Pedesetih godina prošloga stoljeća, u jeku hladnoratovske krize, Sjedinjene Američke Države pomogle su Iranu u nabavci, pripremi, ali i funkcionalnoj uspostavi nuklearnog reaktora i istraživačkog centra za nuklearnu tehnologiju. S aspekta trenutnih geopolitičkih silnica, teško je anticipirati veći geopolitički kopernikanski obrat u bilateralnim, multilateralnim i uopće međunarodnim odnosima. Valja ponoviti da je začeće iranskog nuklearnog programa započeto upravo uz asistenciju proamerički orijentiranog šaha Mohammeda Reze Pahlavija i saradnju s tadašnjom Eisenhowerovom administracijom u okviru programa “Atom za mir”. U tom je pravcu 1960. godine za teheranski univerzitet nabavljen reaktor manje snage (5 HW), a cilj nabavke bio je ponukan razvojem mogućnosti iranske eksperimentalne upotrebe nuklearne energije nominalno u civilnom sektoru . S tim u vezi, za rad reaktora neophodni obogaćeni uranij nabavljen je od strane SAD-a 1967. godine, a kao garant mirotvornih intencija razvoja nuklearne energije u Iranu, potpisan je i Sporazum o nuklearnoj neproliferaciji 1968. godine.
S obzirom na to da je Pahlavi vrlo brzo anticipirao mogućnosti eksploatacije nuklearne energije, pri čemu je imao i stabilnu platformu oličenu u blagoslovu lidera zemalja Zapadne Evrope, ali i SAD-a, godine 1974. formira se Agencija za nuklearnu energiju Irana.
Uopće, sedamdesete godine obilježene su megalomanskim planovima o izgradnji više od dvadeset nuklearnih reaktora širom Irana, a epohalnu materijalnu dobit od ovih planova stekli bi upravo biroi, konzorciji i razni holdinzi multinacionalnih kompanija smještenih u Evropi. Naime, izgradnju svih nuklearnih postrojenja i centara šah je namjeravao prepustiti francuskim i njemačkim kompanijama, te je kao plod te saradnje Iran 1974. godine potpisao sporazum s njemačkom kompanijom “Kraftwerk Union” (danas “Siemens”) o izgradnji prvog iranskog nuklearnog reaktora “Bushehr”. S obzirom na to da još uvijek nije imao autonomiju u pribavljanju resursa, Iran je obogaćeni uranij kupovao ulažući u francuski konzorcij “Eurodif”. Jednostavno, Evropljanima je tada “upala kašika u med”, pri čemu su gradili reaktore za saveznika koji nominalno nije imao intencije da stvara vojni nuklearni program, dok su njihove kompanije ostvarile prodor na bliskoistočno tržište i megalomanske prihode od “petrodolara”.
U toku izgradnje nuklearne elektrane “Bushehr” Iranci su otišli i korak dalje pokušavajući da rade i separaciju plutonija u toku proizvodnog procesa, i to bez poštivanja međunarodnih mjera zaštite. I upravo tada su se spotakli Amerikanci o iranski nuklearni program, pri čemu su zahtijevali povratak plutonija na čuvanje u SAD, dok bi šah zauzvrat kao donaciju dobio nekoliko novih reaktora. U martu 1974. godine pod dojmom sposobnosti koje pruža proizvodnja električne energije uz pomoć nuklearnih elektrana, Mohammed Reza Pahlavi obznanjuje da će do 1994. godine Iran biti u stanju proizvoditi 24.000 MW električne energije godišnje, a što bi na godišnjem nivou značilo da će Iran imati plutonija (fisilnog izotopa) za oko 700 bojevih nuklearnih bojevih glava!
PAHLAVI I “IGRE ISPOD ŽITA”
Irelevantno je smatrati da Pahlavi (s nesumnjivom ambicijom lidera u Perzijskom zaljevu) nije imao intencije razvoja vojnog programa u kategoriji sveopšte nuklearne proliferacije. U svakom slučaju, sedamdesetih godina Pahlavi je bio svjestan odlučnosti i determiniranosti Pakistana i Izraela, pa čak i Iraka da se ovlada mogućnostima nuklearnog udara. S tim vezi je šah i nagovijestio potencijalnu proliferaciju u junu 1974. godine, kada je izjavio “da će nesumnjivo Iran prije ili kasnije ovladati znanjima koja bi mogao pretočiti u razvoj nuklearnog oružja”. Ipak, šah se isuviše rano diskreditirao i demaskirao, pri čemu je očekivan pritisak SAD-a primorao državne medije da šahov izliv iskrenosti što prije kamufliraju. Međutim, u februaru 1975. godine nije bilo greške i šah je opetovano izjavio “da, ukoliko manje zemlje proizvedu ili nabave nuklearno naoružanje, isto će učiniti i Iran”.
