Najteža ratna zima za jedinice Petog korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine bila je ona s prelaza iz 1994. u 1995. godinu. Već dovoljno iscrpljeni u prethodne dvije i po godine rata, borci i starješine bili su izloženi svakodnevnim borbama na velikokladuškom ratištu. Gotovo svakodnevni napadi autonomaških snaga Fikreta Abdića i Legijinih snaga iz Srbije, koji su počeli još u novembru 1994. godine, zahtijevali su velike napore Petog korpusa ARBiH u branjenju teritorija. Prva korpusna akcija (29. 1. 1995) i Druga korpusna akcija (6. 3. 1995), poznatije kao “Kumarica 1” i “Kumarica 2”, samo su dvije od desetaka teških i iscrpljujućih borbi u kojima su učestvovale jedinice Petog korpusa. Posljedica svega bilo je kratkoročno sprečavanje i dugoročno usporavanje tehnički i ljudski nadmoćnijeg neprijatelja, ali i veliki gubici na strani Petog korpusa. Među desecima poginulih boraca u tim teškim borbama bio je i Ishak Isko Alešević, borac 505. bužimske viteške brigade. Kao dio grupe izviđača jedinice “Tajfun”, Ishak Alešević je 29. januara 1995. krenuo na izvršenje borbenog zadatka. Stigavši na zacrtani položaj, poginuo je od djelovanja neprijateljske artiljerije. Njegovo tijelo ostalo je na neprijateljskoj teritoriji sve do maja 1995. godine, kada je razmijenjen u Izačiću kod Bihaća. Nekoliko mjeseci kasnije, nakon utvrđivanja identiteta, 25. augusta 1995. godine klanjana mu je dženaza i pokopan je u rodnom Bužimu. U sjećanjima svojih saboraca, porodice i mještana Ishak Isko Alešević ostao je kao svijetli primjer bosanskohercegovačkog patriote koji je dobrovoljno i s vlastitim naoružanjem među prvima sugrađanima krenuo braniti svoju domovinu, na tom putu ustrajao, bivao ranjavan, a na koncu i poginuo.

Ishak Alešević (sin Remzije i Esme) rođen je 1968. godine u mjestu Lubarda, općina Bužim. Nakon završene osnovne škole u Bužimu i Crvarevcu završio je i srednju vozačku školu u Bosanskoj Krupi. Vojni rok odslužio je u Čapljini. Bio je oženjen suprugom Šehrizadom, s kojom je imao dvoje djece: sina Aida (1990), te kćerku Aidu (1995). Prvo zaposlenje imao je kao trgovac, a kasnije je pokrenuo i vlastitu pekaru. Na početku Agresije na Bosnu i Hercegovinu aktivno se uključio u jedinice Teritorijalne odbrane i 105. brigade. Teže je ranjen 23.decembra 1993. godine na Ćulumku kod Todorova. Izvršavajući borbeni zadatak, nestao je 29. januara 1995. godine u rejonu Baraka.

SVJEDOČENJA SABORACA

Kao saborci u lubardskom vodu od početka rata, s Iskom su bili Nisvet Abdić Mrkela i Enes Halilagić zvani Eno Bešin. Obojica svjedoče Iskino učešće u borbama u vrijeme napada na Bosansku Krupu 22. aprila 1992. godine. Kasnije su skupa odlazili na liniju. Učestvovali su u raznim akcijama, posebno od vremena formiranja Jurišnog bataljona. Zajedno su sudjelovali u oslobađanju Ćorkovače 7. oktobra 1992. godine, potom u “Munji ‘93”, u nekolicini borbi na “prvoj autonomiji”, sve do Iskinog ranjavanja na Ćulumku.

Po Nisvetovom kazivanju, Isko Alešević je bio dobar čovjek i dobar borac. “U odbranu Bosanske Krupe išli smo dan nakon najžešćeg napada 21. aprila 1992. godine. Kombijem nas je vozio Eso Kudelić. Nakon što nas je dočekala neprijateljska paljba na Ljusini, vratili smo se u Bosansku Otoku. Poslije novih uputa prešli smo most, zaputili se u pravcu Bosanskog Novog i popeli na Bratića brdo da čuvamo bazen za vodu. Tu smo i prenoćili jednu noć”, prisjeća se Nisvet Abdić.

