Dolazak udarne grupe nosača USS Abraham Lincoln u zonu odgovornosti Centralne komande SAD-a, blizu iranskih voda, pojačao je osjećaj da se možda oblikuje šira konfrontacija.

Usred najopsežnijeg i najnasilnijeg gušenja protesta u Iranu u novijoj historiji, raspoređivanje snaga naglašava koliko su Washington i Teheran sada blizu direktnog obračuna, bliže nego ikad u posljednjih nekoliko godina.

Iranski lideri nalaze se stiješnjeni između protestnog pokreta koji sve više zahtijeva uklanjanje samog režima i američkog predsjednika koji je namjerno držao svoje namjere neprozirnim, podstičući anksioznost ne samo u Teheranu već i u cijeloj već nestabilnoj regiji.

Ključni posrednik

Turska kao most između Irana i SAD: Teheran ulaže nade u posredništvo Ankare

Iranski odgovor na potencijalni američki vojni udar možda neće slijediti poznati, pažljivo kalibrirani obrazac viđen u ranijim sukobima s Washingtonom.

Nedavne prijetnje predsjednika Donalda Trumpa, izrečene u kontekstu iranskog nasilnog suzbijanja domaćih nemira, dolaze u trenutku izuzetne unutrašnje napetosti za Islamsku Republiku. Kao rezultat toga, svaki američki napad sada nosi znatno veći rizik od brze eskalacije, kako regionalno tako i unutar Irana, piše BBC.

Posljednjih godina, Teheran je pokazao sklonost ka odgođenim i ograničenim odmazdama. Nakon američkih napada na iranska nuklearna postrojenja 21. i 22. juna 2025. godine, Iran je odgovorio raketnim napadom na američku zračnu bazu Al Udeid u Kataru sljedećeg dana.

Medijska ofanziva

Američki mediji kao politički akter: Rušenje iranskih vlasti i podrška Pahlaviju

Prema riječima predsjednika Trumpa, Iran je unaprijed upozorio na napad, omogućivši protivzračnoj odbrani da presretne većinu raketa. Nije bilo prijavljenih žrtava. Razmjena je široko protumačena kao namjerni pokušaj Irana da signalizira odlučnost, izbjegavajući širi rat.

Sličan obrazac pojavio se u januaru 2020. godine, tokom Trumpovog prvog predsjedništva. Nakon američkog atentata na komandanta Kuds snaga, Kasema Soleimanija, u blizini bagdadskog aerodroma 3. januara, Iran je uzvratio pet dana kasnije ispaljivanjem projektila na američku zračnu bazu Ain al-Asad u Iraku.

Ponovo je izdato prethodno upozorenje. Iako nijedan američki pripadnik nije poginuo, deseci su kasnije prijavile traumatske povrede mozga. Ovaj incident je pojačao percepciju da Teheran nastoji upravljati eskalacijom, a ne izazivati ​​je. Međutim, sadašnji trenutak je znatno drugačiji.

Vječiti cilj

Zašto Zapad nikada neće prihvatiti iranski suverenitet koji decenijama potkopavaju SAD, Izrael, CIA i Mossad

Iran se oporavlja od jednog od najozbiljnijih talasa domaćih nemira od osnivanja Islamske Republike 1979. godine. Protesti koji su izbili krajem decembra i početkom januara dočekani su žestokim nasilnim obračunom. Organizacije za ljudska prava i medicinski radnici u zemlji izvještavaju da je nekoliko hiljada ljudi ubijeno, a mnogo više ih je povrijeđeno ili pritvoreno.

Tačan broj se ne može potvrditi zbog nedostatka pristupa i nestanka interneta koji traje više od dvije sedmice. Iranske vlasti nisu prihvatile odgovornost za smrt, već su krivile ono što opisuju kao "terorističke grupe" i optužile Izrael za podsticanje nemira.

Ta naracija je odjeknula na najvišim nivoima države. Iranski sekretar Vrhovnog vijeća za nacionalnu sigurnost nedavno je rekao da bi proteste trebalo posmatrati kao nastavak prošlogodišnjeg dvanaestodnevnog rata s Izraelom, okvir koji pruža uvid u odgovor vlasti na sigurnost i koji je možda korišten kao izgovor za opravdanje obima i intenziteta obračuna.

Potencijalni sukob

Krvava pauza prije regionalne eksplozije: Za Iran još jedan napad SAD-a i Izraela bio bi egzistencijalni rat

Iako se obim uličnih protesta od tada smanjio, oni nisu prestali. Neprijateljstva ostaju neriješena, a jaz između velikih dijelova društva i vladajućeg sistema rijetko je bio tako velik.

