Mr. Denisa Međedović iz Novog Pazara svršenica je Gazi Husrev-begove medrese i magistrica teoloških nauka, spisateljica, autorica nekoliko romana. Rođena je u Prijepolju, na obali rijeke Lim, a nauku je stjecala u rodnom gradu, zatim Sarajevu, Samsunu (u Turskoj) i u Novom Pazaru.

Zanimalo nas je koje su bile okolnosti da upiše Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu, a naša sagovornica kaže da je za njenu okolinu upis u medresu “došao kao grom iz vedra neba”.

“Naime, ja sam se uvijek zanimala za medicinu i redovno išla na takmičenja iz biologije, hemije, učestvovala u svim srodnim sekcijama. Čak sam bila dio jednog velikog i neobičnog Kursa prve pomoći, koji je te godine organizovan u školi 'Vladimir Perić Valter', a trajao je punih šest mjeseci. Tako je i cijela škola očekivala da ću ja upisati medicinski smjer, a ja sam izrazila interesovanje za nešto meni, iskreno, potpuno nepoznato. Može biti da se u svakom insanu javi ambicija da se osvoji nepoznato, a ustvari se razvezao čvor sudbinske tajne. Tako sam iz poprilično komunističke sredine Prijepolja stigla u veliko Sarajevo. Moje znanje o islamu bilo je šturo, dok su moje drugarice došle iz porodica gdje su u mekteb išle po osam godina i mnoge informacije iz historije islama su već čule. Ja sam se prvi put srela s time. Zaista je bilo i teško i, u isto vrijeme, zanimljivo.

Presudna nota koja me povukla prema medresi bilo je poznanstvo s jednom sarajevskom hafizom koja je, eto sudbine, svratila u posjetu kod moje rodice u Prijepolje. Možda je njena mahrama, možda su još jače njena prsa koja su nosila cijeli Kur'an, dotakla i moja njedra da i ja, zajedno sa sestrom blizankinjom, upišem medresu. Moja majka je stalno pričala o islamu iako je, u to vrijeme, u našoj okolini, rijetko ko mario za vjeru. Ona je govorila o posjetama svojoj rodbini i teravijama koje je osjetila u Carevoj džamiji. Danas, kada, kao zrela žena, gledam na svoj životni put od Prijepolja, Sarajeva, Turske do Novog Pazara, potvrđuje se samo božanski data sposobnost žene da podigne svoje skute (korijenje) i spremno se angažuje na svakom komadu Zemlje u koji je, hidžretski, Allah, dž. š., pošalje. Nekad bi rekli stari: 'Tu nam je provrela voda, pa valja se napiti kad nas Gospodar časti.'”

Denisa nam otkriva da joj se želja za pisanjem pojavila uz ideju da oživi lik i djelo hazreti Hatidže, supruge Allahovoga poslanika Muhameda, a. s., i to uslijed opće banalizacije stvarnosti u kojoj su glavna tema životi kojekakvih starleta.

“Pojavila se u meni iskra da 'potarem' naše staklo vjere kroz koje treba da gledamo svijet, da mojim prijateljicama govorim o istinskim zvijezdama islama. Tako počinje moje istraživanje Meke, historijata života hazreti Hatidže. Drugi razlog jeste pojava nekog gorkog ukusa u ustima kada je izašao roman Medinski dragulj. Čitateljima nije bilo jasno koliko je neistina već na prvim stranicama slatko upakovane priče s kojom je dolazilo crno sjeme koje truje vjerovanje, a radoznalost ih je vukla da nabave roman koji je zabranjen. U meni se razvila tuga, ali i želja da ja nešto, makar bilo i neznatno, moram kao vjernik uraditi, a što bi imalo utjecaj na ljubitelje knjige. Iskreno, zamolila sam Gospodara da mi podari ideju i kreativnu snagu, pa da uz malo vještine dostojanstveno prenesem na papir njihove živote. Prvo sam istraživala, čitala, učila uz nesebičnu pomoć moje prijateljice mr. Senade Husović, asistentice na Internacionalnom fakultetu, koja mi je svakodnevno pokazivala kako da ono što sam naučila precizno citiram kroz magistarski rad i prilagodim romanu. Ovom prilikom joj se najtoplije zahvaljujem.”

Život u medresi ubrzo je u Denisi probudio nezaustavljivu želju da u praksi primijeni ono što je postala okosnica njenog života.

