Safet Sijarić, Pohod na Visočicu, “Lijepa riječ”, Tuzla, 2020.

Istinski talentiranog pisca otkriva stil: pisac je, između ostalog, onaj čovjek koji u prikazivanju života i svijeta manifestira svoju osobnost, odnosno stil, ali stil ne znači samo sklad riječi, stil nije nešto što se vidi samo u sklopu riječi nego u cijelom spisateljskom postupku, od njegovog pogleda na svijet do detalja koji taj svijet čine. Ima pisaca koji pišu o najraznovrsnijim stvarima iz života, ali, nažalost, u tom svom putovanju po svijetu tema i motiva nisu otkrili sopstveni stil. S druge strane, mogu sve teme jednog umjetnika biti monotono slične, ali je činjenica da je on pronašao svoj stil. Kod autentičnih, markantnih, značajnih umjetnika dovoljno je vidjeti jedno platno, pročitati nekoliko stranica pa zaključiti da je riječ o jedinstvenom umjetniku koji slaže riječi ili boje da bi izrazio svoj pogled na svijet.

Od prvih objavljenih priča Safet Sijarić bio je pisac ne tako raznovrstan po svojim temama, ali pisac sa svojim specifičnim stilom. Sve u njegovom djelu natopljeno je autentičnim, neponovljivim, jedinstvenim. Dakle, nakon objavljivanja novele Pohod na Visočicu, to više nije samo utisak nego zaključak. Motivi njegovih proza izvučeni su iz banalne svakodnevice, lišeni svakog idealiziranja, svake pustolovnosti u modernom značenju tog pojma, svake bizarnosti, ali su svijet zaseban, jedinstven svijet i život u kome je pustolovina posve drukčija, u kome detalj znači i svijest i filozofiju i egzistenciju. Spisateljski stil Safeta Sijarića odlikuje slikovitost, emocionalnost, figurativnost, ritmičnost, punoća i preobražaj značenja riječi. Pored toga, njegove su odlike preciznost, jasnost i gramatička pravilnost.

Daleko od toga da naturalistički opiše banalnost, Sijarić u banalnosti traži i nalazi neobično, nesvakodnevno, nebanalno. U tom svom nastojanju on stoji na jednoj velikoj općoj liniji savremene literature u svijetu: u traženju nebanalnosti u banalnom. Od romantizma postoji jedan stalni antiromantizam koji insistira na vrijednosti neizuzetnog, neherojskog, neizvanrednog, pa čak i destruktivnog. U tom se pravcu razvijaju i težnje nekih najvećih pisaca našeg vremena, Prousta ili Joycea, koji u najobičnijim svakodnevnim osjetima nastoje da otkriju nove svjetove i smisao ili pak besmisao ljudskog postojanja. To je krajnja konsekvenca modernog uvjerenja da čovjek nema šta da traži van najsvakodnevnijeg iskustva.

Novela Pohod na Visočicu Safeta Sijarića iskrena je i pomalo gorka priča o našim naravima i mentalitetu, o nama onakvima kakvi stvarno jesmo, o dobru koje nas čini ljudima, mada ono ni danas, kao što i nikad prije, nije bilo isplativo, i zlu pred kojim se ne smije ustuknuti, i koje se ne smije zaboravljati, mada mu se, ni u jednom vremenu nije lahko suprotstaviti i oduprijeti.

Tročlana porodica koja živi podno nadmenog Grdonja, a nadomak same Špicaste stijene, odluči da otputuje u Visoko, da posjete novootkriveno svjetsko čudo, visočku piramidu-brdo. Na taj “daleki” put kreću sa stajališta žutog sedreničkog minibusa (japanska donacija) kojim se “slazi strmo u grad” pa onda pješke s Austrijskog trga do tramvajskog stajališta, odakle se na Željezničku stanicu ide jedinicom. Sa Željezničke stanice vozom do Visokog, a potom pješke do uzvišenja za koje se pretpostavlja da je građevina.

Njegova razbokorena rečenica, puna faktografskih detalja, opisa i pažljivo iscrtanih slika, doprinosi prisnom saživljavanju s tekstom, kao pozitivno svojstvo jedne moderno koncipirane pripovijesti. Primjena tradicionalnih realističkih rekvizita u alegoričnoj pripovijesti osigurala je knjizi Pohod na Visočicu neku čudnu draž, prvenstveno time što je prividno konvencionalno ispričana priča svojim unutrašnjim dejstvom zadovoljila koncepciju modernu proze, u kojoj su alegorični elementi, duhovite aluzije i oštre invektive ostvarene literarnim postupkom koji novu stvarnost gradi od istog materijala od koga je načinjen i realni, iskustveni svijet – svakodnevni svijet.

Svaki Sijarićev lik posjeduje određeni vokabular kao sredstvo za misaono, osjećajno i duhovno izražavanje. Čitaoci uz prateće elemente govora – gestikulaciju, mimiku, jačinu, brzinu i emociju kojom je iskazan – vrše procjenu karaktera junaka o kojima čitaju. Kada je sadržaj koji se čita u skladu s formom u kojoj je prezentiran, kažemo da pisac ima autentičan, potpun i lijep stil, jer je riječima uspio da kod čitalaca stvori konkretne slike koje oni čulno doživljavaju i aktivno učestvuju u njima prepoznajući ih iz svakodnevlja.

Semantička svojstva ove proze asociraju nas na činjenicu da je individualna moralna svijest ujedno i povijesna pojava proizašla iz kompleksnog razvoja trojnog odnosa između pojedinca,  vrste i društva. Asocira nas i na postojanje individualnog duha na višoj razini svijesti, asocira nas na društvo koje doživljava poremećaje, zatajenja, zatamnjenja, ali i oslobođenja. Ili kako bi rekao Platon, oni koji znaju dužni su oslobađati od okova one koji ne znaju, najvažnijom od svih spoznaja: spoznajom dobra.

SAFET SIJARIĆ: CRTICE IZ ŽIVOTA

Romansijer i pripovjedač Safet Sijarić rođen je 1952. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Osnovnu školu pohađao je u rodnom Godijevu te na Sipanju i u Loznoj, a srednju u Novom Pazaru i u Peći, nakon čega završava studije opšte književnosti na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

Objavio je knjige: Vučja gora, San o dragom kamenu, Rod i dom, Udar orla, Glas divine, Zmijski vez, Žena s tromeđe.

Veći broj priča ovog pisca objavljen je u raznim časopisima i listovima, a jedna od njih, priča Stari pastir, i na engleskom jeziku. Pisac je zastupljen u nekoliko reprezentativnih izbora savremene bošnjačke i bosanskohercegovačke pripovijetke. Najznačajnije književne nagrade su mu: nagrada Izdavačke kuće “Bosanska riječ” za roman godine (Udar orla), nagrada Radija BiH za radiodramu, te dvaput zaredom prva nagrada Susreta “Zija Dizdarević” za pripovijetku. Rukopis Rod i dom proglašen je najboljim romanom na konkursu Soroš fondacije – Otvoreno društvo BiH za 1998. godinu, međutim, autoru nagrada nije uručena iz formalnih razloga, zbog neposjedovanja bh. državljanstva.

Član je Društva pisaca BiH.