Enes Halilagić bio je jedan od najbližih Iskovih saboraca. Bili su u istom vodu, te isti dan i na istoj koti ranjeni. “S Iskom sam se družio i prije rata. Imao je pekaru kod porodične kuće, a naše društvo svaku noć se iskupljalo kod njega, iščekujući kad će se ispeći kruhovi. Kad je krenuo rat, Isko je među prvima nabavio oružje i uniformu. Bio je vrlo zagrijan za borbu, kao i svi njegovi Aleševići koji su s nama bili u vodu. Prvi borbeni zadatak imali smo u Bosanskoj Krupi. Uslijedilo je držanje straže na potezu od Dobrog Sela, preko Landupa prema Ćorkovači. Uglavnom smo bili na tom dijelu linije sve do nastupanja 'prve autonomije'. Onda smo išli na Todorovo, gdje smo jedno vrijeme držali linije na Ćulumku, a kasnije i sudjelovali u vraćanju izgubljenih položaja. U jednoj od tih akcija obojica smo i ranjeni 23. decembra 1993. godine. Isku je pogodio snajper, a ja sam stradao od bombe. Naš vod je išao direktno na jednu kuću, na vrh brda Ćulumak. Nakon tog ranjavanja, oporavljali smo se sve do ljeta 1994. godine. Isko je bio povučen čovjek, nije srljao i rijetko je ulijetao u rizične situacije, ali, eto, ni to nije bilo dovoljno da izbjegne smrt. Valjda se ne može protiv sudbine”, kazuje Halilagić i naglašava situaciju u kojoj je, između ostalog, i zahvaljujući Iski izvukao živu glavu: “U periodu 'prve autonomije', u vrijeme primirja, neko vrijeme je bio otvoren trgovački punkt u Čaglici, na granici između Velike Kladuše i Bužima. Narod je odlazio u kupovinu jer je roba bila dosta jeftinija nego na slobodnom području Bihaćkog okruga. Ja sam tad bio na bolovanju i s nekoliko saboraca jednog dana sam otišao do punkta. U međuvremenu je nastala neka frka, upali su autonomaški vojnici i zarobili jednog našeg borca, a ja sam ostao s druge strane punkta. Međutim, tu su uskočili Isko, Apir i Velagić i s naše strane granice ispalili jednu zolju u brdo iznad tog punkta, držeći ove na nišanu, sve dok nas nisu pustili. I da njih trojice nije bilo, ovaj saborac i ja bismo ostali u zarobljeništvu.”

OMILJEN U DRUŠTVU

Nedugo poslije povratka iz Bosanske Krupe lubardskom vodu se priključio i Ibro Alešević Hamin. Iako je Ibro kasnije prešao u izviđače, u nekoliko navrata s Iskom je boravio na liniji, sve do njegovog ranjavanja. Ibro tvrdi da je Isko bio vrlo odgovoran saborac, neko ko je stalno motrio situaciju na frontu i nastojao stvari držati pod kontrolom. O njihovom zadnjem zajedničkom boravku na liniji Ibro Alešević prisjeća se situacije kada su zauzimali i branili Marijinu Glavu i Ćulumak: “Nakon što smo uspješno izveli akciju, sutradan sam s Nisvetom Abdićem i još dvojicom saboraca otišao na ručak kod Nisvetove rodice. Zimski period je bio, mi promrzli i ukaljani. Ta žena nam je napravila kafu, ispekla masancu i pile i izvadila na sto. Ono pile cvrči, mi gladni pa nam voda ide na usta. I taman kad smo trebali početi jesti, Isko utrča i veli: ‘Ljudi, ustajte, Bešinog su opkolili, trebamo ići u ispomoć!' Mi smo skočili, ostala je i ‘masanca’ i pile. Kad smo stigli na položaje, Bešin se srećom nekako sam uspio izvući. Međutim, onda je naša grupa upala u okruženje i cijeli dan smo se tukli s neprijateljskim vojnicima dok se nismo izvukli. Potom se jedna naša grupa htjela predati pa smo išli da ih ohrabrimo i pomognemo da izdrže. Uglavnom, zahvaljujući Iskinoj budnosti i zajedničkoj borbi više nas, uspjeli smo održati taj dio linije.”


