Iso Porović rođen je 1965. u Prijepolju, Srbija. Studirao je na Akademiji scenskih umjetnosti u Sarajevu od 1985. do 1989. godine, a 1988. postao je stalni član ansambla Bosanskog narodnog pozorišta, gdje je učestvovao u nekoliko produkcija, uključujući čak 45 glavnih uloga. Glumio je Torvalda u Ibzenovoj "Kući lutaka", Ivana u "Braći Karamazovima" Dostojevskog, Filokteta u Müllerovom "Filoktetu" i Ahmeda Nurudina u Selimovićevom "Dervišu i smrti". Režirao je i nekoliko predstava, poput Gogoljeve "Svadbe" i Nušićeve "Ožalošćene porodice".
Objavio je knjige poezije i jednu dramu, učestvovao u radijskim i televizijskim produkcijama i filmovima. Prvi je napravio audio-snimak prijevoda Kur'ana Časnog na bosanski jezik.
Godine 2000. napravio je privatnu i profesionalnu prekretnicu odlaskom sa suprugom Lejlom, koja je također umjetnica, i djecom u švedski gradić Sundsvalll. U švedskom Teater Västernorrlandu nastupao je u predstavama "Oluja", "Ovdje i tamo, ali daleko", "Stajali su i umrli", "Publika". Ljeta 2003. učestvovao je u predstavi Troll-Ante u Norra Bergetu, u Sundsvallu.
U ime Švedskog vijeća za umjetnost, 2004. napisao je predstavu Derviš i smrt (Dervischen och döden) prema istoimenoj knjizi Meše Selimovića. Godine 2006. učestvovao je u produkciji Pleasure Lise Langseth, saradnji između Narodnog pozirišta i Memorijalnog fonda "Anne Lindh". U Regionalnom pozorištu Blekinge Kronoberg, Iso je u jesen 2006. glumio Karla-Oscara u predstavi „Emigranti“ Vilhelma Moberga, a u proljeće 2007. gostovao je s Nacionalnim pozorištem. U ljeto 2007. Porović je glumio kralja Klaudija u Shakespeareovom "Hamletu" u izvedbi Romateaterna i režiji Larsa Noréna. Predstava je gostovala s Nacionalnim pozorištem u jesen 2007. Bio je zaposlen u Kraljevskom dramskom kazalištu (Dramaten) i Gradskom pozorištu Malmö.
Primio je Nagradu Grada Zenice i 1999. nagradu Međunarodnog centra za mir.
Također je 2006. godine dobio stipendiju Švedske akademije Carl Åkermarks, koja se dodjeljuje zaslužnim umjetnicima u švedskom pozorištu. Porović je objavio nekoliko knjiga, a pisao je i za razne časopise, novine i antologije u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Švedskoj. Piše eseje, hronike, pjesme i drame te je za svoje pisanje osvojio nekoliko nagrada. Svoju prvu knjigu poezije na švedskom jeziku „Den mystika reträtten“. objavio je 29. maja 2009. Curt Bladh u predgovoru knjige piše: "Ovdje postoji ton, postoje asocijacije i metafore neobične u švedskoj poeziji. Čitanje pjesama Isa Porovića je kao slušanje nečeg stranog, ali na švedskom". Bladh kaže i da "U tihoj melodiji odjekuje i kazališni izraz, jasnoća emocija koje glumac nauči naglašavati."
Dugi niz godina radio je i kao učitelj scenske produkcije te pozorišni reditelj i umjetnički direktor u Teater Västernorrlandu i to od 2010. do 2014. godine. Trenutno vodi nezavisnu pozorišnu grupu Teater Pilgrim, a radi i kao slobodni glumac i reditelj.
Porović: Unutrašnja samoća je uvjet za stvaralaštvo (Foto: Lia Jacobi)
Intervju za Stav odvijao se u atmosferi priprema za prvi međunarodni naučno-umjetnički skup pod nazivom Teatrološko-teatarski dani u Tuzli, koji bi trebalo da budu održani od 23. do 25. oktobra.
Predstava "Ugursuz", po romana Nedžada Ibrišimovića, otvorit će taj značajan događaj.
Ovo je bio razgovor dva strana znanca - zemljaka, kako bi kod nas kazali te novinara i glumca, i to sve pomiješano s prijateljsko-porodičnom vezom, tako da čitalac vjerovatno neće zamjeriti na TI-kanju umjesto na VI-kanju.
