajar u znak ljepote nosile fine brkove, ili točnije mekani puh", kaže Najmabadi.
Nijedna od dvije princeze nije živjela dovoljno dugo da ju se smatra perzijskom ikonom 20. stoljeća. Dok je 'Esmat umrla u svojim dvadesetim godinama, 1905. godine, Taj al-Saltaneh umrla je 1936. u pedeset i drugoj godini.
U svakom slučaju, činjenica da su princeze u svoje vrijeme smatrane lijepima ne znači da su imale stotine očajnih poštovatelja, od kojih je njih trinaest sebi oduzelo život jer im nije uzvraćena ljubav. Za Victoriju Martínez postoje barem dva velika razloga da vjeruje da to nije bila istina. "Prije svega, 'Esmat, žena koja je najviše prikazana u mimovima, vjerojatno se udala kad je imala oko devet ili deset godina", kaže.
S druge strane, pojašnjava da je „vrlo vjerojatno da je brak bio dogovoren dok je živjela među ženama iz očevog harema. Čini se vrlo nevjerojatnim da bi imala priliku upoznati bilo kojeg muškarca osim svog rođaka, a još manje zavesti i odbiti trinaest ljubavnika."
Iza ovih historijskih laži koje i danas kruže društvenim mrežama i lika koji je od njih izgrađen, ostale su u sjeni priče ovim dvjema velikim ličnostima svoga vremena. Za Martínez, lažni meme "Princeze Qajar", "savršen je i gorak primjer kako su žene i dalje objektivirane na način koji prešućuje i zaklanja njihovu društvenu i političku važnost".