S vršnjacima u trećem razredu srednje škole 1984. godine

Saborac Ibro Isku je upamtio kao jednostavnog i neusiljenog čovjeka. “Isko je bio dobar i savjestan borac, korektan čovjek koji nije volio muljažu. Njegova druželjubivost i komunikativnost vezivala ga je s velikim brojem ljudi. Ni za čim dunjalučkim on nije plaho težio. Čvrsto na zemlji, vazda skroman, iako je imao dosta više novca u odnosu na prijatelje u društvu. Isko je bio od onih ljudi za koje čovjek, kad god odu s ovog svijeta, ostane pod dojmom da su svoju misiju ispunili i da iza njih nije ostalo ništa loše, ni u riječi ni u djelu. Po mom mišljenju, Allah ga je uzeo onda kada je ispunio svoje dunjalučke obaveze. Trajno ću ga pamtiti kao čovjeka i borca koji je nudio pomoć i stavljao se na raspolaganje drugima. Zato smo ga svi i voljeli”, završava Ibro Alešević.

Na početku rata vod u kojem se nalazio i Ishak Alešević vodio je Hasan Musić Musa. U ljeto 1992. godine, kada je Musa prešao na čelo Prvog odreda, taj vod je preuzeo Sajo Bajrić, ušavši u sastav čete koju je vodio Šefik Veladžić. O zajedničkom ratnom putu s Ishakom Aleševićem Veladžić kazuje: “Rahmetli Isko je značajan dio rata bio u sastavu moje čete. Sjećam se da su tu bili Sajo Bajrić, Ahmo Dekić, Emir Zizin, Fikro Tahić, Ismet Ćosić, Medin, Muhamed i Mirsad Sijamhodžić, Asim, Šefket i Nićo Bajrić, Aziz Dekić, Nisvet i Beso Abdić, Remzo Selimin, Apir, Zado, Ibro, Seno, Smajo, Ramiz i Zuhrab Alešević, Eno Bešin, Abdija Muminović i još neki. To je, po mom mišljenju, bio jedan od najelitnijih vodova u brigadi. Većina tih momaka, pa i Isko, u rat su ušli s vlastitim naoružanjem. To je posebno važno istaći jer je tad puška koštala oko 3.000 DM. To naoružanje koje su pojedinci sebi nabavljali tad uveliko je olakšalo odbranu Bužima, jer mi formacijski nismo imali odakle povući naoružanje. Ljudi koji su izdvojili sredstva i oni koji su se prvi uključili, poput rahmetli Iske, bili su stub odbrane na samom početku rata. Isko je bio pedantan borac, vrlo ozbiljan. Dolazio je iz imućnije porodice, ali ničim nije pokazivao nadmenost u odnosu na druge. Bili smo skupa u akciji u kojoj je poginuo. Ja sam bio zadužen za uvođenje jedinica kroz neprijateljsku liniju. To su bile borbe oko Kumarice. Sjećam se oproštaja s njim i Velagićem, nekoliko sati pred Iskinu pogibiju. Isko i  saborci iz 'Tajfuna' su otišli najdublje u dubinu. Akcija nije išla po planu, određene jedinice su zakazale u svom dijelu zadatka i onda su neki borci i grupe ostali preduboko u neprijateljskoj teritoriji. Isko je pogođen i, po pričanju svjedoka, tu je i podlegao.”

