Iran istovremeno vodi dva rata, i to nisu odvojeni sukobi, već dva lica jednog istog. Prvi je vojni rat koji se trenutno odvija u vazduhu i širom industrijskog srca zemlje. Drugi se već pokreće istim tim udarima, ali će postati u potpunosti vidljiv i istinski će se proživjeti tek nakon što oružje utihne. To je rat posljedica - ekonomskog kolapsa, društvene napetosti i političkog obračuna koje uništenje ostavlja za sobom. Iran bi mogao preživjeti prvi. Drugi će biti duži i teži, i upravo on bi mogao odlučiti o sudbini sistema.

Prvi rat: Opsada

Iran trenutno vodi odbrambeni rat. Sudeći prema izjavama SAD-a i Izraela, te prema onome što se pojavilo u otvorenim izvorima, kampanja se od prvog dana vodi s ciljem promjene režima. Koliko se može razaznati, radna pretpostavka bila je da će se sistem sam od sebe raspasti ako se cijelom vodstvu, uključujući i Khameneija, "odsiječe glava".

Ovo nije bila improvizovana ideja, a njeni tragovi se mogu pratiti daleko prije trenutnog sukoba. Eyal Zamir je, prije nego što je postao načelnik izraelskog generalštaba, iznio veliki dio temeljne logike u radu "Suprotstavljanje iranskoj regionalnoj strategiji", koji je napisao za Washingtonski institut 2022. godine. Tamo je definirao Korpus islamske revolucionarne garde (IRGC) kao iransko težište, tvrdeći da bi se režim raspao iznutra ako bi se to središte napalo, te je pozvao na eskalaciju koja bi uključivala ciljane operacije protiv komandne strukture IRGC-a. Čini se da su napadi tokom dvanaestodnevnog rata i nakon njega blisko slijedili ovaj obrazac, direktno pogađajući IRGC, prekidajući njegov lanac komandovanja i prorjeđujući njegove više činove.

Međutim, čini se da je ta računica počivala na fundamentalnoj grešci. Problem nije bio samo nerazumijevanje šiitske političke kulture, već nerazumijevanje načina na koji je Islamska Republika institucionalizirala tu kulturu kao mehanizam otpornosti režima. Uloga koju su Kerbela i mučeništvo odigrali kao kohezivni faktor koji drži sistem na okupu, izgleda da je ostala neprimijećena. U šiitskoj političkoj kulturi, smrt u sukobu s jačim protivnikom ne tumači se kao poraz, već kao izvor legitimiteta, a tokom četiri decenije Islamska Republika je ovaj registar utkala u svoje institucije, komemoracije i obrazovni sistem.

Satelitski snimci

SAD će pamtiti odgovor Teherana: Iranski napadi oštetili su 20 američkih vojnih baza

Masovna mobilizacija koja je uslijedila nakon ubistva Qassema Soleimanija 2020. godine trebala je poslužiti kao upozorenje. Čini se da su napadi na terenu postigli nešto slično, pretvorivši pale komandante i ciljano vodstvo u nove heroje. Simbolika isprepletena oko Khameneija i narativ o mučeništvu ojačali su upravo onaj sistem za koji se očekivalo da će se srušiti, umjesto da ubrzaju njegov pad.

Neuspjeh da se kulturološka inteligencija postavi u centar planiranja postao je tako jedan od glavnih razloga zašto se vojna nadmoć nije pretvorila u politički ishod. Koncept koji je ovdje primijenjen je sistemska paraliza, logika koja nadilazi klasičnu doktrinu Johna Wardena i uključuje hibridne elemente poput pokušaja korištenja javnog gnjeva kao multiplikatora sile. No, činjenica da su SAD ušle u rat bez jasno definiranog strateškog cilja učinila je situaciju još težom. Doktrina je primijenjena na terenu, ali ni u jednoj fazi nije postalo jasno šta je zapravo krajnji cilj ili kakvo je političko rješenje trebalo uslijediti nakon bombardovanja.

Najjednostavnije rečeno, SAD i Izrael su opkolili tvrđavu. Ako tvrđava ne padne, smatra se da je odbrambena strana pobijedila u ratu. Budući da je postalo jasno da se promjena režima neće postići vazdušnim napadima, u trenutku kada SAD povuku svoje brodove iz regije, Iran će, najvjerovatnije, proglasiti pobjedu. Osim toga, čak i najmanji ustupak koji bi Iran mogao postići u pitanjima poput statusa Hormuškog tjesnaca, zamrznute imovine ili ublažavanja sankcija, predstavljao bi dobitak, jer bi time dobio nešto što nije posjedovao prije rata. U jednačini u kojoj je strateški cilj promjena režima, ali je ishod pregovarački sto, pojavljuje se zamka taktičke pobjede. Superiornost na bojnom polju ne pretvara se u strateški uspjeh za pregovaračkim stolom. Ukratko, Iran ima velike šanse da pobijedi u prvom ratu, piše Daily Sabah.

