Trećeg oktobra 1932. Irak se pridružio Ligi naroda. Simbolično, glasanje skupštine za prijem Iraka, čime je prestao britanski mandat nad zemljom, označilo je njenu nezavisnost. Ali istinski suverenitet ostao je nedostižan. Za iračku monarhiju, koju su 1921. postavili britanski zvaničnici, nezavisnost je donijela osjećaj tjeskobe, a ne trijumfa.

Kraj mandata došao je uz uslov: Anglo-irački sporazum iz 1930. dopustio je Britaniji da zadrži vojne baze u Iraku i držao je zemlju ovisnom o britanskoj pomoći i savjetnicima. Iračka monarhija i vladini zvaničnici zabrinuti su zbog ranjivosti zemlje na strano uplitanje. Kao odgovor, okrenuli su se unutra. Irak je uglavnom koristio svoju vojsku i zračne snage kako bi kontrolirao svoje domaće stanovništvo, uključujući kurdske nacionalističke pobunjenike, šiitska arapska plemena i, što je najporaznije, male asirske i jezidske zajednice.

Godine 1933. iračka vlada naredila je svojoj vojsci da uguši potencijalni asirski ustanak u sjevernom Iraku. Asirci su bili uglavnom kršćanska domorodačka zajednica koja je unutar iračkih granica uglavnom bila izbjeglička. U Sukobima sa osmanlijama stradalo ih je na hiljade tokom Prvog svjetskog rata. Tokom svog mandata Britanci su naoružali mnoge asirske muškarce i Asirci su sada težili formiranju nezavisne enklave u većinski arapskoj i kurdskoj regiji.

Reakcija države bila je nemilosrdna. Iračka vojska progonila je i ubijala Asirce, zračne snage su bombardovale asirska sela, a paravojne lokalne snage udružile su se kako bi pljačkale i uništavale asirske domove i imovinu, ubijajući i raseljavajući hiljade. U augustu 1933. vojska je satjerala u kut stotine onih koji su pobjegli pred nasiljem i sklonili se u selo Simele gdje ih je poklala. Općeprihvaćena iračka tvrdnja da je poginulo samo nekoliko stotina muških boraca je, prema svjedočenjima preživjelih, teška laž.

Kad su se trupe vratile nakon pokolja, gomila ih je s entuzijazmom pozdravila u Mosulu i Bagdadu; što se tiče većine Iračana, Asirci su bili imperijalni saradnici i vojska je eliminirala prijetnju novonastaloj državi. U vojsku se prijavilo više Iračana nego ikad, ali prema odredbama sporazuma iz 1930., vojska kojoj su se pridružili bila je naoružana i savjetovana od strane Britanije.

Godine 1935. iračka država upotrijebila je neke od vještina koje je uvježbala dok je slamala Asirce kako bi se suočila s pobunama u Kurdistanu i među šiitskim plemenima u regiji srednjeg toka Eufrata. Komentar u iračkim novinama u maju te godine pohvalio je upotrebu njihovih ratnih aviona britanske proizvodnje, koje je nazvao 'iračkim avionima hrabrijim od orlova', za gušenje šiitskih ustanaka 'bez prolijevanja kapi krvi sinova našeg dragog naroda'.

Ali još gore nasilje trebalo je doći u jesen kada su naoružani Jazidi napali predstavnike iračke države u njihovoj regiji Sinjar, što je bio čin otpora protiv obaveznog vojnog roka. Vlada je odgovorila istom brutalnošću kakvom je išla na Asirce. Iračke snage ubile su 200 Jazida, uništile 11 sela i proglasile u Sinjaru vojnu upravu. Zatim je jazidske ratne zarobljenike odvezla u Mosul, gdje su ih pokazali stanovništvu. Dok su oficiri i policija promatrali, gomila mještana požurila je izbosti i kamenovati zarobljenike, ubivši najmanje jednog.

Jazidski zarobljenici bili su podvrgnuti brzim vojnim sudovima; na temelju slabih dokaza devet ih je osuđeno na smrt, a stotine na duge zatvorske kazne.

Iračani koji su slavili svoju vojsku i željno se spremali za regrutiranje 1930-ih vjerovali su da grade slobodni Irak. Ipak, 90 godina nakon dana nezavisnosti, Irak je još uvijek ovisan. Pretrpio je višestruke invazije Britanije i, u novije vrijeme, Sjedinjenih Država. Iran, njegov susjed na istoku, finansira i obučava koaliciju milicija, koje sada čine značajan dio iračkih sigurnosnih snaga. Drevni artefakti sada obogaćuju strane muzeje. Više od jednog stoljeća irački tobožnji partneri i osloboditelji njime su dominirali i izvlačili iz njega ne samo njegovu naftu, već i zemlju, vodu, baštinu i talente.

Iračka omladina još uvijek se bori za suverenitet koji se beskrajno odgađa. Prije tri godine hilljade ljudi su organizirale proteste demonstrirali protiv korupcije, neuspjelog upravljanja i stranog uplitanja, okupljajući se iza slogana: ‘Želimo zemlju.’ Oko 500 od tih prosvjednika ubijeno je, uglavnom od strane snaga sigurnosti koje podržava Iran.

Irak nije osuđen na propast, ta je država izdržala sve udarce. Ali generacija za generacijom Iračana plaća za to previsoku cijenu. (Arbella Bet-Shlimon, History today)