Kakve utiske imaš u Tuzli nakon dva dana rada na predstavi?
P- a evo, od srijede sam ovdje. Dobro je, samo što neću moći biti svih ovih dva mjeseca, odnosno biti prisutan na probama, nego po dvije hefte. Sad dvije i dvije u oktobru.
No, imam asistenta, koji će u međuvremenu po mojim uputama nastaviti raditi.
Došao si iz Švedske, odnosno Norveške da je radiš. Šta se to promijenilo od vremena dolaska iz Bosne i Hercegovine u Švedsku 2000. godine?
- Sad radim u obje zemlje. A dom mi je u Švedskoj i dalje. Tamo su i Lejla (supruga, op. a.) i djeca i kuća. Ali ja odem u Norvešku pa budem ponekad mjesec - dva dana poslom. Ali moja kuća je u Švedskoj, u Sundsvalu. Mnogo godina sam radio u Švedskoj.
Norveška je u komšiluku pa smo uspostavili veze s Norvežanima. I onda su oni izrazili želju da malo i kod njih radim. Došao sam jednom-dvaput pa onda sve češće, boravci su postali duži tako da sam sad stalno zaposlen kao reditelj u Norveškoj. A u Švedskoj radim samo povremeno ako ima neki projekat. Zaposlen sam u jednom sjevernom okrugu - oni to kažu filke, a inače tamo okruzi nemaju zasebnu administraciju, već je to više geografska odrednica.
Tu ima i profesionalno pozorište gdje mogu i kao glumac raditi, a čak sam pisao i drame za njih. U tom okrugu najčešće i režiram sve velike projekte. Sjedište poznate Arktičke filharmonije je tamo. I režiram gdje god treba, od muzičkih koncerata, mjuzikla do pozorišnih predstava. Režiram obično veće projekte, jer sam zaposlen za cijeli okrug. U jednom od tih gradova gore je i profesionalno pozorište, odakle kreće predstava na turneju u sve gradove okruga.
Idemo i u Oslo i u Trondheim, zavisi kako koja predstava, i onda sam tamo znači u pozorištu kao glumac najčešće, i kao dramatičar. A ovamo sam reditelj.
Duhovni šapat je važan za nadahnuće (Foto: Lia Jacobi)
Pa kako je to biti glumac i reditelj? Razumijete li se, odnosno posvađate li se nekad vas dvojica – glumac i reditelj?
- (Smijeh) Nisam toliko često i glumac i reditelj u isto vrijeme. Kad sam glumac ima neki drugi reditelj, najčešće. Ali baš sam prije heftu imao premijeru gore u Norveškoj koju sam režirao i glumio. Bilo je to zanimljivo, naravno.
Radio sam ja to malo i u Bosni, još nekako puta u Švedskoj, ali ne tako često. Jer malo sam se, kako bih rekao, razmazio pa želim i da malo manje obaveza preuzimam na sebe, ako glumim da neko drugi radi režiju i odgovara za taj dio posla. I tako najčešće. Ali eto u ovom projektu se tako desilo da sam bio i jedno i drugo.
Ko je organizator skupa i ko sve glumi u predstavi "Ugursuz"?
- Ova predstava je koprodukcija. Tri tuzlanske institucije su ušle u ovaj projekat, Akademija dramskih umjetnosti, Bosanski kulturni centar i Pozorište mladih.
Oni organiziraju od 23. do 25. oktobra ove godine prvi međunarodni naučno-umjetnički simpozij. Doći će naučnici iz oblasti teatarske umjetnosti Makedonije, Srbije, Hrvatske i naravno iz Bosne. I oni će govoriti o bosanskohercegovačkoj drami na domaćoj i međunarodnoj teatarskoj sceni.
U predstavi "Ugursuz", koja će otvoriti skup, pojavit će se naši glumci sa svih strana svijeta, iz Italije, Češke, i ja odozgo iz Švedske-Norveške, iz Mostara. To su naši glumci, ali koji po 30 godina rade i žive u stranim zemljama. I, naravno, cijela predstava je na našem jeziku.
Tu je, ako se sjećaš nje, Irina Dobnik, ona je u Italiji već 30-40 godina pa Hasan Zahirović iz Češke. Ima i jedna glumica iz Mostara, a ostali su iz Tuzle.
Tu predstavu radimo u Bosanskom kulturnom centru na najvećoj sceni koju oni imaju. I baš je povelika scena i sala. Izazovno je. Veliki je projekat: oko 20 glumaca, plus šest muzičara. Baš je pogolemo planirano. Počeli smo prije nekoliko dana. Bez mene su počeli s mojim asistentom koji je vodio te prve čitaće probe.
