I sam spomen imena iračkog diktatora Sadama Huseina još uvijek stvara snažne suprotnosti mišljenja u arapskom svijetu. Na 15. godišnjicu njegova pogubljenja, regija ostaje podijeljena u vezi sa čovjekom kojeg je Zapad predstavljao kao otjelovljenje čistog zla

Dana 30. decembra 2006. godine, odjeven u crni kaput i bijelu košulju, obješen je čovjek koji je vladao Irakom željeznom šakom od 1975. pa sve do njegovog zarobljavanja nakon invazije koju su 2003. organizirale SAD. Specijalni sud, koji su osnovale strane snage, osudio ga je na smrt jer je naredio ubistvo 150 šiitskih stanovnika jednog sela nakon neuspjelog atentata na njega 1982. godine. Još jedan od velikih zločina za koji je bio optužen je masakr u mjestu Halabji, u regiji Kurdistan, krajem 1988. godine. Najmanje 3.200 Kurda ubijeno je hemijskim oružjem u jeku rata protiv Irana.

Međutim, jedan od Iračana, koji je i sam bio u zatvoru zbog suprotstavljanja Husseinovoj stranci Baath, kaže da je postao svjestan postojanja sektaškog razdora tek nakon pada iračkog predsjednika. "Bio je to dan kada su me američki vojnici zaustavili na kontrolnoj tački i pitali me jesam li sunit ili šiit. Bilo je to vrlo rijetko. U tom trenutku počela je demografska promjena u četvrtima Bagdada, nešto što se nikada nije dogodilo pod Sadamom."

Od 2003. godine sektaštvo je postalo jedno od obilježja zemlje i jedna od njezinih nesreća. Pod plaštom ustava kojeg su promovirale okupatorske snage, a koje su svoju plemensku viziju regije materijalizirale uspostavom kvota moći na temelju etničkih i vjerskih podjela, eksplodiralo je sektaško nasilje. Prvo, Al Qaeda, koja je proširila početni raskol između sunita i šiita a onda je palicu preuzela takozvana Islamska država, koja je raskol docvela do genocida.

Te su se podjele iskristalizirale u niz političkih ili paravojnih snaga. Neke, šiite, podržava susjedni Iran; drugi, suniti, slažu se sa Saudijskom Arabijom, drugim regionalnim polom. Irak je bio bojno polje stranih snaga, a danas i pregovarački stol između Saudijaca i Iranaca. Za mnoge mlade ljude, koji pokušavaju gledati dalje od ovakvih podjela sa željom da daju novi impuls naciji koja donosi prosperitet, sektaški je sistem jedna od prepreka, unatoč činjenici da država leži na velikim nalazištima nafte.

"Bila je diktatura, ali smo imali neke pozitivne stvari, poput sigurnosti, obrazovanja i zdravstva. Nije bilo puno korupcije", kažu danas Iračani. Jedan od njih, Baddar, objašnjava: “Radio sam za program Oil for Food – projekt UN-a za popravljanje sankcija slanjem hrane i lijekova u zamjenu za sirovu naftu – u kontaktu s raznim ministarstvima i nikad nisam znao kako je to podmititiu funkcionera da me pusti da radim."

Ovaj Iračanin, međutim, inzistira da se "ne smiju upoređivati" ta dva razdoblja. Reći dobre stvari o prošlosti ne znači da suosjeća sa Sadamom, naglašava. "U prošlosti smo imali ratove - najveće od svih protiv susjednog Irana, koji su ostavili stotine hiljada mrtvih - i prisilnu regrutaciju u vojsku. Ali od invazije izgubili smo sigurnost. Mnogi Iračani su pretrpjeli zatvore, raseljavanje, izbjeglištvo, bili mučeni ili zatočeni”.