Kraj je 1995. godine. Mirovni sporazum upravo je potpisan u Parizu, a po njemu Sarajevo ostaje cjelovit grad, okončava se tri i po godine duga opsada tokom koje su srpske snage s okolnih brda i iz predgrađa pobile 11 hiljada njegovih stanovnika. Sporazum je u ime srpske strane potpisao bivši srbijanski predsjednik Slobodan Milošević. Uz njega je bila i delegacija tadašnje Republike srpske koju Milošević niti je primjećivao niti je bilo koji od njihovih, uglavnom besmislenih, prijedloga uzimao za ozbiljno. Po povratku na Pale Nikola Koljević, Momčilo Krajišnik i ostali odbijaju prihvatiti mirovni sporazum, traže da dijelovi Sarajeva koje su do tada kontrolisali i dalje ostanu u njihovim rukama. U suprotnom, raselit će narod i za njih izgraditi novo, milijarde vrijedno samo njihovo Srpsko Sarajevo.
„Ako se narod, običan svijet iseli, neki novi avanturisti će moći graditi mit o stradanjima iz ovog razdoblja koji će nadomjestiti onaj kosovski.“ Tako u januaru 1996. godine, izvještavajući o pljački i odlasku iz dijelova Sarajeva koje su držali pod svojom kontrolom prije reintegracije, piše Neven Kazazović. Ispostavit će se da je bio u pravu. Tri decenije kasnije gradonačelnik Istočnog Sarajeva Ljubiša Ćosić ponavlja ono što je posljednjih godina postao narativ i mantra među srpskim političarima u Bosni i Hercegovini. Ćosić tvrdi da su ti ljudi zapravo protjerani iz svojih kuća i da će na izlazu u Istočno Sarajevo postaviti tablu: „Grad Istočno Sarajevo – grad 157.000 sarajevskih Srba koji su morali da ga napuste.“
Većina sarajevskih Srba u dva je navrata napustila svoje domove. Prvi put u proljeće 1992. godine, kada su, uvjereni da će cijela stvar biti riješena za desetak dana, otišli na selo na svadbe ili u posjetu bolesnim tetkama, što je ustvari bio samo loš izgovor za napuštanje grada koji će uskoro biti u potpunom obruču srpskih snaga.
Drugi val iseljavanja desio se početkom 1996. godine, u vrijeme reintegracije Sarajeva. Tada je Sarajevo i okolna naselja napustio najveći broj od njegovih prijeratnih 157 hiljada sarajevskih Srba. Danas se od tog čina u entitetu Republika srpska, ali i u Srbiji nastoji napraviti ep o egzodusu nesretnika koje je na to natjerala „Alijina država“. Ustvari, radilo se o projektu koji je osmislio i logistički proveo tadašnji vrh Srpske demokratske stranke i Republike srpske, a što se danas, kada se u medijima sklapa novi srpski mit, namjerno prešućuje.
Stoga, nije zgoreg podsjetiti na dokumente, izjave i historijske činjenice o tome kako su Radovan Karadžić, Momčilo Krajišnik i ostali počinili zločin nad vlastitim narodom. Popalili su mu kuće, sravnili škole i opljačkali fabrike i natjerali ih da se zapute u neizvjesnost, u jad i siromaštvo.
Tadašnje rukovodstvo Republike srpske, koje će samo koju godinu kasnije kompletno biti osuđeno u Haagu za ratne zločine, usprotivilo se implementaciji Daytona. Dok je Srpsko građansko vijeće bilo izuzetno aktivno u pokušaju normalizacije odnosa među stanovništvom grada, na Palama je bilo drugačije. Na 56. sjednici Skupštine srpskog naroda, održanoj 17. decembra 1995. godine, poslanici su žestoko kritikovali Nikolu Koljevića i Branimira Lukića, koji su u Daytonu predstavljali Republiku srpsku, ali koje je Milošević ignorirao tokom pregovora. Kako piše Edin Omerčić u svom radu o reintegraciji Sarajeva, Koljević je poslanicima tada obećao samo da će zamoliti komandanta NATO-a za odgodu predaje teritorija za nekoliko sedmica. Momčilo Krajišnik je zagovarao ideju preseljenja Srba iz Sarajeva na neku drugu lokaciju.