“Pokrila sam se. Bio je to ogroman šok za moje roditelje! Naravno, nisam bila ni svjesna trenutka u kom donosim takvu odluku. Prvo, politička situacija se zakuhavala, a ona mene nije doticala, ali jeste moje roditelje. Pošto sam došla kući na zimski raspust, moja majka je ubrzo ostala bez posla. Prvi izlazak pod hidžabom u prijepoljsku čaršiju ostao je nezaboravan. Iako sam se potrudila da on bude u akšamski vakat, nije se mogla skriti mahrama. Iza mene se čulo dobacivanja : 'Ko je ova? Da li je časna sestra ili je (eto neko se sjetio u gomili da kaže) bula?' Nepokolebljiva, kakva jesam, tada sam se osjećala kao da lebdim u oblacima, kao da sam ja neko posebno biće koje je, eto, poslije rata prvo smoglo snage da se pokrije. Iz ove perspektive znam da su sve promjene u islamu počele od omladine. Tako će biti dok je mladalačke snage, ponosa, a sigurno i Božije zaštite. Zato više ne brinem kako će islam opstati. Allah će dati nove Hatidže, Alije, Zejde, Ammare i Sumejje na svim prostorima svijeta.”

Povodom dolaska ramazana, blagoslovljenog i najboljeg mjeseca u godini, Denisa prenosi atmosferu u tom gradu u kojem joj je svaka ramazanska aktivnost magično lijepa.

“Ramazan je poseban mjesec za sve muslimane, pa i ljude koji žive u njihovom komšiluku. Za njim čeznu svi koji su osjetili miris pitica, šuškanje tanjira po komšiluku. Miris prženog maslaca dugo ostaje u nozdrvama postača, a djeca su se uvijek radovala promjeni ustaljenih programa. Allah nam daje berićet da se u ovom brzom vremenu, trideset dana u kontinuitetu, okupljamo na iftaru i revnosno dovimo jedni za druge. Meni je svaka ramazanska aktivnost magično lijepa. Zato što je, i kada se pred pekarom guraju u redu za iftarske somune, meni to ramazan. Kada opuste ulice u Novom Pazaru, meni to znači da dišemo zajedno, i postači i oni koji to nisu. I kada poslije iftara čujem vozila kako svako hita svom jataku, da se nađe pokraj njega, i to je put ramazana. Samo treba imati osjećaj za to. Novi Pazar ramazan dočekuje uz čuveni napitak od smreke koji je zaista toliko zdrav da se čak preporučuje kao godišnja kura tog soka koja traje 30 dana. Ja sam ga već pripremila i on će nadoći do ramazana.

Moja porodica tradicionalno sehuri s hurmama, tako da se može reći da nam je sehur jednostavan. Tradicionalno veliki broj porodica peče pitu za svaki sehur. Moji ne nose taj gen, više volimo domaći sok od malina. Mogu se pohvaliti da za iftar pečem lepinje (pitice, kako se ovdje kaže), a ukućani vole ćevape s roštilja, kao i dobru čorbu. Muškarci vole meso tako da nam slatko nije prioritet. Ipak je nezaobilazan kadaif i sulpita. Prave se za merak, posebno kad rano počneš s pripremama iftara. Više pažnje posvećujemo učenju Kur'ana. Podstičem djecu da je ramazan mjesec ibadeta, a ne mjesec ispunjavanja zadnje želje za jelom. Poslije iftara zajedno popijemo kahvu. Dok se kahva zgotovi, pospremimo sofru i klanjamo akšam-namaz. Moja majka nikad nije dala da se pristavi kahva dok se ne klanja i ne počiste mrve sa stola.”

Jedna od aktivnosti naše sagovornice jesu i predavanja za žene, a ove su godine uveli posebnu novinu.

“Predavanja za ramazan su drugačije prirode. Ona redovna često idu uz projektor, te su obogaćena ilustracijama i prisnim komentarima s redovnim slušateljkama. Ove godine smo definitivno unijeli posebnu novinu u predavanja. Posjetiteljke su oduševljene. Primjera radi, temeljima hazreti Hatidžine kuće. Naučile su kako je izgledala Meka za vrijeme Božijeg Poslanika, kako su se žene nosile i slično. Džamijska predavanja su kompleksna i zahtijevaju široko umijeće predavača, jer valja zadovoljiti i one mlade, spremne da pamte, i one starije, koji dolaze s nekom mukom koju bi da prenesu predavaču. Svakako, obostrana komunikacija je aktivna, pamti se dugo. Gostovanje u nekim džematima ugovorimo prema potrebi. Ramazan je utrka u ibadetu, ali utrka koja nedostaje u ostatku godine”, objašnjava naša sagovornica.