Odluku donedavnog visokog predstavnika u Bosni i Hercegovini Valentina Inzka da nametne Zakon o zabrani negiranja genocida i ratnih zločina spremno su dočekali političari iz Republike srpske na čelu s Miloradom Dodikom. Jedva je dočekao da, kao znak za početak još jedne političke krize, pojača ritam maratona iscrpljivanja države u nastojanju da dokaže kako je ona “neodrživa” i da “ovakva nema budućnost”, itekako svjestan da, osim raspirivanja mržnje, nikakav drugi efekt kakav želi neće moći postići.

“Kriza koju pratimo, tačnije, eskalacija političke krize u BiH koja već jako dugo traje je, ipak, samo privremeno stanje odnosa... do nekog novog izgovora i povoda i naredne eskalacije. I ne, nećemo vidjeti ništa što već nismo vidjeli, ni čuti ništa što već nismo čuli. Razlika je što nijedan od povoda za blokade i prijetnje, dosad, nije imao ovako ozbiljne posljedice – dugoročno. Značaj odluke će se tek vidjeti u narednim godinama i decenijama, tako da ova kriza spada u one koje su produktivne, one koje su prilika za pozitivne promjene. Bosna i Hercegovina više nije država u kojoj se višestruko dokazani i presuđeni genocid i zločini mogu negirati, žrtve vrijeđati, a zločinci glorificirati. I nikad to više neće biti”, tvrdi u razgovoru za Stav prof. dr. Nedžma Džananović sa sarajevskog Fakulteta političkih nauka.

“Za neke generacije je prekasno, politička elita u Rs to jasno odražava. Time što je Visoki predstavnik morao na sebe preuzeti ovu odgovornost, a ne oni, izgubili su puno više nego što sada mogu shvatiti. Trenutno, to je platforma za nacionalističku svesrpsku mobilizaciju i mnogi, prije svega SNSD, najvještije, ovo vidi kao platformu za izbore 2022. Dugoročno, međutim, propustili su priliku da oni budu ti koji će upravljati političkim razvojem situacije, sada su samo toksični, radioaktivni objekti i tako će biti tretirani“, dodaje Džananović.

Valentin Inzko, sada već bivši visoki predstavnik, naredio je izmjenu Krivičnog zakona kojim se zabranjuje negiranje genocida i ratnih zločina počinjenih u zemlji i veličanje ratnih zločinaca. Zakon propisuje kazne od šest mjeseci do pet godina zatvora za one koji negiraju ili opravdavaju genocid, ratne zločine ili zločine protiv čovječnosti. Dojam je kako Inzko nije mogao okončati svoj mandat u Bosni i Hercegovini i napustiti je zauvijek a da ne učini nešto kako bi zaustavio intenzitet poricanja i otvorenog negiranja ratnih zločina, posebno onog počinjenog u julu 1995. godine.

“Naivno je bilo očekivati da će politički predstavnici Srba u BiH pokazati trezvenost, svjesnost trenutka i političku zrelost te prihvatiti ovu odluku bez nekih teatralnih političkih poteza. Ovakva, pa i oštrija reakcija je bila sasvim očekivana, jer kompletan politički narativ o entitetu RS, koji je nastao kao tobože politička volja srpskog naroda u BiH, izgubio je smisao s ovom odlukom”, kaže u razgovoru za Stav defendolog Nedžad Ahatović.

“Beograd i Banja Luka su se na ovaj način suočili s globalnim narativom o karakteru rata u BiH koji je kristalno jasan, precizan i baziran na povijesnim činjenicama sadržanim u presudama Međunarodnog tribunala za bivšu Jugoslaviju u Den Haagu, a koji govori potpuno suprotno od onoga šta politička elita u Srbiji i u entitetu RS predočava svojoj javnosti kao navodne činjenice. To je nešto što se možda trebalo desiti ranije, ali u svakom slučaju takav razvoj situacije niti Beograd, a još manje Banja Luka nisu mogli nikako izbjeći. Jednostavno rečeno rječnikom Oskarom nagrađenog filma Ničija zemlja', oni su počeli rat.”