S ove vremenske distance veoma je očigledno zašto je Iran nastojao permanentno prikrivati svoje ambicije unatoč svekolikoj pomoći međunarodnih aktera. Jednostavno, šah je i dalje imao nedovoljno razvijenu platformu nuklearnih kapaciteta, pri čemu bi uz javnu proklamaciju svojih ciljeva o ostvarenju vojne proliferacije sam sebi nametnuo embargo na uvoz savremene tehnike, znanja, ali i potpore koji su mu bili neophodni i domaćim resursima nedostižni elementi. Iranci će tek po izbijanju iračko-iranskog rata shvatiti kako saveznici i prijatelji imaju svoje uvjete i ciljeve ukoliko potpomažu projekte izgradnje nuklearnih ili bilo kojih kapaciteta u oblasti privrede ili naoružanja, pri čemu status zavisnosti o vanjskoj pomoći zahtijeva prediktabilnost i formiranje strateškog (dugoročnog) savezništva koje neće moći biti narušeno lokalnim ratovima na kojima bi se dojučerašnji partneri našli na suprotnim stranama, pri čemu bi nastavak ekonomske, vojne i političke saradnje u najmanju ruku bio diskutabilan.
IRANSKO-PAKISTANSKI KONTAKTI
Izbijanjem talačke krize u Američkoj ambasadi u Teheranu (1979) i uopće promjenom režima protivno željama SAD-a, Iran je izgubio svaki vid podrške u oblasti nuklearne energije dok su Sjedinjene Američke Države proglašene za državnog arhidemona. Šah je izgnan, a vlast se vraća u ruke neformalnom lideru koji se u velikom sjaju vratio iz političkog egzila u zemlju – Ruholahu Homeiniju. Naravno da je ova promjena režima imala implikacije kod evropskih lidera, pri čemu su evropske kompanije prestale s gradnjom nuklearnog programa te je postrojenje u Bushehru ostalo nedovršeno i u takvom je stanju dočekalo izbijanje iračko-iranskog rata. Polazna premisa u razmatranjima današnjih obima iranskog nuklearnog programa treba biti i stav novog lidera i vrhovnog vođe o nuklearnom oružju, naime, Homeini je smatrao da je taj vid oružja “nehuman” i “antiislamski” tako da su svi projekti stornirani dok su u čistkama i testiranjima lojalnosti likvidirani mnogi naučnici iz nuklearnog programa. Međutim, point of no return za iranski nuklearni program bila je iračka upotreba balističkih raketa “Scud”, ali i hemijskog oružja tokom rata. I upravo tada u jeku iračko-iranskog rata zvanični Teheran pokušava u uvjetima potpune blokade pronaći saveznika u regiji. Naravno, slijedom logičnog zaključivanja, bilo je jasno da je saradnja nove nuklearne sile Pakistana i Irana i više nego notorna, te da će obje zemlje morati prevazići barijere uspostavljene podijeljenošću između muslimana.
Zulfikar Ali Bhuto još kao ministar vanjskih poslova (kasnije i predsjednik) Pakistana 1965. godine je izjavio “da će njegov narod, ako treba, biti gladan i jesti travu, ali će Pakistanci napraviti svoju nuklearnu bombu”. Formalno, predsjednik Ali Khamenei, uz suglasnost vrhovnog vođe, ajatolaha Homeinija, oživio je 1984. godine nuklearni program zemlje. S obzirom na to da pod sankcijama i bez inostranih eksperata nisu mogli samostalno obogaćivati uranij, za potrebe svojih ciljeva polovinom osamdesetih Iranci stupaju u kontakt s prvim čovjekom pakistanskog nuklearnog programa Abdulom Kadirom Kanom. S obzirom na to da se u toku procesa prerade uranija od rude do dobijanja nuklearnog goriva za rad elektrane obogaćuje uranij potreban za kreiranje nuklearnih bojevih glava, potreba za posjedovanjem centrifuga u kojima bi se obogaćivao uranij veoma je očigledna. Iranci su u drugoj polovini osamdesetih od Abdula Kadira Kana tražili da konstruira za Irance plinske centrifuge P-1, s tim da je ovaj projekt trajao sve do kraja iračko-iranskog rata.