Navodno su 8. i 9. januara snage sigurnosti izgubile kontrolu nad dijelovima nekoliko gradova i naselja u većim gradovima prije nego što su ponovo uspostavile vlast ogromnom silom.

Čini se da je taj kratki gubitak kontrole duboko uznemirio vlasti. Mir koji je uslijedio bio je nametnut, a ne postignut pregovorima, što je situaciju učinilo vrlo zapaljivom.

U ovakvom kontekstu, priroda bilo kakvog američkog udara postaje ključna. Ograničeni napad mogao bi omogućiti Washingtonu da tvrdi da je vojni uspjeh, a istovremeno izbjegne neposredni regionalni rat, ali bi također mogao iranskim vlastima pružiti izgovor za još jednu rundu unutrašnje represije.

Odgovor na spekulacije

Teheran oštro upozorio Trumpa da se ne igra s vatrom: Napad na ajatolaha bio bi objava rata Iranu!

Takav scenario riskira nove represije, masovna hapšenja i novi val oštrih kazni, uključujući smrtne kazne, za demonstrante koji su već u pritvoru.

S druge strane, šira američka kampanja koja značajno slabi ili osakaćuje iransku državu mogla bi gurnuti zemlju na rub haosa. Iznenadni kolaps centralne vlasti u zemlji s više od 90 miliona stanovnika vjerovatno ne bi doveo do čiste ili brze tranzicije.

Umjesto toga, mogao bi izazvati produženu nestabilnost, frakcijsko nasilje i efekte prelijevanja širom regije, s posljedicama čije bi suzbijanje moglo trajati godinama. Ovi rizici pomažu u objašnjavanju sve beskompromisne retorike Teherana.

Visoki komandanti i u Korpusu islamske revolucionarne garde i u redovnim oružanim snagama, zajedno s visokim političkim zvaničnicima, upozorili su da će svaki američki napad - bez obzira na obim - biti tretiran kao ratni čin.

Američka politika

Trump i Iran: Iluzija izbora u geopolitičkom ćorsokaku

Takve deklaracije uznemirile su iranske susjede, posebno zaljevske države koje su domaćini američkim snagama. Brzi iranski odgovor doveo bi te zemlje - i Izrael - u neposrednu opasnost, bez obzira na njihovo direktno učešće, i povećao bi mogućnost širenja sukoba daleko izvan Irana i Sjedinjenih Država.

I Washington se suočava s ograničenjima. Trump je više puta upozorio iranske vlasti da ne koriste nasilje protiv demonstranata i, na vrhuncu nemira, rekao je Irancima da "pomoć stiže". Te su izjave široko kružile unutar Irana i podigle očekivanja među demonstrantima.

Obje strane su svjesne šire strateške slike. Trump zna da je Iran vojno slabiji nego što je bio prije prošlogodišnjeg dvanaestodnevnog rata, a Teheran je svjestan da on nema mnogo apetita za sukob velikih razmjera i otvorenog kraja.

Ta međusobna svijest može pružiti određenu sigurnost, ali bi također mogla stvoriti opasne pogrešne percepcije, pri čemu svaka strana potencijalno precjenjuje svoju moć ili pogrešno tumači namjere protivnika.

16. januar 1979.

Posljednji let iranskog monarha Reze Pahlavija: Dan koji je promijenio mapu Bliskog istoka

Za Trumpa je pronalaženje ravnoteže, kakva god ona bila, ključno. Potreban mu je ishod koji može predstaviti kao pobjedu, a da Iran ne uvuče ni u obnovljeni ciklus represije ni u pad u haos.

Za iranske lidere, opasnost leži u vremenu i percepciji. Prethodni iranski model odgođene, simbolične odmazde možda više neće biti dovoljan ako lideri vjeruju da je brzina ključna za ponovno uspostavljanje odvraćanja izvana i kontrole iznutra nad zemljom koja je bila potresena razmjerama nedavnih nemira.

Ipak, brz odgovor bi naglo povećao rizik od pogrešne procjene, uvlačeći regionalne aktere u sukob koji malo ko može priuštiti. S obje strane pod intenzivnim pritiskom i malo prostora za manevriranje, dugotrajna igra izjednačavanja na ivici krize možda se približava svom najopasnijem trenutku, onom u kojem cijenu pogrešnog uspostavljanja ravnoteže ne bi snosile samo vlade, već i milioni običnih Iranaca i šira regija.