Od srijede sam preuzeo palicu. I dvije hefte ću biti ovdje na postavljanju predstave.
Prve probe sa ansamblom predstave "Ugursuz" (Foto: Hasan Zahirović)
Šta je to specifično u tvom pozorišnom čitanju "Ugursuza"?
- Pravo da ti kažem, nikad nisam vidio predstavu "Ugursuz" i kako to drugi postavljaju, što je u mom slučaju sreća, ja to volim. Film sam nekad gledao 70-ih godina prošlog stoljeća, ali film je drugo izražajno sredstvo i druga forma, tako da je to, naravno, potpuno drukčije nego u filmu.
Našu postavku "Ugursuza" ne vidim kao ideološku predstavu. Ona ne zastupa niti jednu stranu, niti jednu ideologiju. Ona se bavi strahotama života u laži. Laži i prevare koja se od pojedinca širi na porodicu, s porodice se širi, grana, produbljuje sve docijelog društva. Treba prepoznati sve sličnosti i razloge propasti jedne begovske porodice s početka 19. stoljeća i današnje Bosne, društva u kojem živi bošnjački i bosanski čovjek.
Jesu li napuštanja tradicionalnih vrijednosti, vjerskih i moralnih, doprinijeli raspadu porodice, a time i raspadu cijelog drušva? Može li se današnja porodica u Bosni i Hercegovini prepoznati u onoj iz turskog vakta? Izazovno je uroniti u ovu dramu o "buđenju" Muzafera Abazovića, Njegova je stalna namjera da doživi svijet kakav on stvarno jeste. On nam je pokazao da se do konačnog uspjeha ne dolazi brzo i lahko. Mora se proći mnogo toga. Ako ne možemo prihvatiti odgovornost za svoju patnju i sudbinu, tada ne možemo ni imati moć da je zaustavimo i promijenimo.
Od samog početka, naša publika će gledati samo kroz Muzaferovu svijest. Njegova svijest kreira i naše odraze na elementima scenografije, elementima izrađenim u stilu Ibrišimovićevih skulptura, izdužene, uske, one koje rastu prema nebu. Od ovog svijeta, a ni nalik na njega.
Vizuelne aspekte predstave vidim stilizirano, minimalistički, s dijelom bošnjačkih motiva, kao što to i sam autor priželjkuje. Sve to nama svima koji radimo na ovoj predstavi omogućuje, daje prostor i opravdanost našim maštanjima bez granica. Ime Muzafer na arapskom znači: Pobjedonosni. U našoj predstavi onaj tlačeni, ismijavani, gaženi i zaboravljeni na početku, prerasta na kraju u onog pobjedonosnog i oslobođenog. Budućeg!
Danas ti je slobodan dan. Kakve utiske nosiš iz prethodna prva dva dana rada na predstavi?
- Moram priznati, dobre. Ljetos sam dolazio privatno na odmor u Bosnu i onda sam zamolio da se sretnem sa što većim brojem učesnika u predstavi, samo da ih vidim, jer moram napraviti podjelu, a poznajem svega tri glumca od njih sedam. I onda sam imao sreću da ih skoro sve sretnem ljetos na kahvi u Bosanskom kulturnom centru. Tada smo se već kao malo upoznali, tako da ovaj put nije bilo kao prvi put.
U predstavi igraju, uglavnom, profesori sa Akademije dramskih umjetnosti, ali ima i drugih. I svi su oni sad bili studenti moje koleginice Baise Baki, koja je sa mnom završila Akademiju u Sarajevu i koja je s nama u ovom projektu. Ona je glavni producent i za simpozij i za ovu predstavu, kreativni producent, kako mi to zovemo. Tako da je ona ovdje sa svojim studentima koji su sad profesionalni glumci. Ona im je govorila o meni jer su vjerovatno s malo činjenica prije nego što sam stigao.
Tu je i profesorica s Akademije dramskih umjetnosti Mirsada Suljić. Upoznao sam je još prije nekih 27 godina. Ona je radila predstavu s glumcima i muzičarima u Tuzli po mojoj knjizi poezije KEHF (ar. pećina). I ja sam bio jedan od učesnika u toj predstavi. S mojim tekstom, s mojim stihovima iz KEHFA.
Pa kakav je to osjećaj kad se čita svoj tekst u predstavi?