Drugi rat: Ruševine

Uistinu težak rat, drugi po redu, počinje upravo u ovom trenutku, i to je onaj u kojem je Iran daleko manje spreman za pobjedu. Teška ekonomska i društvena kriza koja se očekuje nakon uništenja infrastrukture nosi sa sobom izglede ozbiljne političke krize i ponovne mobilizacije ulica. Vrijedi podsjetiti da osjećaj jedinstva koji je stvorio dvanaestodnevni rat nije spriječio da se ratni račun pretvori u proteste krajem decembra, koji su započeli kada su trgovci na teheranskom bazaru zatvorili svoje radnje zbog pada rijala i brzo se proširili po cijeloj zemlji. Budući da je današnje uništenje daleko većih razmjera, popratni rizik raste u jednakoj mjeri.

Čini se da je iransko vodstvo toga svjesno. Pokušavaju pretvoriti svaki ustupak koji mogu izvući, a među njima i status Hormuškog tjesnaca, u resurse potrebne za obnovu zemlje. Teheran je već signalizirao da očekuje odštetu i iznio je ideju o finansiranju obnove putem nameta na promet koji prolazi kroz tjesnac. S obzirom na to da su mu potrebna znatna sredstva, malo je vjerovatno da će se jednostavno odreći kontrole nad Hormuzom. Međutim, čak i ako se novac pronađe, sanacija štete u sjeni sankcija bit će izuzetno teška. Kritične komponente, industrijski inputi i rezervni dijelovi ne mogu se brzo nabaviti, a mnogi od njih uopće se ne mogu nabaviti bez pristupa zapadnim dobavljačima.

Koliko pokazuju otvoreni izvori, šteta je ogromna. Iranski petrohemijski pogoni, fabrike željeza i čelika, proizvodnja aluminija, postrojenja za preradu nafte i plina, skladišta goriva, pa čak i željeznice, mostovi i luke, pretrpjeli su veliku štetu. Službene procjene navode ratne troškove od stotine milijardi dolara, a Centralna banka Irana je navodno upozorila da bi obnova mogla trajati više od decenije, uz inflaciju koja bi mogla znatno premašiti trenutne nivoe ako se nastavi nedostatak industrijskih sirovina. Zamjena tih kapaciteta neće biti ni brza ni jeftina.

Ako američki predsjednik Donald Trump ostvari svoju više puta odgađanu prijetnju i napadne i iransku elektroenergetsku infrastrukturu, situacija bi se znatno pogoršala. Napad na elektrane i mrežu koja održava civilni život imao bi ozbiljne praktične posljedice i bio bi u suprotnosti s međunarodnim humanitarnim pravom, koje zabranjuje napade na objekte neophodne za opstanak civilnog stanovništva.

Lažni narativ

Hronike slabog predsjednika: Kako je Iran uništio Trumpovu iluziju snage

Praktični lanac nije teško pratiti. Bolnice bi ostale bez struje i ne bi mogle pronaći gorivo za svoje generatore. Poljoprivredna proizvodnja bi stala jer ne bi bilo dizela za traktore niti vještačkog đubriva za polja. Čak i kada bi se usjevi požnjeli, ne bi bilo goriva za kamione koji bi ih prevozili niti bi bilo upotrebljivih puteva za transport. Čak i kada bi proizvodi stigli do gradova, hladni lanac bi se prekinuo zbog nedostatka struje i sve bi se pokvarilo. Najmanji zanatlija ne bi mogao raditi, berberin bez struje ili restoran bez plina bili bi paralizirani. Problem bi zahvatio ne samo tešku industriju, već i svaku kariku svakodnevnog života. Treba napomenuti da rušenje cijele mreže nije stvar samo nekoliko udara. Iranski elektroenergetski sistem je rasprostranjen na veliki broj termoelektrana i hiljade trafostanica, tako da bi potapanje cijele zemlje u mrak zahtijevalo kontinuiranu kampanju sa stotinama napada, a ne jedan odlučujući udarac.

Nedavni apeli iranskog predsjednika Masouda Pezeshkiana zanatlijama i trgovcima mogu se protumačiti kao odraz te zabrinutosti. Govoreći u Teheranskoj privrednoj komori 27. maja, izjavio je da je glavni front sada ekonomija, te je pozvao privatni sektor da ne otpušta radnike. Međutim, slika koja se odražava u otvorenim izvorima već je sumorna. Izvještava se da su mnoga preduzeća, od tehnoloških kompanija do čeličana, otpustila radnike, a prema nekim izvještajima, milioni zaposlenih u industrijskom sektoru su u opasnosti.

Štaviše, sve se ovo nadovezuje na probleme koji datiraju od prije rata. Prošle zime Iran je bio prisiljen zatvoriti škole zbog nedostatka prirodnog plina. Tokom ljeta javne institucije nisu mogle raditi punim kapacitetom zbog restrikcija električne energije, a neke fabrike su obustavile proizvodnju i otpustile radnike zbog nedostatka struje. Rat se pojavio povrh ove hronične slabosti i dodatno je produbio. Iako Iran pokušava poduzeti mjere opreza, čini se da se njegov manevarski prostor iz dana u dan smanjuje.

Čini se da i izraelski sigurnosni establišment prihvata da u kratkom roku neće doći do promjene režima, čak i dok strukturne poteškoće s kojima se Iran suočava tumači kao priliku. To sugerira da bi se, čak i ako rat formalno završi, pokušaji atentata i sabotaža usmjereni na manipuliranje političkom ravnotežom u zemlji mogli nastaviti. Iz svih tih razloga, pravi test za Iran neće započeti neuspjehom pada tvrđave, već nakon što se opsada prekine. Drugi rat će biti duži i daleko odlučniji od prvog.