Političari u Republici srpskoj priznaju da je u Srebrenici počinjen stravičan zločin, ali ne i “genocid”, kako je utvrđeno u različitim presudama međunarodnih sudova. Zbog toga su, predvođeni Miloradom Dodikom, odlučili odbaciti Inzkovu odluku i odgovoriti bojkotom rada u institucijama Bosne i Hercegovine.

“Sve što ima veze s jačanjem institucija države BiH će se u entitetu RS dovoditi u korelaciju s navodnom unitarizacijom Bosne i Hercegovine koja se nameće od strane međunarodne zajednice. Dodik uostalom i kaže da je ova odluka udar na političku autonomiju Srba i da im ugrožava prava data Dejtonskim mirovnim sporazumom. Samo će biti jako teško bilo kome pronaći u tekstu Dejtonskog sporazuma riječ autonomija koja je vezana za funkcioniranje bilo kojeg entiteta”, tvrdi Ahatović, nastavljajući:

“Entiteti su administrativne jedinice države s kojima, po Ustavu, upravljaju entitetske institucije uz jasno određene nadležnosti države, a ne njene autonomne pokrajine koje imaju izvorne nadležnosti vezane za suverenost same države, jer entiteti nisu ništa unijeli u BiH, već ih je država prihvatila kao oblik upravljanja i vladanja koji se naravno može mijenjati u skladu s Ustavom BiH. I to pogrešno tumačenje je nametnuti narativ od strane intelektualne elite Beograda i Banje Luke koji također nije baziran na pravnim činjenicama sadržanim u Dejtonu. Jednostavno rečeno, specijalne veze entiteta RS i Srbije ne znače da je to u bilo kojem smislu osvojena kolonija ili teritorij pod bilo kakvom kulturnom ili povijesnom jurisdikcijom Republike Srbije ili dio floskule 'srpski svet'. Entitet RS je neotuđivi dio teritorije, državnog suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine prema potpisu koji su na Dejtonski sporazum stavile Hrvatska i Srbija, i to ne kao garanti, već kao države koje su ratovale s Bosnom i Hercegovinom upravo na bazi podjele BiH.”

Iako su se u ovdašnjoj javnosti pojavila različita tumačenja razloga kojima se vodio kada se odlučio nametnuti zakon, zapravo je još uvijek poprilično nejasno zbog čega se Inzko na samom kraju mandata odlučio za takav potez. Iako se čini kako je bilo kukavički nametnuti ovaj zakon na kraju 12 godina dugog mandata, samo koji dan pred odlazak iz Bosne i Hercegovine, Nejra Džananović smatra kako je cijela stvar zapravo dijametralna.

“Zašto na samom kraju mandata? Ponovo, i to obrazloženje je najbolje i najdetaljnije ponudio sam Inzko – provedeni su svi sudski postupci do samog kraja, ponuđene su višestruke mogućnosti domaćim političkim akterima da to sami urade, sve relevantne međunarodne institucije i funkcioneri su se višestruko oglašavali tim povodom. Na kraju, na sastanku VSUN u Arria formatu u novembru 2020, sasvim suprotno od plana inicijatora sastanka Rusije, međunarodni zvaničnici su imali svoja pitanja i svoje prioritete za člana Predsjedništva BiH Dodika i jasno mu stavili do znanja šta misle o negiranju genocida i slavljenju zločinaca. Timing, dakle, koincidira s mnogim bitnim raspletima, ne samo s pukim završetkom njegovog mandata”, kaže Džananović i nastavlja detaljno obrazlagati razloge Inzkovog čina.

„“Dozvolite mi da vaše pitanje stavim u kontekst ukupnog Inzkovog mandata, koji jeste trajao predugo, nimalo njegovom krivicom, ali koji je u kontinuitetu pogrešno interpretiran u javnosti. Duboko je poražavajuće da su i mediji i znatan dio takozvane 'intelektualne javnosti' u probosanskom dijelu političkog spektra podlegli kampanji koja se godinama vodila protiv Inzka i svega što on radi od strane nosilaca antidržavnih politika. Mislim prvenstveno na konstantna prozivanja, omalovažavanja, pritiske i izrugivanja njegovoj 'zabrinutosti', uz preuzimanje elemenata iz politički kontroliranih srpskih i hrvatskih medija o njegovoj 'enormnoj plati' (koja je, usput, višestruko smanjena u odnosu na njegove prethodnike), 'nezainteresiranosti' i sličnim notornim neistinama i besmislicama. Sve vrijeme, vjerujem, više iz elementarnog neznanja i konsekventne političke nepromišljenosti, nego stvarne namjere da podrže antidržavne narative, niz probosanskih političara, intelektualaca, novinara, analitičara i opinion makera u pokušaju, sipaju neutemeljene uvrede na račun Inzka, lično i u kontekstu njegovog mandata.