- Pa znaš kako je kad je glumac još i pjesnik i napiše možda knjigu, pa je objavi, ali nikad ne čuje da neko baš čita njegove stihove ili napravi od njih predstavu.
Naravno da je specifičan osjećaj, ne tako običan, a izuzetno fin.
Kada je počela ta glumačka veza sa Tuzlom?
- Prvi nastup u Tuzli imao sam s 26 godina. Bio sam u Zenici stalno zaposlen kao glumac, ali sam imao diplomsku predstavu u Tuzli. Baš sa Baisom Baki koja je Tuzlanka.
Pa onda sam radio u "Dervišu i smrti" s Vladom Keroševićem ovdje u Narodnom pozorištu, Nijazom Alispahićem... Pa onda u ratu radili su zajedno Zenica i Tuzla predstavu nobelovca Nagiba Mahfuza "Tijesna ulica".
A dolazio sam i usred rata. Sjećam se jedne anegdote iz tog vremena: Provlačili smo se autom u koloni kroz Ribnicu između Zavidovića i Vozuće, baš tamo gdje su nas mogli s neprijateljskih linija gađati snajperima pa se čekala noć da se prođe. Mi ugasili svjetla auta, unutra je naš reditelj Slobodan Stojanović, direktor BNP-a Radovan Marušić i ja. Naišla je vojna policija, i pita "Kako se zoveš?", kaže - "Slobodan", "A ti?" - "Radovan", pa se počne smijati. I vojnik se smije, ne vjeruje, i mi prođemo.
Hajde da na ovom mjestu skrenemo priču na odlazak s porodicom iz Zenice u Švedsku. Od tada je prošlo 25 godina. Kako sad gledaš na taj period svog života?
- Vrlo, vrlo mlad, s 25 godina, postao sam prvak pozorišta. Tu vidim priznanje relevantnih ljudi za moj umjetnički angažman. Imao sam kolege glumce s raznih strana.
No, bilo je i situacija gdje bi poneko za glavni kvalitet uzeo činjenicu da je rođen u Zenici te mu stoga smeta i što je načelnik općine iz, recimo, prigradskog naselja Tetovo. Bilo mi je to tada frustracija, bio sam mlad čovjek koji je htio da se dokaže, da se etablira... no takvih ljudi ima svuda. Ja sam to i pozaboravljao, a ti si me sada podsjetila na to.
Međutim, da ponovim, sada sigurno toga ima svuda. Kad sam tek došao u Švedsku, socijaldemokratija je bila toliko jaka da ova desnica nije haman ni postojala u neku ruku. Sad je to sasvim druga situacija. Lično ja i moja porodica nismo ugroženi time direktno. Ali kad vidiš da neke druge strance tako tretiraju, onda se čovjek malo upita, vjerovatno bi i mene da sam u toj poziciji. Ipak, Lejla i ja smo u tom umjetničkom svijetu gdje su ljudi fleksibilni još uvijek.
Mada, moram priznati da nisam gore nikad naišao na direktan rasizam ili na prigovaranje. Nikad nisam krio da uz Ramazan postim. Ranije je to njima bilo zanimljivo, a sad je već to sasvim sigurno teže. Bila je jedna komšinka, starija Šveđanka, ispod nas gdje smo stanovali Lejla i ja. I ona je jednom nekim slučajem pokucala na vrata. Ja sam baš tada usisavao stan i otvorim vrata držeći u ruci usisivač. Kad poslije nekoliko dana na nekom festu - oni imaju na ulicama festove, druženja - sjedim s njom i njenim mužem i u razgovoru kažem da sam musliman, i ona s osmijehom kaže "Ne, nisi ti musliman". "Kako nisam?". Ona će "Ne, ne nisi musliman, ja kad sam ušla vidjela sam da ti usisavaš".
Ugodan život i na južnoj i na sjevernoj Zemljinoj hemisferi (Foto: Lia Jacobi)
Kako reaguju na to što je Lejla pokrivena?
- Nije se nešto puno žalila, koliko znam, ali kada su desničari počeli politički jačati, počeli su i u novinama pisati da historiju ili baštinu Švedske vodi pokrivena žena, da islam ulazi u sve pore i tako...
A Lejla sada radi - gdje?
- Ona je glavna za izložbe u jednom velikom muzeju koji ima i galerije, tako da ona vodi te galerije i pravi izložbe.
