Istraživanje detalja o Povelji za povjesničare veliki je izazov i vrlo zavodljiv posao. Zbog toga su se ovim dokumentom bavili (i još bave) Rusi, Austro-Ugari, Hrvati, Srbi, Bošnjaci... Neki detalji njegove sudbine još uvijek nisu poznati, a vjerovatno nikada neće ni biti. Podsjetimo da danas postoje tri sačuvana primjerka Povelje: jedan original i dva prijepisa. Uglavnom se svi slažu da je primjerak koji se nalazi u St. Petersburgu original, a prijepisi su dvije povelje koje se čuvaju u Arhivu grada Dubrovnika, na policama iz perioda Dubrovačke Republike. Pretpostavlja se da su nastali nedugo nakon što je napisan original.

Original se zapravo nalazi u Biblioteci Ruske akademije nauka, na odjelu slavistike. Čuva se u staklenom okviru, a dozvolu za prve videosnimke novinari Federalne novinske agencije (FENA) iz Sarajeva dobili su tek u aprilu 2006. godine. lako je u Bosni već odranije postojao ograničen broj fotokopija, tada je bosanskohercegovačka javnost zapravo prvi put mogla vidjeti kako Povelja izgleda u trodimenzionalnoj plastičnosti.

Svjesni važnosti ovog dokumenta, Rusi su ga detaljno analizirali, pa smo kao rezultat dobili nekoliko ozbiljnih naučnih studija, od kojih je najrelevantnija – kod nas nedovoljno primijećena – knjiga G. A. Iljinskog Gramota bana Kulina (Povelja bana Kulina) iz 1906. godine. U njoj je autor analizirao sve dotad napisane tekstove o Povelji i zaključio da, uz dužno poštovanje, nijedan nije zahvatio problem u svim njegovim detaljima.

U prvom dijelu knjige Iljinski hronološki analizira sudbinu Povelje. Tačka od koje je krenuo jeste veliki požar koji je 5. maja 1817. godine zadesio dvorac i arhiv u kojem su se čuvali spisi Dubrovačke Republike. Između ostalih, tamo se već sedam stoljeća nalazila i Kulinova povelja. Citirat ćemo šta o tome tačno kaže lljinski, tim prije što do danas nije ponuđena vjerovatnija verzija o tome kako je Povelja iščezla iz dubrovačkih i obrela se u arhivima carske Rusije. Dakle:

“(...) Više od VII vijekova povelja se čuvala u Dubrovačkom arhivu. I pored toga što dubrovačka vlast nije pazila slovensko blago u svom arhivu (Rešetar, ASPh. XVI, 327), niti, puna raznih spletki, borba Dubrovnika za svoju trgovačku i političku prevlast na Jadranskom moru, niti teške prirodne nepogode – zemljotresi – nisu se našli kao opasni za znamenitu povelju. Da čudan splet dešavanja nije promijenio njenu dalju sudbinu i doveo je (na sreću) u ruke prosvijetljenog čovjeka, ona bi se sigurno našla u broju ostalih spomenika slovenskog jezika. Petog maja 1817. godine Dubrovnik je pogodio veliki požar koji je oštetio dio dvorca i manji dio arhive koja se u njemu čuvala. Poslije požara manji trgovci raskupili su ostatke nagorjelog papira i koristili je u tu svrhu da u njega zamotavaju razne proizvode koje su prodavali. Upravo na taj način naša Povelja je dospjela u ruke Jeremije Gagića, Srbina (on je bio rodom iz Pretoke nedaleko od Kragujevca u Srbiji, Safarik. Geschichte der sudslav. Litteratur, III, 359), ruskog vicekonzula (drugog konzula) u Dubrovniku.