IRANSKI NUKLEARNI PROGRAM U 21. STOLJEĆU
Završetkom iransko-iračkog rata i stvaranjem duboko antagoniziranog odnosa sa Sjedinjenim Američkim Državama, Iranci su stvorili pretpostavku za strateška savezništva sa zemljama koje također gledaju na SAD kao na arhidemona. U tom pogledu Narodna Republika Kina, ali i Sjeverna Koreja kao komunistički i militaristički bastioni Istočne Azije s Iranom su u permanentnoj saradnji koja se ogleda i u pomaganju nuklearnog programa. Tako su početkom devedesetih godina Iranci kupili komponente za više od 500 P-1 centrifuga, u saradnji s Kinezima su počeli s proizvodnjom P-2 centrifuga, nabavljali su od Kineza i obogaćeni uranij i mnoštvo za razvoj nuklearnog programa potrebnih materijala, komponenata i znanja. Danas su Iranci u stanju samostalno da konstruiraju centrifuge i koriste iste kako bi dobijali potrebne derivate, ali i ono najvažnije: uranij i plutonij. Nuklearna elektrana “Bushehr” danas je okosnica nuklearne platforme, a obnovljena je uz pomoć Rusije koja se oglušila na snažne pritiske američkih administracija predsjednika SAD-a Busha (starijeg), ali i Billa Clintona. Iranci su danas u stanju cjelokupan proces obrade energije i materijala koji se dobijaju radom nuklearnih postrojenja u Ahwazu i Bushehru da eksploatiraju, ali i ono što je za njih najbitnije: pretvore u oružje.
U medijima, ali i nestručnom dijelu javnosti mogu se čitati naslovi da Iranci imaju nuklearnu bombu, međutim, u terminološkom smislu je to sasvim pogrešna formulacija. Naime, koncept “nuklearnih bombi” prevaziđen je nakon inicijalne upotrebe protiv Japana s kraja Drugog svjetskog rata, te se danas mogućnost nuklearnog udara odnosi na udar raketama, tačnije nuklearnim bojevim glavama. Suštinski, Iran i dalje nema sposobnost udara nuklearnim bojevim glavama (barem ne vlastite proizvodnje) jer još uvijek ne uspijeva postići željene postotke u obogaćivanju uranija koji je potreban za naoružavanje, ali to ne mijenja činjenicu da su Iranci sposobni napraviti raketu dometa preko 2.000 km ili lansirati rakete s podmornicama u zaronjenom stanju, što je ekskluzivna sposobnost visokosofisticiranih i izvanredno opremljenih mornarica i povrh svega reper tehničko-tehnološke snage Irana jeste i lansiranje sopstvenog satelita prošle godine. Prema procjenama stručnjaka u oblasti nuklearne hemije, Iran nema mogućnost nuklearnog udara sopstvenim snagama, ali je procjena da bi do kraja prve polovine druge dekade 21. stoljeća postigao taj dugo sanjan san.
AMERIČKA DIPLOMATIJA PRISILE
Posmatrano kroz prizmu teoretičara Carla Schmitta, koji uvodi političku kategorizaciju prijatelj – neprijatelj, iranski saveznici svi su neprijatelji SAD-a i ne treba u tom smislu imati bilo kakve sumnje u stalni interes, a što je ujedno bazna pretpostavka za stratešku saradnju. Nakon rata s Irakom i početkom posljednje dekade prošlog stoljeća američke administracije gotovo svih predsjednika SAD-a svoj su vanjskopolitički etalon kreirali prema denuklearizaciji Irana. Administracija Billa Clintona (1993–2001) pokrenula je snažnu doktrinu “angažmana i proširenja” (eng. engagement and enlargement), pri čemu su sredstvo denuklearizacije i prinude Irana bile ekonomske i političke sankcije. Međutim, kao odgovor na takvu doktrinu, tadašnji predsjednik Irana Akbar Hashemi Rafsanjani je odlučio saveznike potražiti u Rusiji i Kini te je tokom sankcija završio čitav niz projekata izgradnje nuklearne platforme pa čak i spornu centralu “Bushehr”. Administracija koja će zauvijek promijeniti izgled i budućnost svijeta jeste administracija G. W. Busha (2001–2009). Naime, Bush će nakon napada jedanaestog septembra odlučiti vrlo “šmitovski” postaviti ultimatum pred Evropljane s jednostavnom jednačinom – “ko nije s nama, taj je protiv nas”!
Uz najbolju volju i trud da se obznani svijetu kako Iran ipak ima oružje, Međunarodna agencija za atomsku energiju u novembru 2003. izjavljuje da Iran ne proizvodi nuklearno oružje, ali da je postoji zabrinutost zbog lagerovanja velikih količina plutonija. Ali s druge strane ringa, na političku scenu Irana nastupa predsjednik Mahmoud Ahmadinejad, čija zasluga za mnogostruko ojačavanje nuklearnog programa prevazilazi sve rezultate njegovih prethodnika. Naime, za vrijeme svog mandata Ahmadinejad uspio je broj od postojećih 300 centrifuga pribaviti preko 6.000 centrifuga, zadavši time snažan poraz američkoj diplomatiji i doktrini prisile, pri čemu je dodatno uspio osnažiti nuklearnu platformu Irana izgradnjom novih reaktora i postrojenja za obogaćivanje uranija.