Moram posebno istaknuti da niko iz ergele onih koji su agresivno nametali svoja, na činjenicama neutemeljena mišljenja nije ni primijetio da su samo dvije godine nakon preuzimanja mandata postlisabonske promjene u vanjskoj politici EU Inzku odnijele dio značajnih ovlasti koje su njegovi prethodnici imali tokom cijelog mandata. On od 2011. godine više nije simultano bio i specijalni predstavnik EU za BiH, već je tu ulogu preuzeo šef Delegacije u EU. Uz ovlasti, tom su promjenom Uredu visokog predstavnika oduzeti i značajni instrumenti djelovanja u političkom životu BiH i reformskim naporima i OHR je sveden isključivo na mandat implementacije mira.

I politički i diplomatski, primat je posljednjih 10 godina preuzela EU, čija spremnost i kapacitiranost za takav zadatak zaslužuje posebnu temu. Dežurnim pticama rugalicama promakle su, u potpunosti, i bjelodane i vrlo dostupne činjenice koje se mogu naći u svakom kominikeu objavljenom nakon sastanaka Upravnog odbora PIC-a, u svakom izvještaju koji je Inzko podnio Vijeću sigurnosti UN-a, da su Inzko i njegov Ured vrlo vrijedno, korektno i minuciozno pratili razvoj političke situacije u BiH, evidentirali svaki nasrtaj na državu BiH i njene nadležnosti, nepogrešivo detektirali sve modalitete, otvorene i suptilne, destruktivnog političkog ponašanja kao dio pripadajućih velikodržavnih agendi iz komšiluka i susjedstva. To je bio njegov primarni zadatak i on ga je obavio odlično.

Visoki predstavnik i njegov Ured upravo su iz tog razloga bili prepoznati kao opasnost i bili izloženi brutalnim i podmuklim udarima tih velikodržavnih projekata, koji još uvijek traju. Dovoljno je pogledati reakcije glavnih aktera tih projekata na donošenje ove odluke, njima je Inzko sve vrijeme bio vrlo moćan protivnik. Mnogi su se, ponavljam, više neznanjem nego stvarnom namjerom, pridružili takvoj kampanji. Mene je to u velikoj mjeri podsjetilo na svojevremene medijsko-političke kampanje u probosanskom dijelu javnosti koje su se vodile protiv pokojnog lorda Paddyja Ashdowna. Na njega su se, tada, žalili zbog ekstenzivnog korištenja bonskih ovlasti, a Inzku su se izrugivali zbog 'neaktivnosti', njegovog ličnog sabura i dostojanstva u svakoj situaciji. Razumijem da tom dijelu javnosti ova odluka dolazi kao iznenađenje, a ne kao odraz kontinuiteta djelovanja i pečat na mandat koji je uvijek čvrsto bio fokusiran na interese Bosne i Hercegovine i svih njenih građana, dugoročno čak i onih koji rade na njenoj blokadi.

Uz ovu posljednju odluku, o tome svjedoče dokumenti koje OHR pod vodstvom Inzka ostavlja iza sebe, to je značajna građa za ozbiljne političare, novinare i istraživače različitih provenijencija, svjedočanstvo o burnih 12 godina u Bosni i Hercegovini, ali i vrlo značajnim promjenama u međunarodnom kontekstu koje su se desile u tom periodu.”

Christian Schmidt osmi je visoki predstavnik u BiH otkako je ta institucija uspostavljena 1996. s ciljem nadziranja provedbe civilnog dijela Dejtonskog sporazuma.