Intenzitet odlaska srpskog stanovništva s područja koja su trebala preći pod vlast Federacije kao i masovno paljenje stambenih i drugih objekata rastao je od 21. XI 1995. do 14. XII 1995, a onda se naglo povećavao do datuma kada je na to područje došla legalna politička vlast. Neposredno nakon potpisivanja mira u Daytonu, iz Srpskog građanskog vijeća su pozivali sve građane koji žive na Grbavici, u Vogošći, Ilidži, Hadžićima, a posebno one koji su srpske nacionalnosti, da vjeruju međunarodnoj zajednici i legalnim organima BiH te da ne pomišljaju na odlazak iz svojih domova. Nakon ovog apela iz SGV su tražili sastanak sa Srbima iz okupiranog dijela grada, s idejom da se susretnu s „demokratski opredijeljenim Srbima, s onima koji nisu okrvavili ruke u ovom ratu“, a cilj tih susreta je trebao biti samo jedan – da se zaustavi iseljavanje ljudi iz njihovih domova, kao i da uvjere „demokratski opredijeljene Srbe“ da je moguć život u Sarajevu.
U još jednom pozivu za ostanak srpskom stanovništvu u privremeno okupiranim područjima iz SGV su poručivali: „Huškajući građane Vogošće, Ilidže, Ilijaša, Hadžića i Grbavice protiv mirnog rješenja paljansko rukovodstvo želi izbjeći odgovornost za rat i stradanja ljudi.“
Omerčić podsjeća da je iz SGV-a, u pismu poslanom stranim i domaćim zvaničnicima, rečeno da vodstvo s Pala gura civilno stanovništvo u novu tragediju koja može nastati iseljavanjem stanovništva ili nastavkom borbi te da je jedina ispravna opcija za građane Sarajeva ostanak u zajedničkom i nepodijeljenom gradu. Srbima se poručivalo da ne nasjedaju na propagandu po kojoj će Sarajevo biti Teheran, ali apeli ili nisu dopirali do onih kojima su namijenjeni, ili se stanovništvo srpske nacionalnosti jednostavno oglušivalo o njih budući da je većina Srba s Ilidže izražavala stav da će se boriti ili otići, ali da nikada neće priznati vlast Hrvata i Bošnjaka, odnosno Federacije Bosne i Hercegovine, a jedan je stanovnik Ilidže rekao: „Možemo biti pod engleskim protektoratom, francuskim ili američkim, al' nikada pod muslimanskim.“
Stanovništvo koje je odlazilo s područja koja su trebala biti reintegrirana postupalo je u skladu s izjavom Ratka Adžića na Radiju Grbavica: „Ako moradnemo otić' iz srpskog Sarajeva, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da zapalimo i srpski i muslimanski dio Sarajeva, nek' sve izgori da niko nema ništa.“ Ratko Mladić je davao izjave kako njegova vojska neće napustiti Sarajevo. Oko 300 mladih ljudi je početkom decembra 1995. godine organizovalo demonstracije na Ilidži, iskazujući protest dijelu mirovnog sporazuma postignutog u Daytonu koji se odnosio na Sarajevo.
Sjednica Narodne skupštine Republike srpske održana je na Jahorini 17. decembra, samo tri dana nakon potpisivanja Sporazuma u Parizu, a Omerčić u svom radu podsjeća na brojne detalje iz rasprave. Raspravljalo se o izvještaju delegacije Republike srpske s mirovne konferencije o Bosni i Hercegovini. Članovi delegacije bili su nezadovoljni rješenjem takozvanog Srpskog Sarajeva, budući da „preko stotinu hiljada ljudi iz jednog entiteta te nacionalnosti ostaje pod vlašću drugom“. Nikola Koljević je kazao da mu je obećano da će se diskretno nastojati da produži period transfera vlasti iz jednog entiteta u drugi, kao i da će biti moguća rekonstrukcija „Srpskog Sarajeva“ kako bi se Srbima omogućio ostanak.
Bilo je prijedloga da se problem odluke o iseljenju stanovništva s područja koja VRS treba napustiti i koja trebaju potpasti pod vlast Federacije BiH postavi pred međunarodnu zajednicu: „Neka to bude problem MZ da se iseli tih 120 hiljada ljudi. Čini mi se da oni neće jednostavno kroz par godina preći na islam i definitivno izgubićemo 120 hiljada ljudi za naš srpski narod na ovim područjima“, rečeno je na sjednici, što je još jedan u nizu dokaza o tome da nije bilo riječi o protjerivanju i egzodusu već o odluci o iseljevanju i preseljenju.
Poslanici su tražili da Karadžić, kao predsjednik Republike, ili Krajišnik, kao predsjedavajući Skupštine, objasne „narodu“ na Ilidži, Ilijašu, u Vogošći i Hadžićima „kakva je njegova sudbina“, budući da je ono što je potpisano – zapravo kapitulacija kojom je izgubljena Republika srpska.