Bilesi sada, evo, 18. septembra postavlja izložbu sarajevskog Muzeja ratnog djetinstva. Ovaj naš sarajevski Muzej ratnog djetinjstva je zaista vrhunski, ljudi koji tu rade su dobri i vrlo profesionalni, svi su čuli za njega, tako da nam je sada ponos što je uspjela sve to da organizira.
Da, mi smo zaista što se tiče posla i da kažem nekog etabliranja gore uspjeli, tu niko nije imao problema, a evo i u Norveškoj nema problema.
Obično kad ljudi odlaze iz Bosne u svijet, pogotovo u Njemačku ili neku evropsku zemlju, u domovini prave kuće misleći da će se nekad vratiti. Kako kod tebe stoje stvari u tom pogledu?
- Naravno, mi smo rado u Bosni, u Sarajevu, gdje nam je rodbina. Mi imamo i stan u Sarajevu, tako da nema potrebe nešto da gradimo što se tiče kuće.
No, jesmo kuću pravili, ali malo dalje od Bosne. I ne u Prijepolju, nego smo otišli na južnu hemisferu u Afriku, tačnije u Zanzibar. Kad je ovdje zima, dolje je ljeto. Naravno, dolje je ljeto cijele godine, ali imaju i kišnih perioda.
Tako da kad je najtamnije, najhladnije u Evropi, u decembru, januaru i februaru, mi idemo dolje na obale Indijskog okeana. I to je nešto što nam prija.
Kada, ako Bog da, ti i Lejla odete u u penziju, gdje će vam biti boravak?
- Ne želim da prekinem odnose sa Skandinavijom, jer ovdje je veoma lijepo na mnoge načine. Meni je ovdje najljepše ljeto. Nije pretoplo, nema noći, sve je dan, fantastično.
Posebno sad u Norveškoj to je još intenzivnije. Gledati sunce kako kruži na nebu 24 sata zaista je nešto posebno. Kad hoću da spavam, navučem zavjese i to je to. U Bosni su fina proljeća, a zime, eto, u Zanzibaru, i to bi bila neka idealna kombinacija.
Ali ćete vjerovatno biti uvijek blizu djece?
- Oni će najvjerovatnije ostati u Švedskoj. Ova najmlađa, ona bi voljela u Njemačku, možda bi i u Ameriku, možda... pošto, hvala Bogu, ima mogućnost da bira.
Ali, pretpostavljam da će sve četvero biti uglavnom u Švedskoj.
Da nam ovom mjestu nabrojim: Prijepolje, Sarajevo, Zenica, Sundsvall - Švedska, Norveška, Zanzibar... Možeš li napraviti rezime tog životnog puta?
- Znam da nosim tu našu prirodu prijepoljsku ili bosansku, da se mi, posebno muškarci, teško odvajamo od babovine, od djedovine... Duhom sam vrlo prisutan u Prijepolju, a fizički nemam toliko vremena, jer sva moja najbliža rodbina, prvo roditelji su mi bili u Sarajevu pa braća te sam sebi prioritirao da dođem u Sarajevo. Ali još uvijek imam rodbinu u Prijepolju.
Međutim, pripadati samo Prijepolju ili gore mom selu Seljašnica, odakle sam, bilo bi mi nekako tijesno. Onda kad sam došao u Bosnu, pa otišao iz Sarajeva, pa iz Zenice pa eto taj naš materniji jezik, sve to mi je nekako postalo tijesno. E onda sam došao na drugi kraj Evrope u nekakav drugi jezik koji nema sličnosti s našim, dok sam u trećem počeo pisati i pjesme.
Pa se nekako to širilo, sad osjećam da pripadam i Nordernu.
- Kako je izražavati se na jeziku koji ti nije maternji? Šta bolje možeš izraziti na bosanskom, a šta na švedskom ili norveškom?
- E, sad ću ti reći ovako: intenzivno radim 25 godina na ovom jeziku, toliko da sad neke stvari mogu reći samo na ovom jeziku, na našem ne mogu. I obrnuto. I meni kao pjesniku, to je vrlo dobro, mogu sad da se izrazim i na norveškom i na švedskom i na maternjem, a moj maternji jezik je bosanski.
I zbog toga, mogu ti reći, malo lakše dišem. Ta klasična poezija švedske i norveške, naprimjer, sad je i moja poezija, sad mogu da je razumijem kad je recitujem. A onako da sam ostao u Prijepolju bio bih vrlo zadovoljan time što imam, ne znajući za mogućnost da mi pluća mogu dihati malo šire.
