Danas, 7. avgusta, navršava se tačno 148 godina od krvave i herojske bitke kod Jajca, jednog od najžešćih okršaja u kojem su bošnjački branitelji pružili žestok otpor okupacionim austrougarskim trupama. Čitav mjesec avgust, kao uostalom i naredni jesenji mjeseci, te sudbonosne 1878. godine, bilu su obilježeni ogorčenim borbama i očajničkim otporom širom Bosne i Hercegovine. Pa ipak, ovi važni datumi i čitava bošnjačka epopeja otpora okupaciji danas prolaze u potpunoj tišini, zaboravljeni i gurnuti na margine javne svijesti, kao da se tiču nekog tuđeg naroda i neke tuđe zemlje.

U politici induciranog zaborava, koja se nad Bošnjacima provodi već decenijama s različitim intenzitetima i pod raznovrsnim ideološkim krinkama, malo je koji historijskih događaj tako temeljito potisnut i marginalizovan kao što je to bošnjački oružani otpor austrougarskoj okupaciji Bosne i Hercegovine 1878. godine. Kada se danas u javnom prostoru spomene nasilni prodor Zapada na ove prostore, urođenička autošovinistička inteligencija i samozvani medijski promicatelji "europskih vrijednosti" takmiče se u hvalospjevima o "civilizacijskom skoku", "urbanizaciji", "gradnji željeznica" i "modernoj infrastukturi". Ono što se pritom sistematski prešućuje jest činjenica da je  taj "civilizacijski skok" došao nepozvan i nije dočekan s cvijećem, već je uspostavljen nasiljem i okupan prolivenom krvi hiljada bošnjačkih patriota koji su mjesecima pružali herojski, nadljudski otpor jednom čitavom carstvu. O njegovim strašnim posljedicama po bošnjačku političku svijet, ekonomski standard te natalitet da i ne govorimo.

Kako je moguće da se herojska oružana borba naroda koji se bez ikakve vanjske pomoći, napušten od Osmanskog Carstva i usamljen u neprijateljskom europskom okruženju, suprotstavio okupacijskoj armiji od preko 200.000 vojnika, u današnjoj bošnjačkoj kolektivnoj svijesti tretira kao nevažna anegdota ili, još gore, kao historijska greška? Odgovor na ovo pitanje leži u inženjeringu kulture sjećanja i nametnutom kompleksu inferiornosti.

Temelj potiskivanja sjećanja izlio je sam okupator. Austro-Ugarska monarhija, kako bi opravdala svoju kolonijalističku agresiju i pred tadašnjoim europskom javnošću sačuvala privid "mission civilisatrice" povjerene joj na Berlinskom kongresu, bošnjačke branitelje proglasila muslimanskim "divljacima", "fanaticima", "anarhistima" i "revolucionarnim elementima". Ljudi poput Hadži Loje, Muhammeda ef. Hadžijamakovića ili hafiza Abdullaha ef. Kaukčije u izvještajima službenog Beča i tamošnjim medijima opisivani su ne kao autentične narodne vođe i patrioti koji brane vlastiti toprak i vatan, već kao zaostali vjerski fanatici koji se opiru "progresu". Takav kolonijalni narativ bio je u funkciji oduzimanja bilo kakvog državotvornog legitimiteta samoj ideji bošnjačkog Otpora. Nije li to isto onome što se danas dešava i sa 1992. godinom? 

Najtragičnija faza ove selektivne amnezije dešava se danas, u savremenoj Bosni i Hercegovini. Prešućivanje otpora iz 1878. godine danas više nije proizvod tuđe okupacije ili diktature, već internaliziranog (auto)šovinizma kakav u vezi ove, ali i drugih tema, demonstriraju tipovi poput Tarika Haverića, ideologa našizma.

No takav autošovinizam se odlično kalemi na već uzraslu stabljiku kolonizovanog mentaliteta ovdašnjih intelektualnih i političkih elita. U sklopu agresivnog nametanja defetizma, bošnjačkom se narodu već više od stotinu godina pokušava usaditi narativ o uzaludnosti i besmislenosti bilo kakvog otpora i borbe da slobodno živi na svojoj zemlji u svojoj vjeri. Prema tom otrovnom narativu, Bošnjaci su navodno kroz historiju uvijek bili tek "objekat" koje čekaju da im drugi kroje sudbinu. Štaviše, iz retrospektive autošovinista, i to je bolje jer kada god su Bošnjaci bili "subjekat", kada god su nešto činili sami za sebe, to je redovno bilo na  "pogrešnoj strani historije".

Priznati da su Bošnjaci 1878. godine sami uspješno organizirali Narodnu vladu u Sarajevu, proglasili mobilizaciju, pružili žestok otpor od Maglaja, Žepča i Jajca, preko Sarajeva, pa sve do herojske Krajine gdje su se borbe vodile mjesecima nakon pada glavnog grada, značilo bi razbiti lažni mit o bošnjačkoj nesposobnosti. Branioci Jajca, Krajišnici na Pećkim brdima, sarajevske vođe otpora koje su završile na vješalima zločinačkog generala Josipa Filipovića, hrabre Sarajake koje braneći pragove svojih kuća pronalazile smrt pod bajonetama okupatora te hiljade neznanih junaka koji su pali braneći rodnu grudu, nisu se borili za "svijet koji više nije postojao", kako to vole podmetati ovdašnji intelektualni kroasani, niti su bili žrtve neke samoobmane. Oni su branili pravo Bosne da bude svoja i pravo Bošnjaka da sami odlučuju o svojoj sudbini. To je bila autentična manifestacija bošnjačkog državotvornog refleksa, ista ona kao i 1992. godine. 

Stoga pravovremeno i dostojanstveno sjećanje na 1878. godinu i otpor okupacije nije nacional-romantizam već pitanje političke zrelosti i nacionalnog samopoštovanja. Narod koji dopusti da mu drugi valoriziraju historijske događaje te definiraju junake i zlikovce, nema budućnosti.

Vrijeme je da se dekonstruiraju kolonijalni i autošovinistički mitovi o 1878. godini te da se otpor austrougarskom okupatoru vrati na ono mjesto koje mu historijski i pripada - u sam vrh bošnjačke i bosanskohercegovačke tradicije borbe za slobodu i suverenost. Bez sjećanja na heroje i Otpor iz 1878. godine ne možemo i nećemo razumjeti ni Odbranu 1992. godine ali ni prepoznati one borbe koje su tek pred nama. Narod koji zaboravi i zanemari kako se jučer branio kućni prag, teško će naći znanja, snage i razloga da ga brani sutra.