Sasvim drugačiju strategiju i doktrinu za Iran nudio je Barack Obama (2009–2017), čija se administracija inicijalno oslanjala na upotrebu soft powera, odnosno tzv. meke moći. Pokušao je Obama svijetu predstaviti Iran kao arhidemona globalnih razmjera te posegnuti za najtvrđim i najtežim ekonomskim sankcijama za Iran. Travestiju o mirnim pregovorima s Iranom demaskirala je Hillary Clinton u svom intervjuu za magazin Times, kada je rekla “da će američke sankcije skršiti Iran kao nikada prije”. I zaista su sankcije embarga na uvoz iranske nafte urodile plodom i prisilile Irance na pregovore, a koji su formalizirani sporazumom iz 2015, koji je omogućio Međunarodnoj agenciji za atomsku energiju informacije o stanju i snazi iranskog nuklearnog programa, pri čemu se Iran morao lišiti određene količine obogaćenog uranija.
Stvarna kulminacija američko-iranskih odnosa označena je za mandatom Donalda Trumpa (2017–2021), pri čemu je došlo i do fizičke i oružane konfrontacije manjeg, ali značajnog intenziteta. Od rušenja američkih dronova pa do novih sankcija najznačajniji moment Trumpovog mandata jeste bila egzekucija iranskog generala Qasema Soleimanija. Upravo se ovaj događaj smatra spiritus movensom (zamalo i casus belli) koji je inicirao seriju iranskih raketnih napada na američke baze, pri čemu je svijet doveden u stanje iščekivanja sukoba nesrazmjernog obima. Suštinski, čak i nakon Trumpa je nastavljen iranski nuklearni program koji više nema namjeru biti predstavljan pod egidom “za civilne upotrebe”.
NEPRIJATELJI NEPRIJATELJA
Prisustvo i asistencija Sjeverne Koreje, Pakistana, ali i Kine u Perzijskom zaljevu veoma je notorna činjenica, pri čemu je ona samo odraz stvarne multipolarnosti svijeta u kojem danas živimo i koji, kako to definira R. T. Erdoğan, prevazilazi pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a. Unatoč permanentnim sankcijama Sjedinjenih Američkih Država, iranski nuklearni program nastavlja da funkcionira upravo na bazi uspješnog prakticiranja modusa “neprijatelj mog neprijatelja je moj prijatelj”. Čak i ukoliko još uvijek nema potpuno usavršenu sposobnost nuklearnog udara, bitnost geostrateškog položaja Irana uvjetovat će darežljivost gore navedenih saveznika do te mjere da bi se preventivno nuklearne bojeve glave istočnoazijskog porijekla mogle montirati na iranske rakete.
U svemu tome Iran ima tri vanjskopolitička definirana zadatka: odbrana Huta, kontrola Sirije i jačanje Hezbollaha. S tim da je jedini cilj ostvarenje sna o nuklearnom monopolu u regiji, pri čemu bi vektori snage Irana dosegnuli svoj zenit. Međutim, vrlo je znamenita i kineska doktrina “puta i pojasa” koja ne zaobilazi Iran, pri čemu se putevima te doktrine Iranu osiguravaju dugoročni i vrlo stabilni zajednički interesi s Kinom, koja tendira postati supersila bez pandana. Naravno, nezaobilazan akter Bliskog istoka jeste i Izrael, koji uspijeva najefikasnije ometati razvoj iranskog nuklearnog programa hakerskim upadima, sabotažama, ali i dekapitacijom iranskih naučnika. Ono što je također nedvojbeno jeste da se pred novom dvojicom lidera, Joeom Bidenom i Ebrahimom Raisijem, nalaze značajne barijere, ali i neriješeni račun, a čije će rješenje biti usložnjeno doktrinarnim aksiomima dvojice čiji se svjetonazori dijametralno razlikuju. Nedvojbeno će Biden pokušati odvojiti Iran od Kine, dok će konzervativni tvrdolinijaš Raisi nastaviti putem imama Homeinija. Svijet, bio multipolaran ili ne, ulazi u fazu hladnog rata koji nikada nije ni završio već je samo imao predah u periodu američkog hegemonizma i multipolarizma koji je sada stvar prošlosti.