Službena primopredaja dužnosti između Schmidta i Inzka obavljena je u ponedjeljak u sjedištu OHR-a u Sarajevu. Schmidt je konzervativni njemački političar, nekadašnji ministar poljoprivrede u vladi Angele Merkel. Sada je postao i vrhovni autoritet koji tumači odredbe Dejtonskog sporazuma. Visoki predstavnik od 1998. godine ima ovlaštenja na temelju kojih može nametati zakone te smjenjivati izabrane funkcionere ukoliko ocijeni da oni svojom postupcima ugrožavaju provedbu Dejtonskog sporazuma. Bit će zanimljivo vidjeti hoće li ih Schmidt koristiti u vrijeme kada je Dodikova retorika sve vatrenija.

S druge strane, zanimljiva je iznimno blaga zvanična reakcija Beograda na nametnuti zakon o negiranju ratnih zločina, kao i na imenovanje njemačkog političara na mjesto Inzkovog nasljednika.

“E sad, o kojem zvaničnom Beogradu pričamo? Vučićevom ili Vulinovom?”, pita se Ahatović, nastavljajući: “Dvolična politika Beograda će i dalje biti strategija uspostave odnosa s BiH. Vučić će balansirati, a Vulin će i dalje davati stvarno mišljenje Beograda ne samo u odnosima s BiH već u regiji općenito. Svjesni su u Beogradu šta je crvena linija koju ne smiju preći, zato Vučić ublažava retoriku, ali je s Dodikom to jako teško balansirati zbog njegove arogancije i bahatosti koja može proizvesti nesagledive posljedice po samu Srbiju. Bilo koja nestabilnost koju Dodik može eventualno produkovati fakturisat će se Beogradu, a tu je uvijek i mogućnost da se Kosovu da stolica u UN-u, dok će se entitet RS istovremeno pacifizirati u skladu s mandatom međunarodne zajednice sadržanim u Dejtonskom mirovnom sporazumu.”

Slično razmišlja i Nerma Džananović, koja tvrdi kako stvarne poruke i autentične reakcije izlaze iz usta Vučićevih “drvenih lutaka”.

“Zvanični Beograd vrlo je vješt u 'čitanju' međunarodnog konteksta i vrlo prijemčiv na svaku promjenu, tako da im je sasvim jasno da ovo nije povoljan trenutak ni povod za njihov intenzivniji angažman. Priča o genocidu i zločinima vodi ka državi koja je, kako kaže presuda Međunarodnog suda pravde, odgovorna 'zato što genocid nije spriječila, iako je mogla' i svi u Srbiji znaju da puno prihvatanje te presude nije pitanje koje će tek tako nestati ili se izgubiti u bespućima eurounijskog integracijskog procesa. Priliku da to, čak i na diplomatski i politički prihvatljiv način urade i bez ikakvih konkretnih posljedica ostave iza sebe, Srbija je propustila 2015. godine, kad je od Rusije tražila blokiranje rezolucije UN povodom 20. godišnjice Genocida u Srebrenici.

Insceniranjem incidenta u Srebrenici Srbija je kupila nešto vremena da se ne mora baviti tim pitanjem, ali ono neće nestati. Procjena je da nesuprotstavljanje međunarodnoj zajednici po ovom pitanju i izostanak značajnije podrške suicidalnoj politici RS-a Srbiji kupuje dodatno vrijeme. Nije zanemariv ni političko-pravni kontekst, prema kojem je u Srbiji, prema važećim zakonima, zabranjeno negiranje genocida, općenito, osim onog koji je sama 'mogla spriječiti, a nije'. Uostalom, Vučić i ekipa trenutno imaju probleme s izvođačima radova na sopstvenom terenu, pa im negativan publicitet u međunarodnoj zajednici nije potreban.

Lansiranje takozvanog 'mini Schengena' je primjer slike i priče kakva im sada treba. U toj projekciji nema mjesta za političare iz RS-a. Oni nikad i nisu bili toliko dobrodošli kako se nastojalo prikazati, ali sada su odveć toksični, čak i za Srbiju. Trenutna svedenost reakcija ne znači da je došlo do značajnijih promjena u politici, štaviše, cjelokupni politički mainstream u Srbiji godinama je, možda i decenijama, daleko od preispitivanja velikosrpskog političkog projekta.”