Događaji iz Mrkonjić-Grada iz novembra 1943. godine sasvim su sigurno u velikoj mjeri odredili budućnost moderne države Bosne i Hercegovine, kojoj je ZAVNOBIH djelimično nadoknadio nepravde koje su joj činjene. Iako su odluke ZAVNOBIH-a od 25. novembra 1943.  nedvojbeno jedan od najznačajnijih događaja u historiji Bosne i Hercegovine u kontekstu bosanske državnosti, ne treba zanemarivati sve ono što se desilo prije i nakon 1943. godine.

Posmatrajući bosansku državnost u kontekstu njenog kontinuiteta, moramo se prvenstveno referirati na 1189. godinu i Povelju Kulina bana, koja je državnički i diplomatski dokaz postojanja bosanske države. Kao cijenjen i suveren vladar, ban Kulin u svojoj je Povelji pokazao u kakvom je tada položaju bila Bosna u odnosu na susjede, jer svi resursi kojima je Bosna tada raspolagala idu u prilog tezi da je ona tada imala elemente države. Nakon perioda banovine, krunidba Tvrtka za kralja Bosne 1377. godine dokazuje uzlaznu putanju bosanske države, koja je nakon krunidbe u Milima kraj Visokog postala kraljevina.

Država Bosna kao kraljevina egzistirala je sve do 1463. godine, kada na ove prostore dolazi Osmanska država, koja je za razliku od ostalih država prema Bosni ipak imala drugačiji odnos, a o tome svjedoči i činjenica da ona i u sastavu Osmanske države nije izgubila svoje ime, već ga je kroz različite administrativne jedinice uspjela zadržati. Tako je bilo i nakon nepravednog Berlinskog kongresa 1878. godine, koji je od Bosne oteo tadašnji sastavni dio njene teritorije – Sandžak.

Od spornih i izuzetno nepovoljnih odluka Berlinskog kongresa bošnjački se narod ni do danas nije oporavio, ali i u tim uslovima ipak je sačuvano ime države Bosne i Hercegovine, kao i njene granice. Tokom austrougarske vladavine postojao je i Bosanski sabor, koji je okupljao bosanskohercegovačke političke predstavnike. Njegovo egzistiranje također svjedoči očuvanju državnog historijskog imena.

Nakon turbulentnog perioda koji je uzrokovan Prvim svjetskim ratom, Bosna i Hercegovina pristupa Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, a u sastavu Kraljevine Jugoslavije, ostaje u istim granicama koje su definirane poznatim aktom nazvanim “Turski paragraf”. Dogovor između Cvetkovića i Mačeka imao je za cilj razbijanje Bosne i Hercegovine i njeno dijeljenje između Hrvata i Srba, što je trajalo kratko jer je na teritoriju Bosne i Hercegovine došla marionetska fašistička tvorevina Nezavisna država Hrvatska (NDH).

Imajući u vidu sve historijske činjenice, 247 vijećnika ZAVNOBIH-a sastalo se 25. novembra 1943. godine u Mrkonjić-Gradu s ciljem određivanja budućeg položaja Bosne i Hercegovine. Iako je i tada bilo onih Srba i Hrvata koji su mislili da Bosna ne treba biti posebna cjelina kao što je slučaj s ostalim republikama, ipak je prevladalo mišljenje da Bosna i Hercegovina treba biti posebna republika, što je logičan slijed okolnosti uzmemo li u obzir historijat njene državnosti.

Ovaj hronološki slijed događaja koji potvrđuju tezu o kontinuiranoj bosanskoj državnosti potrebno je naglasiti jer je, nažalost, sve više onih koji iz vlastitog neznanja ili zle namjere pokušavaju konstruirati tezu koja govori da je Bosna i Hercegovina nastala događajima u Mrkonjić-Gradu.

Takve netačne historijske konstrukcije idu u prilog separatistima sa srpske odnosno hrvatske strane, koji nastoje minimizirati svaki simbol državnosti Bosne i Hercegovine. Tokom postojanja Jugoslavije, Bosna i Hercegovina je postojala kao ravnopravna sa svim ostalim jugoslavenskim republikama.

Iako je Bosna i Hercegovina na “papiru” bila ravnopravna, u praksi često to baš i nije bio slučaj, ali je to sasvim sigurno šira tema koja zaslužuje poseban i detaljan pristup. Dolaskom demokratskih promjena na područje tadašnje Jugoslavije u zemlji se sve više ispoljavaju fašističke pretenzije velikosrpskih protagonista, koji su Bosnu i Hercegovinu zamišljali kao pokrajinu unutar tzv. Velike Srbije.

Ove ideje nisu pretočene u djelo zahvaljujući političkom vodstvu Republike Bosne i Hercegovine, na čelu sa predsjednikom Alijom Izetbegovićem i hiljadama hrabrih pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine koji su stali na megdan srpskim megalomanskim očekivanjima. Nezavisnost Bosne i Hercegovine iz martovskih dana 1992. godine još je jedna od cigli u kući zvanoj država Bosna i Hercegovina.

Kao što je odlukama iz 1943. godine uporište bila bosanskohercegovačka posebnost i državnost stotinama godinama prije, tako su upravo događaji iz 1992. godine smatrani nastavkom legitimnih prava potvrđenih u Mrkonjić-Gradu. Bosanska državnost svoje početke ne baštini iz 1943. ili 1992. godine, već mnogo ranije. Osim ovih nedoumica, koje se svake godine pri obilježavanju ovih važnih nacionalnih praznika pojavljuju u bosanskohercegovačkim medijima, potrebno je pojasniti i okolnosti vezane za Daytonski sporazum, koji je postignut novembra 1995. godine.

Kao što je izuzetno opasno pozicionirati početak državnosti Bosne i Hercegovine za 1943. i 1992. godinu, još pogubnija teza, a koja se polahko provlači kroz određene medijske kanale, jeste ona o “nastanku Bosne i Hercegovine u Daytonu”. Ova definicija, osim što nema nikakvog historijskog uporišta, izuzetno je štetna za Bosnu i Hercegovinu i njene građane, kojima se oduzima gotovo čitava historija, svodeći ih na odluke iz Daytona, koje jesu okončale agresiju na Bosnu i Hercegovinu, ali nikako nisu “napravile državu Bosnu i Hercegovinu”, ili čak “državnu zajednicu”. Krajnje je vrijeme da se ovakvim manipulacijama argumentovano stane u kraj, jer činjenice i istina na strani su tisućljetne države Bosne i Hercegovine.

Narativ o tek dobijenoj državi Bosne i Hercegovine mora biti potisnut iz javnog prostora jer predstavlja opasnost za mlade generacije, koje svakako tokom obrazovanja imaju malo prilika detaljnije analizirati historijski kontinuitet vlastite države. Stoga jedan od budućih zadataka sveobuhvatne sistematske obrazovne reforme mora obuhvatiti i historiju. Buduće generacije zaslužuju da budu informirane i detaljno izučavaju vlastitu historiju, isključivo na osnovu historijskih činjenica, koje definitivno dokazuju državni kontinuitet Bosne i Hercegovine.

Domovina je uistinu dar, kojega nekada nismo dovoljno svjesni, a trebali bismo biti jer, kako je u jednom od svojih obraćanja predsjednik Alija Izetbegović istakao: “Čuvajte i očuvajte svoju naciju i ime Bošnjak, vjeru i tradiciju. Gubitak identiteta plaća se ropstvom i poniženjem”.