Svjetskim medijima i društvenim mrežama tokom proteklih nekoliko dana proširile su se dramatične, ali još uvijek službeno nepotvrđene vijesti o smrti bivšeg iranskog predsjednika Mahmouda Ahmadinejada. Prema prvim izvještajima koji su se pojavili u nedjelju, Ahmadinejad je navodno poginuo u zračnom napadu na njegovu rezidenciju u teheranskoj četvrti Narmak.

Spekulacije su dodatno potaknute objavom poluslužbene iranske novinske agencije ILNA, koja je prvobitno izvijestila o njegovoj "mučeničkoj smrti", da bi ubrzo nakon toga naslov promijenila u upitni oblik: "Je li Mahmoud Ahmadinejad ubijen?" Izraelski i pojedini zapadni mediji prenijeli su informaciju da je bivši predsjednik stradao u sklopu šire vojne operacije usmjerene protiv visokih iranskih dužnosnika.

Zamka saveznika

Trump i Iran: Zašto SAD ne žele rat, a Izrael ih vuče u njega

Međutim, bliski saradnici bivšeg predsjednika oštro su demantirali ove navode. Anonimni savjetnik izjavio je za agenciju Anadolija kako je Ahmadinejad "živ i nepovrijeđen". Prema njegovim riječima, pogođena je zgrada u blizini njegove rezidencije koju koristi njegovo osiguranje, pri čemu su poginula trojica tjelohranitelja, dok je sama kuća bivšeg predsjednika ostala netaknuta.

Službeni Teheran, kao ni Washington ili Tel Aviv, do sada nisu izdali službeno saopćenje koje bi definitivno potvrdilo ili opovrgnulo sudbinu kontroverznog političara koji je Iranom upravljao od 2005. do 2013. godine. Dok se čekaju jasniji dokazi, regija ostaje u stanju visoke napetosti, a vijesti o Ahmadinejadu tretiraju se s velikim oprezom zbog intenzivnog informacijskog rata koji prati aktuelnu vojnu eskalaciju na Bliskom istoku.

Mladost, obrazovanje i ratni put

Mahmoud Ahmadinejad rođen je 1956. godine u selu Aradan kao četvrto od sedmero djece u porodici kovača. Njegova porodica se preselila u Teheran dok je još bio dijete, a tada su promijenili prezime iz Sabbaghian u Ahmadinejad kako bi naglasili svoju religioznost i skromno porijeklo. Odrastanje u radničkom okruženju Teherana duboko je oblikovalo njegove kasnije političke stavove i pristup usmjeren prema siromašnijim slojevima društva.

Čovjek tranzicije

Alireza Arafi, čovjek koji je preko noći morao zauzeti mjesto Alija Khameneija

Kao izuzetno talentiran učenik, ostvario je vrhunske rezultate na državnim ispitima i upisao građevinski fakultet na Teheranskom univerzitetu nauke i tehnologije. Tokom studija postao je aktivan član studentskih organizacija koje su podržavale Islamsku revoluciju 1979. godine. Svoju akademsku karijeru krunisao je godinama kasnije, stekavši doktorat iz oblasti inženjerstva i planiranja saobraćaja, što mu je dalo imidž obrazovanog tehnokrate unutar konzervativnih krugova.

Početkom Iransko-iračkog rata koji je trajao od 1980. do 1988. godine, Ahmadinejad se pridružio Korpusu čuvara islamske revolucije (IRGC) kao dobrovoljac. Iako su detalji njegove vojne službe često obavijeni velom tajne, poznato je da je radio u inženjerskim i logističkim jedinicama, koristeći svoje stručno znanje na frontu. Ovo iskustvo bilo je presudno za njegovu političku karijeru, jer mu je omogućilo izgradnju čvrstih veza s vojnim i bezbjednosnim strukturama Irana.

Politička karijera

Njegov uspon na veliku političku scenu počeo je 2003. godine kada je izabran za gradonačelnika Teherana. Na toj funkciji je stekao popularnost vraćanjem konzervativnih vrijednosti u gradsku upravu i pokretanjem brojnih socijalnih programa za socijalno ugrožene. Njegov skroman način života, u kojem je odbijao gradonačelničku platu i nastavio živjeti u običnom stanu, stvorio je imidž "čovjeka iz naroda" koji ga je 2005. godine neočekivano odveo do pobjede na predsjedničkim izborima.

Definicija odnosa

Ajatolah Ali Khamenei i Bosna i Hercegovina od ratne pomoći do kulturnog dijaloga

Kao predsjednik Irana u dva mandata, Mahmoud Ahmadinejad je vodio beskompromisnu vanjsku politiku, posebno u pogledu iranskog nuklearnog programa. Njegove zapaljive izjave u kojima je dovodio u pitanje postojanje Izraela i historijske činjenice o Holokaustu izazvale su žestoke osude međunarodne zajednice i dovele do uvođenja oštrih sankcija Iranu. Unutar zemlje, oslanjao se na masovne subvencije i direktnu novčanu pomoć stanovništvu, što je s jedne strane učvrstilo njegovu bazu, a s druge strane dovelo do visoke inflacije.

Njegov reizbor 2009. godine ostao je upamćen kao jedan od najturbulentnijih perioda u modernoj historiji Irana, praćen masovnim protestima poznatim kao "Zeleni pokret" zbog optužbi za izbornu krađu. Iako je uz podršku vrhovnog vođe uspio zadržati vlast, njegov drugi mandat bio je obilježen stalnim sukobima s drugim granama vlasti i konzervativnim klerom. Nakon silaska s vlasti 2013. godine, ostao je prisutan u javnosti kao neka vrsta opozicionog glasa unutar sistema, često kritizirajući rad svojih nasljednika i same temelje trenutne administracije.