Trifko Radić, poslanik iz Ilijaša, Nikolu Koljevića je pitao da se Predsjedništvo i Vlada Rs-a presele u „Srpsko Sarajevo“ kako bi riješili nagomilane probleme. „Šta mislite s narodom Srpskog Sarajeva? Gdje predlažete da se preseli narod Srpskog Sarajeva, pod kojim uslovima, kako i na koji način? Da li će to dozvoliti vrijeme? Mi ne znamo šta da radimo, neke poteze mi povlačimo, da li su dobri ili nisu, mi ne znamo, ali neko iza nas mora stajati.“ Kazao je tokom skupštinske rasprave Trifko Radić i nastavio: „Da se svi oni koji bez odobrenja napuštaju ove prostore, jer mi hoćemo organizovano da živimo da se preselјavamo, ili da umremo organizovano, dakle svi oni koji bez odobrenja napuštaju ove prostore tretiraju kao dezerteri i da se za iste ne obezbjeđuje mjesto u eventualnom novom Sarajevu dok se kompletno ne obezbijede lјudi koji ostaju dole i koji su ostali borili se i izborili za opstanak tog naroda.“
„Kada pitate za Sarajevo, gospodo, mogli smo mi sto puta biti u Sarajevu i ovo je sarajevska opština Pale, ali shvatite, uvijek su govorili nepodijelјen grad, nepodijelјen grad, ali međutim, nikada ova varijanta nije pominjana. Nikada od 1992. do danas niko ovu varijantu nije pominjao i u varijanti nepodijelјenog grada bilo je govora od pet ili šest srpskih opština. Ako ima iznenađenja, onda je ovo potpuno iznenađenje“, kazao je poslanicima Radovan Karadžić i onda kazao ključnu rečenicu: „Ako mi ostajemo, a ne prihvatamo muslimansku vlast dokle god možemo i MZ kažemo, ako nekada moramo da prihvatimo muslimansku vlast, onda ostajemo i ne prihvatamo muslimansku vlast dok nam se ne stvore prilike i uslovi da odemo. Ostati i prihvatiti muslimansku vlast nećemo. Otići ćemo svi, ali nećemo sada da odemo haotično, tražimo da nam se omogući da ostanemo sa svojom vlašću dokle se to može, a kada se više ne može, onda ćemo izaći u svoj grad, u svoja nova naselјa koja ćemo praviti i koja morate i vi da nam pravite.“
Konačno, potvrdu nakane tadašnjeg rukovodstva da se Srbe iseli iz Sarajeva dao je i Momčilo Krajišnik, koji je, između ostalog, kazao: „Zadatak ove Republike i prvi strateški cilј da se mi odvojimo od muslimana i Hrvata i nema niko pravo da zasniva strategiju Srpskog Sarajeva na ostanku u zajedničkoj državi... Niko ne može sada novo rješenje praviti da ostanemo skupa niti to lјudi u Sarajevu žele, odnosno narod, niti želi rukovodstvo Sarajevo... Ima samo jedan problem, gdje ćemo sada lјude iseliti, da se kaže iselićemo ih tu i tu, na taj i taj način. Treba nam vrijeme, jer je ovo iznenađenje, jer ni u jednoj varijanti ništa nije predviđeno Zato nam treba i vrijeme za političko rješenje i konačno razlaz i na kraju krajeva najbolјe rješenje da se Sarajevo iseli i da se nađe lokacija da se smjeste lјudi i da se mi i tu ako imamo opasnosti sa tom kopčom konačno raskopča.“
Na sjednici je usvojena Deklaracija o statusu dijelova Republike srpske koji su dodijeljeni „muslimansko-hrvatskoj federaciji“, kojom se osporava uvođenje „hrvatsko-muslimanske“ vlasti u Srpskom Sarajevu, Vukosavlju i dijelovima Podrinja, te da Republika srpska „zadržava pravo da mirnim putem i političkim sredstvima pod svoj suverenitet vrati područja definisana strateškim ciljevima“. Stanovništvo se kroz Deklaraciju pozivalo da ostane na „svojim vekovnim ognjištima, sa svojom vlašću“ i nastavi političku borbu i organizovanje „do konačnog pravednog rešenja svog statusa“.
Stanovništvu koje se opredijeli za izgradnju novog mjesta prebivališta ili sjedišta općine Republika srpska će obezbijediti potrebna sredstva, te osloboditi plaćanja poreza i dažbina „ove srpske opštine narednih pet godina“, a sve uz pomoć međunarodne zajednice. Dalje se kaže kako se zbog pritiska te iste međunarodne zajednice srpski narod morao odreći života u zajedničkoj državi s glavninom srpskog naroda, ali da se nikada neće odreći tog prirodnog prava.