Neko od naših tih slavnih književnika rekao je "Jezik je kuća bitka".
Šta je tvoj bitak? Je li sve to zajedno?
- Pa moram priznati da je to, jer ja sam doveden ovdje, i u Skandinaviju i u Bosnu. Kad razmislim o svemu duboko, ja ništa sam nisam odlučio slobodnom voljom, nego mi je sve servirano. Nekako sam upućen, odveden, posavjetovan - ti razumiješ šta mislim - nekakvim duhovnim nadahnućen rečeno mi je kako bi trebalo, tako da ja ništa u suštini nisam sâm odlučio. Takva je životna situacija bila i tako je Allah odredio. I ti ideš za tim.
Ranije je čovjek živio u tom svijetu, intenzivno se identificirao sa svime što se događa, a onda s godinama se sve bolje posveti tom unutrašnjem radu na sebi, i onda on može da prepozna duhovni šapat te sile koja ti daje nadahnuće za stvaralački rad uopće, u pjesništvu, u režiji, u glumi. To je ona tišina ili samoća. Ne mislim na fizičku samoću, nego na unutrašnju koja je puna, kojoj ništa ne dostaje, koja je sama sebi dovoljna. I ona čak uđe ovdje i govori i ključa i vri. To je ta punoća unutrašnjeg svijeta u kojoj sam sad sa zrenjem i godinama.
Meni je 60 godina trenutno. Bilo je vrijeme da malo čovjek skrene pažnju i na taj unutrašnji život, ne samo formalni, vanjski.
Je li teško dobrom glumcu vratiti se iz uloge u vlastitu kožu? Koliko je vremena potrebno za to?
- Naravno, teško je. Neke kolege, bilesi i plesači u ovim plesnim kompanijama, baletani pitali su me kako kao glumac mogu da izađem iz uloge i zaboravim ulogu koju igram, da me ona ne prati kući. Mnogi to ne mogu. Jer i baletani igraju neku vrstu uloge. Ta uloga uđe u njih i oni ne znaju kako da se s njom ponašaju. I mnogi obole od toga.
Ja intenzivno radim na ulozi. Posljednjih desetak dana do premijere ponavljam rečenice naglas u autobusu, na ulici pa me ljudi pogledaju i ja se probudim. No uloge ne ostaju sa mnom, ne poistovjećujem se s karakterom, nikad mi se to nije desilo, hvala Bogu.
Možda sam na vrijeme od nekog profesora naučio da napravim distancu.
Imaš li namjeru da uspostaviš neku vrstu saradnje i sa drugim bosanskohercegovačkim pozorištima?
- Već sam radio na tome. Ljetos sam bio u Zenici i razgovarao sam s direktorom Bosanskog narodnog pozorišta Miroljubom Mijatovićem. On je moj mlađi kolega i svojevremeno mi je bio partner na sceni. On je zainteresiran za moju ideju saradnje sa Švedskom, gdje bi mi radili prvi predstavu na bosanskom jeziku u Bosanskom narodnom pozorištu, po novom tekstu našeg Bošnjaka u Švedskoj Seada Koševića.
Drama "Kristinin zavjet" je tekst baziran na fragmentima iz života švedske ljekarke i aktivistice koja se mnogo posvetila bošnjačkoj i bosanskoj strani u politici, u ratu, posebno silovanim ženama. Bila je prva koja je izvještavala o sistemskom silovanju Bošnjakinja u agresiji na BiH 1992-1995. Zove se Christina Doctare. Ona je od Švedske akademije nauka i umjetnosti dobila medalju za mir, za humanizam. I kada je onaj Handke dobio Nobelovu nagradu, a on je znamo kakav prema Bosni i Bošnjacima, ona je to visoko priznanje vratila Akademiji, jer nije željela da ima ništa s takvom Akademijom.
Sead je napisao vrlo dobru dramu u kojoj je čak i Hasan Džafić, dok je bio živ, pomagao dramaturški. Upoznao sam njih dvojicu i Miroljub će sad to, naravno, vidjeti sa svojim savjetnicima, a ja bi trebao režirati tu dramu.
Ostalo bi da se dogovori i kad da se predstava odigra u Zenici. Onda planiramo da Košević organizira turneju i u Švedskoj s tom predstavom.
Eto, to je sad plan, kad će biti proveden - ne znam. Miroljub je bio vrlo zainteresiran i sad oni idu dalje i planiraju praktični dio.