 

 

Kao čovjek koji se bavio književnošću (njemu pripada prevod sa ruskog na srpsko-slovenski jezik, francuskog djela Ševalda d'Arka Apologija o rodu ljudskom, koja se sačuvala u rukopisu u biblioteci Zemaljskog muzeja (J. Jirček, Starine, XIV, 196)), mogao je u potpunosti ocijeniti značaj nađenog dokumenta. 1832. godine poslao je kopiju teksta u svom pismu Šafariku 5/18. marta (štampanom u knjizi 1. Irečka na strani 198), kao i u drugom pismu 16/29. aprila (štampanom u istoj knjizi na strani 198-200), gdje saopštava svom poznatom novinaru sub sigillo amicitiae et taciturnitatis određene pojedinosti o prilikama vezanim za ovaj pronalazak.

U istom pismu on predlaže Šafariku svoje tumačenje povelje. lako se tekst povelje u javnosti prvi put pojavio, tek 1882. godine, zahvaljujući I. Irečku, ovo se javlja prvim naučnim pokušajem tumačenja sadržaja gramate. Kako se kasnije pokazalo prilikom sravnjivanja Gagićevog prevoda s originalom povelje, prevod je i za to vrijeme bio slab, jer su netačno navedene neke riječi. (...)”

Iljinski nadalje pominje autore različitih analiza Kulinove povelje, od sveštenika iz Jajca Karano – Tvrtkovića, preko Šafarika, Miklošića, Sreznjevskog, Jagića, Kukuljevića i Karskog do Smičiklasa, od kojih je ovaj potonji svoju recenziju Povelje dao u vrlo značajnom Diplomatičkom zborniku Kraljevine Hrvatske, Dalmacije i Slavonije (1904).

Iljinski u svojoj knjizi konstatira da nijedna dotadašnja analiza nije zadovoljavajuća: ponegdje jer je rađena bez uvida u izvornik (original Povelje), a ponegdje, kao što je slučaj kod ruskih autora, zbog toga što su jednostavno neke riječi pročitane i istumačene pogrešno.

U odjeljku Paleografske osobine ruski autor iznosi i zanimljivu konstataciju da je prijevod slavenskog teksta Povelje na latinski slobodan i nepotpun: “(...) Povelja Kulina (bana) je pisana na produženom listu pergament papira, dužine 29,2 cm i širine 10,2 cm. Od 32 reda teksta, prvih 12 pripada dovoljno slobodnom i nepotpunom latinskom prevodu povelje. Rastojanje između redova u latinskom prevodu je dosta šire nego što je to slučaj sa nižim slovenskim tekstom. Prva četiri reda slovenskog teksta počinju sa malim odstupanjem od kraja papira. Ispred početnog reda, sa lijeve strane stoji krst, horizontalna linija (crta) koja ima savijene krajeve. Tekst ne sadrži znakove interpunkcije, a od svih mogućih znakova upotrebljava se jedino dvotačka.”

Kada je riječ o načinu na koji je Povelja dospjela u St. Petersburg, vratimo se početku teksta Iljinskog. Mnogi ovdašnji (BiH, Hrvatska) autori sumnjaju u, kažu, naivnu varijantu po kojoj je tek pukom koincidencijom (žene umatale ribu dokumentima...), kengurovskim skokom, ona dospjela s tržnice u Dubrovniku na kraljev dvor u drevnom Petrovgradu. Smjeliji u iskazima reći će da je Povelja jednostavno ukradena u metežu koji je nesporno vladao te vatrene 1817. godine.

Zanimljivo je i pitanje vrijednosti pojedinačnih primjeraka Povelje. Svakako da je najskuplji original u St. Petersburgu, ali i primjerci koji se čuvaju u Dubrovačkom arhivu također su vrlo vrijedni. Koliko? Teško je procijeniti njihovu tačnu novčanu vrijednost, ali sljedeća činjenica može biti na ovom tragu. Naime, ukoliko se ovi dokumenti (kao i bilo koje druge umjetnine) izlažu van njihovog stalnog boravišta, onda se za njih mora položiti određena novčana protuvrijednost izražena u novcu. Uobičajeno je da se povijesni dokumenti kategorije u koju spadaju povelje iz srednjeg vijeka osiguraju na milion do dva miliona eura.