POGIBIJA NA KUMARICI

O Ishaku Isku Aleševiću svjedoči i njegov rođak Zijad Nanić: “Isko je bio dobro situiran momak. Oženio se vrlo mlad, a i biznisom se rano počeo baviti. Nije on imao nikakve dileme oko rata i vlastite uloge. Sam se javio da ide na liniju, prethodno sebi kupio pušku, ruski kalašnjikov. Obično se dešavalo da su oni što su imali više para najčešće pokušavali da izbjegnu odlazak na liniju. Kod Iske to nije bio slučaj. Sjećam se, recimo, poslije njegovog ranjavanja, prilikom zauzimanja Ćulumka kod Todorova, on je zadobio prostrel kroz pluća. To je inače rijetkost da neko preživi. Bio je neko vrijeme na bolovanju, zarasla mu rana i oporavio se. Dugo je trajala ta rehabilitacija, poslije koje se dobrovoljno vratio u jedinicu. Uvažavajući činjenicu da je bio teško ranjen, a na molbu nekog iz porodice za koju on nije znao, komandant Izet Nanić mu je napisao promjenu rasporeda. Odredio mu je da bude komandir logističkog voda u Jurišnom bataljonu. I on to nije htio da bude. Isključivo je htio da ide na liniju, da bude borac. Kad sam to čuo, pozvao sam ga da dođe kod mene u kancelariju. Ušao on. Kaže: ‘Selam, rođo, šta ima?’ Pitam ga: ‘U čemu je problem?’ Kaže: ‘Rođo, ne želim sjediti u pozadini a da se moji borci bore. Ne mogu ja to.’ Onda sam mu objasnio da to ne stoji, da je on već prolio krv i pokazao kako se jedan patriota odnosi prema domovini. Kazao sam mu da je komandantova procjena bila da na ovoj poziciji može dati veći doprinos. Međutim, on je bio uporan u svojoj namjeri da ide na liniju. Imao je želju da ide u ‘Tajfune’ kod Nijaza Velagića, koji mu je bio kum. Ja sam onda nazvao personalnu službu, kazavši im da mu promijene raspored i stave ga u 'Tajfune'. I u toj jedinici je i ostao sve do pogibije.”


U svojoj pekari

Posljednji susret Zijada Nanića i Iske bio je na Podzvizdu, gdje su dan uoči Iskove pogibije razgovarali skoro pola sata. “Isti dan ja sam se vratio kući. Sutra ujutro krenula je naša akcija, u kojoj je Isko nestao. U toj akciji jedinicu 'Tajfun' vodio je Nijaz Velagić. Međutim, u tu akciju Isko je išao s drugom grupom. Oni su prošli tamo, stigli do borbenog cilja, ali su neke druge jedinice podbacile, pa je ta akcija propala. Kad su se ovi njegovi vratili, ispostavilo se da nema Iske. I onda sam ja stigao tamo i našao Velagića. On je tražio da zovemo nekog Šekića da saznamo šta je bilo s Iskom. Tu sam u Velagićevom prisustvu uzeo izjavu od tog borca, koji nam je ispričao šta se dogodilo. Po njegovom kazivanju, u trenutku kad je granata pala na strehu jedne kuće oni su se nalazili iznad te kuće. Jedan veliki geler ga je pogodio i rana mu je bila toliko velika da mu se vidio bubreg. Po tvrdnjama saborca Šekića, Isko je tu podlegao ranama. I Velagić i ja smo vršili pritisak na ovog borca da slobodno kaže ako je ostao ranjen, da ga tako evidentiramo i tražimo kao ranjenika u razmjenu. Međutim, čovjek je tvrdio da je Isko sto posto mrtav, da se lično uvjerio prije nego što je krenuo da se povlači. Velagić je preuzeo da će javiti porodici, ali nije imao snage da im kaže ono što smo čuli od ovog borca, tako da se porodica sve do kraja rata nadala da je možda živ”, kaže Zijad Nanić.

