Bahtija Šišić je tada imao 25 godina. Sjeća se kako je njegova jedinica u dvije majske noći strijeljala preko dvije hiljade zarobljenih ustaša, domobrana, šumara, žandara, policajaca, te ljudi koji su iz straha bježali pred oslobodiocima. Iz usta jednog oficira čuo je da je masakr bespomocnih zarobljenika naredio Tito

Ja sam očevidac i učesnik tog ubijanja. To nije bilo ništa drugo nego maskr. Kamo sreće da su to bile samo ustaše, zlikovci: tu je bilo svega i svašta, čovječe božiji, svega i svašta. Tu je bilo mladeži, mladosti koja je bila zavedena, povedena dolje u Sloveniju... Tolika je ta propaganda 1945. bila, govorilo se da partizani sve živo ubijaju... Nije to bilo tačno, jer da je tačno i mene bi ubili. I ja sam jedan od onih koji je pred kraj rata docekao partizane i priključio im se. Dočekao sam ih 13. aprila 1945. u svom selu, tu blizu Lašve. Priključio sam se priznatoj 7. krajiškoj brigadi...

Ovako svoje svjedočenje o jednom kontroverznom događaju s kraja drugog svjetskog rata počinje sedamdesetogodišnji Bahtija Šišić, čovjek kojega su ratni haos i državna obaveza »endehazijska« odveli da tri godine služi vojsku »na drugoj strani. Pred kraj rata je prešao u, tada je to već bilo izvjesno, pobjedničku komunističku državnu vojsku.

Ruke, kune se, nije uprljao krvlju. To što je doživio, kao ucesnik i svjedok, u nocima desetog i jedanaestog, maja 1945. godine u Krškom nosio je, evo, 44 godine kao tešku i zlu uspomenu. Neće da je odnese sa sobom u smrt. Njegovu ispovijest, čiji dio donosimo, zabilježili smo krajem januara u Zenici. Odlučio je da govori kad je pročitao šta je novinarima »Naših dana« o masakru nad zarobljenim kvislinzima rekao Milovan Ðilas.

»Postupili smo na onako žestok način«, rekao je Ðilas, »pre svega, zato što su se te snage borile sa nama tako dugo da su imale vremena da se predomisle, a zajedno su odstupale sa okupatorom hiljadu kilometara, od Crne Gore, raznim putevima, tako da je mržnja i ogorčenje bilo vrlo veliko, kod boraca i u vrhu.«

Partizanski maskr u Krškom može se dovesti u direktnu vezu sa masovnim egzekucijama nad zarobljenim kvislinzima koje su saveznici tih dana maja 1945. vratili u Sloveniju. U posljednje vrijeme o ovim dogadajima govori se u kontekstu sukoba lorda Aldingtona i grofa Tolstoja, koji potresa britansku scenu. Tolstoj je, naime, optužio Aldingtona za učešće u ratnom zločinu nad zarobljenicima koje su britanski pobjednici vratili u nemilost Titu.

Zločin u Krškom učinjen je nad kvislinzima i onima koji su se u njihovom zbjegu zatekli bez ikakve participacije saveznika. Partizani su ih zarobili i po naredenju s vrha likvidirali. Toga se sjeca Bahtija Šišic.

„Stvarno, ovdje je Ðilas u pravu kad kaže da su se oni žestoko borili, ovoga puta je bila žestoka borba. Stigli smo ih na nekoliko kilometara od Karlovca. Borba nije trajala ni jedan sat. Najedanput su oni digli doktorski bijeli mantil, znači predaje se. Bilo je njih podosta, nešto oko petnaest hiljada. Nijemaca, ustaša pripadnika one Tigar-divizijci,pa takozvane balave divizije, onda i domobrana... Sad oni pitaju šta će s njima: ja sam onim Nijemcima odgovorio da će oni »cuhauze«, kući. Oni su malo tu bili radosni... I otišli prema zidanom Mostu pod pratnjom.