To znači da je vrijednost originala Povelje Kulina bana od dva miliona eura pa naviše. Precizna se vrijednost ne može izreći, jer je njena povijesna važnost znatno iznad ove cifre i praktično je neprocjenjiva! Analize su pokazale da je pergamena na kojoj su pisane povelje izrađena od ovčije kože. Inače, neke od srednjovjekovnih povelja rađene su od kozije kože, koje su bile jednako kvalitetne i skupe za to doba, kao i ovčije.

Ako uspoređujemo primjerke Povelje, onda možemo reći da je najbolje sačuvan tzv. prvi prijepis. Tamo se tekst najbolje vidi, a pergamena je tanka i u odličnom stanju. Drugom prijepisu nedostaje desni donji komadić, a sama pergamena manje je kvalitetna, deblja je i kruća. Razlika je i u tome što je nakon latinskog dijela teksta velika praznina, pa tek potom slijedi bosanski dio teksta: kod ostale dvije verzije nema praznog prostora nego odmah nakon latinskog slijedi bosanski tekst.

Originalni primjerak uprava Biblioteke Ruske akademije nauka ne dozvoljava opipati, ali je golim okom primjetno da se radi o staroj pergameni, mjestimično prošaranoj flekama i znacima starosti. Kao i kod ostalih primjeraka Povelje, latinski dio originala također je napisan krasopisom, dok je bosanski blijed, a redovi su pri pisanju donekle iskrivljeni. Pa ipak se čovjek osjeća veličanstveno dok drži stakleni ram u kom se nalazi povelja čiji je historijski značaj za Bosnu i Hercegovinu neprocjenjiv.

Devetnaestog aprila 2006. godine direktor Biblioteke u Petersburgu dr. Valerij Leonov primio je ambasadora BiH u Rusiji Envera Halilovića i mene, autora ovog teksta. O tom posjetu zabilježio sam dnevnički zapis, pa je radi autentičnosti najbolje citirati ga:

Odmah na početku razgovora direktor nam je rekao da smo prvi posjetitelji biblioteke koji su tražili i dobili Povelju Kulina Bana na uvid i dozvolu za snimanje. Posebno teška odluka za njih bila je ova dozvola za snimanje, jer se ono maksimalno izbjegava, posebno kod dokumenata visoke kategorije, što Povelja sigurno jest. Svaki dokument, naime, ima određen broj luk (engl. look) sati, pa je svako snimanje štetno za pergamenu.

U tom kontekstu, zanimljivo je da Povelja, otkako je u posjedu biblioteke Ruske akademije nauka, dakle, nikada nije snimljena videokamerom. Inače, kada smo ušli u njegovu kancelariju, Povelja je na stolu već bila pripremljena. Atmosfera je bila pomalo svečana jer su Rusi znali koliko nama znači taj dokument. Moram priznati da sam se u tim trenucima pomalo osjećao kao Indiana Jones.

Direktor Leonov nas je upoznao s nekoliko osnovnih elemenata vezanih za Povelju. Zavedena pod rednim brojem 4.5.6. Povelja je veličine 10 * 29.5 cm. Čuva se u drvenom ramu i pod staklenom zaštitom. Samo fotografiranje moralo je biti obavljeno u ograničenom vremenu. Na raspolaganju smo imali samo minut-dva, zbog štetnog zračenja o kojem smo govorili. Osim fotoaparatom, napravili smo i videozapis. Sav materijal ćemo ustupiti i našim povjesničarima na uvid. Time će ovaj materijal zapravo postati javno dobro. Inače, Povelja se nalazi u Biblioteci Ruske akademije nauka od 1841. godine, na odjelu slavistike.