Isak Samokovlija je poznati bosanskohercegovački književnik, autor djela sa bosansko-jevrejskom tematikom. Po zanimanju je bio ljekar. Živio je u Goraždu, Fojnici i Sarajevu.

Isak Samokovlija rođen je 3. septembra 1889. godine u Goraždu, u trgovačkoj porodici, a otac Moša i majka Rifka dali su mu ime po djedu Isaku. Rastao je s četiri brata i jednom sestrom: Baruhom, Haimom, Jakobom, Leonom i Mirjam. Mirjam je umrla kao dijete u Goraždu, a Baruh i Leon stradali su u logorima tokom Drugog svjetskog rata.

U pripovijetki "Sunce nad Drinom" Isak je veoma emotivno opisao svoje mjesto rođenja, koje mu je cijeloga života bilo najveća inspiracija:

- Rođen sam u Goraždu, u toj maloj varošici istočne Bosne kroz koju teče divna i plahovita Drina. Gotovo cijelo svoje djetinjstvo proveo sam na toj rijeci. Drina je za mene jedan od dubljih doživljaja. Zanosila me je kao neko živo, božanstveno biće. Njena bistra čarobna zelena boja, puna sunca, koja mi se tih godina redovno slijevala u dušu svakog ljeta, ispunila me za cijeli život vedrinom, čistotom i nekom čudesnom snagom…

Nakon djetinjstva provedenog u Goraždu, odlazi u Sarajevo i završava Prvu gimnaziju, te studira medicinu u Beču.

Nakon studija, Samokovlija je radio kao ljekar u Goraždu, Fojnici i Sarajevu. Svoju prvu pripovjetku "Rafina avlija" objavljuje 1927. godine, a dvije godine kasnije izlazi i prva zbirka pripovijetki "Od proljeća do proljeća", u izdanju Grupe sarajevskih književnika.

Početak Drugog svjetskog rata dočekuje u bolnici Koševo u Sarajevu, gdje je bio šef jednog odjeljenja. Ubrzo dobija otkaz i bio je prinuđen nositi žutu traku s Davidovom zvijezdom, kojom su nacisti obilježavali sve Jevreje. Nakon proglašenja NDH zatvoren je od strane ustaša, te kasnije prebačen u izbjeglički logor na Alipašinom Mostu u Sarajevu.

Kako je sam često kazivao, imao je mnogo posla kao ljekar, pa je pisao noću, kada bi završio s poslom, jer je književnost bila njegova najveća ljubav.

– Vremena nisam imao mnogo, bio sam zauzet kao ljekar. Radio sam u ambulanti, a popodne u privatnoj ordinaciji. Zato sam uglavnom najviše pisao noću. Kada bih završio sve medicinske poslove, bacio bih se na književnost, a to je za mene bilo najveće uživanje. Volio sam da pišem i volio sam stvari koje pišem, doživljavao sam ih.

U proljeće 1945. godine, uspijeva pobjeći od ustaša koji su ga prinudno vodili sa sobom, te se krio sve do oslobođenja zemlje. Po završetku Drugog svjetskog rata držao je razne pozicije u bosanskohercegovačkim i jugoslavenskim književnim krugovima. Uređivao je književni časopis "Brazda" od 1948. do 1951. godine, a poslije toga je sve do smrti bio urednik u Izdavačkom preduzeću "Svjetlost". Na njegovo književno djelo mnogo je utjecalo odrastanje uz rijeku Drinu u Goraždu. Ivo Andrić ga je nazvao jednim od najboljih pisaca koje je Bosna i Hercegovina dala, a Meša Selimović je rekao kako je Samokovlija, izuzmemo li Andrića, najbolji bosanski pripovijedač poslije Kočića.

Isak Samokovlija umro je 15. januara 1955. godine, u Sarajevu. Sahranjen je na starom jevrejskom groblju na strmoj padini Trebevića. Njegova najpoznatija djela su: "Od proljeća do proljeća" 1929.; "Nosač Samuel", 1946.; "Solomunovo slovo", 1949.; "Hanka" (drama); "Plava Jevrejka" (drama); "On je lud" (drama); "Fuzija" (drama); "Tragom života"; "Đerdan"; i "Priča o radostima".