Ključni trenutak kada je u pitanju odlazak najvećeg broja Srba iz Sarajeva desio se nakon što je paljanska Skupština i službeno odbila da usvoji mirovni sporazum i kada paljanske vlasti odlučuju organizirati popis srpskog stanovništva na Grbavici, Ilidži, Vogošći, Hadžićima i u Ilijašu. Tada počinje kolektivno iseljavanje s tih prostora.
Većina stanovnika naumila je otići, no bio je znatan broj i onih koji to nisu željeli. Oni su na odlazak natjerani silom, tjerale su ih lokalne bande koje su doslovno čistile kvartove, oni su palili stanove da bi spriječili njihov ostanak i nasilu istjerali one koji su im pružali otpor. Pred očima IFOR-a, kako stoji u istraživanju Edina Omerčića, uništavani su stanovi, pljačkan namještaj, skidane instalacije, doslovno sve sem zidova.
„Sa asfalta (...) odlaze u blato nekih varoši i sela... paljanska vrhuška i po cijenu egzodusa vlastitog naroda želi da dokaže kako je zajednički život Srba i Bošnjaka nemoguć... Očito je da su formirani timovi za pritisak koje je (...) poslao SDS i oni imaju neograničena ovlaštenja... Glavni zadatak im je da eliminišu one pojedince koji su za ostanak...“, piše u jednom tekstu Đuro Kozar.
Paljanske su vlasti išle čak toliko daleko da su od predstavnika međunarodne zajednice zahtijevali 1.000 kovčega da bi mogli otkopati i ponijeti svoje mrtve kada budu napuštali svoje kuće, kao i 10.000 kutija da bi svoj imetak prebacili na druga područja pod srpskom kontrolom. Na mrtvima se itekako dobro zarađivalo. “(...) Seobe su otpočele prvo s mrtvim dušama. Kao gavrani, u posivjelo naselje dolaze vlasnici pogrebnih preduzeća iz Srbije i nude usluge ekshumacije za 800 njemačkih maraka – ‘plus gorivo’. Kad isele mrtve, živi se vraćaju i prazne sadržaje svojih stanova. Uglavnom noću... Nosi se sve – instalacije parnog grijanja, prozori, vrata, bojleri...“, piše Perica Vučinović u članku naslovljenom Seobe mrtvih duša.
Manipuliralo se čak i djecom, koja su krajem februara 1996. godine poslana da spale osnovnu školu na Grbavici. Opljačkano je sve što se moglo odnijeti. Kompletna industrijska postrojenja i fabričke mašine su razmontirane i odnesene, a većina ih je tokom demontaže i transporta i uništena. Odluka o iseljavanju izazvala je negativne reakcije čak i u Srbiji. U februaru 1996. godine Republički odbor Udružene levice srpskog entiteta u BiH izdao je saopćenje u kojem se ocjenjuje da „iseljavanje Srba predstavlja najveći zločin dijela rukovodstva Republike Srpske prema napaćenom srpskom narodu, koji bi najzad morao da shvati i dešifruje te podvale i prevaru 'svojih' vođa“. U saopćenju koje je objavio tadašnji beogradski list Naša Borba stoji da se paljansko rukovodstvo plaši da bi ostankom Srba u sarajevskim predgrađima „popustile nacionalističke tenzije i da će padom tih teritorija nepovratno pasti i oni sa vlasti“. “Udružena levica učiniće sve da Srbi u Sarajevu uživaju sva prava i da budu potpuno ravnopravni sa svim drugim građanima tog grada i BiH? Podstrekače iseljavanja, koji su poznati, treba javno osuditi i proglasiti ih ratnim zločincima“, stoji u saopštenju.
U isto vrijeme, beogradske Večernje novosti objavljuju reportažu iz dijelova Sarajeva koji su ostali pod kontrolom vlasti Republike srpske. List piše da su „Srbi iz ovih dijelova glavnog grada BiH preselili brojne fabrike i pogone, 'Pretis' iz Vogošće, Remontni zavod u Hadžićima, pogon 'Kokakole' iz Blažuja, 'Orao' iz Rajlovca...“, te nastavlja da „iseljavanje Srba iz ovih dijelova Sarajeva pospješuje rukovodstvo bosanskih Srba, koje najavljuje izgradnju 'novog srpskog Sarajeva', a ovaj projekt nazvan je 'Palepolis'. Riječ je o izgradnji novog grada za oko 200.000 stanovnika, čije će jezgro, prema projektu, biti Pale. Bio bi to novi glavni grad srpskog entiteta u BiH, jer je predviđeno da u njemu budu zgrade predsjedništva, vlade i skupštine. Cijeli projekt trebao bi se završiti za tri godine i koštao bi 15 milijardi američkih dolara.“ (Stav, februar 2023)