E sad dolazi ono što sam ja četrdeset i više godina u sebi nosio. Oko deset i dvadeset na noć ja zaspo umoran, budi mene vodnik i trojica sa njim. Kaže-Šišcu... Ja 'nako iza sna skočio... Ima onu englesku trojnicu, drži rukama i pruža meni i još torbicu onih šaržera, 'ajde hoćeš li u dobrovoljce. Meni se momentalno u glavi prevrnu, možda me provjerava, znaju da sam tek kod Zenice prišao partizanima, rekoh: »Vodniče, nisam nikad bio ljubitelj dobrovoljnosti«.

Dobro, kaže, »hajde uzmi svoj šarac i podi s nama«. Ustanem, uzmem šarac okitim ga onim redenicima i krenemo niz Savu. Ona majska noć, em je ona vedra, em onako potopla. Odmarali smo se kilometar-dva od centra toga mjesta. (Bahtija Šišić je u cijelom toku razgovora upotrebljavao oznaku »to mjesto« da bi nam tek na koncu otkrio da se radi o Krškom op. aut.). Dođosmo, i on mi kaže: »Evo, ti ovdje stani, nek ti je šarac spreman ako bude kakvog bježanja«.

Nasred tog mjesta, nasred trga velika zgrada. Okrenem ti ja glavu kad iz te zgrade izvode ljude polunage i svezane: ako ima košulju, nema gaća, ako ima gaće, nema košulje. Dva i dva su svezani. Tako su bili mirni... Ja ukopča' o čemu se radi. Ukopča' ja. Po dvadeset ih. Samo čuješ hajde, hajde, hajde, hajde, hajde... brže, brže, brže... Čujem malo i nekog plača »pa nisam ja ništa kriv«, »ja sam nevin«, »nisam ni jednog metka na partizane opalio«, »imam curicu od petnaest godina«... Sve je ovo istina, meni je ovo teško govoriti. Odoše dolje uza Savu.

Glavni je tu bio načelnik OZNE, kapetan po činu. Svraćali su ih na jednu provaliju. Trebalo ih je navući na provaliju, dovoljno je bilo navuči četvoricu-petoricu i oni bi povukli ostale u provaliju. Bilo je slučajeva da su ostajali živi, molili su ovog načelnika, koji je išao sa baterijom u lijevoj, a s pištoljem u desnoj ruci, da ih ne ubije, molili su da ih žive dolje bace. Tako je to tu noć išlo. Trajalo je to dok se nije počela dijeliti noć od dana. Masakr.

Sjećanje Bahtije Šišića je živo i slikovito. U pamćenje su mu se, kaže, urezali i najsitniji detalji. Opisuje svoj susret i neposredni kontakt sa zarobljenicima u podrumu zgrade današnje škole u Krškom, na samom gradskom trgu. Bilo je tu svakakvih uniformi, i šumara, i policajaca, i žandara, i financa... Svašta je bilo u onom podrumu. Ja sam s njima razgovarao, odsvakle ih je bilo, iz cijele Nezavisne Države Hrvatske, a znate gdje je ona bila... I oni su umorni, iscrpljeni, pa i gladni...

Oni su bili tako mirni, kao da su jedva čekali da umru. Govorili su »dajte nam vode, pa nas odmah strijeljajte«. Sve je to pobijeno drugu veče. Sutradan, valja Čistit iza njih. Uđeš u one prostorije, ono naslikalo, napisalo, slike, poruke... majkama, ocu, sestrama, braci, ženama, djeci... Bilo je poruka koje su psovale i Tita i komunizam...

Poslije te noći u jednom razgovoru, od jednog višeg oficira, cuo sam »taj i taj je naredio da se prestane sa strijeljanjem Nijemaca«, ali tu Nijemaca, kod nas, nije ni bilo, tu su bili samo ustaše i drugi, ovi, hrvatski vojnici. Naredba ta nije važila za njih.