POSLJEDNJI SUSRET SA SUPRUGOM I SINOM

Dan prije pogibije Isko je otišao od kuće. Njegova supruga Šehrizada kaže da je bila subota. Ustao je Isko, obukao se, otišao u čaršiju da im donese neke stvari, a potom se zaputio na liniju. “To jutro kad je zadnji put bio kod kuće Isko je obukao trenerku koju mu je poslala sestra Mirva, potom bordo džemper i crvene čarape, američku uniformu i vojničke čizme. Rat je, nema se haman šta jesti. Kako sam bila trudna s kćerkom Aidom, spominjala sam mu kako mi je na um pao med. Isko je otišao do čaršije da donese automobilski akumulator da imamo za osvjetljenje kuće. Usput mi je nabavio malo meda sa sačem te kilogram sirove kafe. Kad je to donio, sin Aid se igrao u komšijskom dvorištu. Imao je pet godina, bio pomalo buckast. Isko je iznio akumulator, predao mi je taj med i krenuo prema autu. Onda se vratio prema Aidu. Pozvala sam Aida da dođe ‘pubiti‘ babu. On je dotrčao i poljubio ga u oba obraza, nakon čega je Isko otišao. Nije ponio pancirku, jer se poslije ranjavanja često žalio da mu je teška za nositi. Sutradan je bila akcija u kojoj je poginuo”, prisjeća se Iskova supruga.

Dugo nakon vijesti da je Isko nestao u akciji porodica je bila u velikoj neizvjesnosti. U narednih nekoliko mjeseci do njih su dopirale razne vijesti prvo od nekih boraca, potom od rođaka iz Velike Kladuše i na kraju od rodbine iz dijaspore. Iz Crvenog križa su dobili poruku da nije ono najgore, a iz Zagreba da se nalazi kod prijatelja koji ga skriva. Kako ga nije bilo među poginulim koji su bili na listi za razmjenu, svi su se potajno nadali da bi mogao biti živ. Konačno, kad je oslobođena Velika Kladuša 8. augusta 1995. godine i kad su stigli i posljednji zarobljenici u Bužim, i porodici je bilo jasno da je najvjerovatnije poginuo. Kasnije će se ispostaviti da je Isko prvobitno bio zakopan na mjestu pogibije, a onda je 19. maja 1995. godine njegovo tijelo dovezeno u jednoj razmjeni u Bihać, gdje je kao NN zakopan u mezarju na Garavicama.


Na vjenčanju sa suprugom Šehrizadom

“Ja sam 18. maja 1995. rodila Aidu, a dan ili dva kasnije dobila sam poziv za identifikaciju. Na to prepoznavanje išli su moj otac i komšija Zado, koji ga nisu uspjeli prepoznati. I druga identifikacija bila je neuspješna. Na kraju ga je sestra Mirza prepoznala na videosnimku, jer su te dvije prve ekshumacije snimane. Prepoznala ga je po zelenoj trenerci i prebijenom zubu. Bio je bez uniforme, čizama, nakita i dokumenata. Kod kuće mu je klanjana dženaza i ukopan je u obližnje mezarje”, prisjeća se supruga Šehrizada i nastavlja: “Ono na što sam posebno ponosna u vezi rahmetli Iske jeste da, kad god ga neko spomene, najčešće se mogu čuti riječi: ‘Bog mu dao…’ Jer valjao je on mnogima. Nekoliko godina držao je trgovinu. Onda je 1990. otvorio pekaru i snabdijevao pecivom mnoge kioske od Otoke do Vrnograča. I u Velikoj Kladuši, prekoputa autobusne stanice, imao je pekaru. Novac koji je zaradio uglavnom iz pekare i kojeg je imao i više nego što mu je trebalo dijelio je i pozajmljivao ‘šakom i kapom’. Za svakog je imao sluha, bio osjetljiv za svačiju potrebu. U našoj prodavnici je početkom rata bilo puno brašna i šećera. Sve je to on tokom rata razdijelio. Bila je ostala još jedna vreća brašna, kad ono jedno jutro ja vidim da nema ni te vreće. Pitam ga gdje je brašno, a on mi kaže da je dao jednom komšiji. ‘Dragi Isko, pa šta ćemo mi jesti, znaš li ti da imaš dijete u kući’, pitam ga ja. Kaže on meni: ‘Lahko ćemo mi. Kuhaj makarone dok se ja ne vratim s linije, niko živ neće znati. A ko će njemu kupiti vreću brašna?’ Bio je spreman dijeliti i na vlastitu štetu, toliko je bio darežljiv. Danas smo svjesni da je to sve činio iz najplemenitijih namjera, da pomogne i olakša kome god je mogao.”