Indira Kučuk Sorguč, direktorica Muzeja Sarajeva, u svom mandatu koji je tek počeo uspjela je preporoditi ovu kulturno-historijsku instituciju. Muzej bilježi brojne posjete, a publici nudi nove i zanimljive sadržaje. Kučuk Sorguč uspjela je ono što njeni prethodnici nisu, a kako, otkrila je u intervjuu za Stav. 

Muzej Sarajeva na čijem ste čelu prošle je godine obilježio 75 godina postojanja. Brojnim događajima obilježili ste ovu značajnu godišnjicu, ali kako ste najavili, tu nećete stati što smo imali priliku vidjeti proteklog mjeseca kada ste nastavili s aktivnostima uz 76. rođendan Muzeja Sarajeva, ali i čitavim spektrom različitih manifestacija. Možete li se referirati na protekla događanja i upoznati čitatelje s događanjima u prošloj godini?

- Kada sam početkom prošle godine preuzela vođenje Muzeja Sarajeva, jedne od najvažnijih i najstarijih muzejskih institucija u državi, koja svoju dodatnu vrijednost ima u činjenici da je matični muzej u Kantonu Sarajevo, i što je nama jako važno muzej prijestolnice, najavila sam cjelovitu reformu u muzejskoj organizaciji rada. Neke od tih promjena bile su u vezi s obnovom naših muzejskih depandansa Svrzina i Despića kuća koje su bile zatvorene za javnost radi potrebnog tekućeg održavanja i sanacije i revitalizacije, ali i restauracije i reparacije stalnih izložbenih postavki.

Ključ promjena bio je u oživljavanju uspavanog muzejskog mastodonta čija kapacitetnost nije skromna, nego naprotiv, postoje iznimno važni resursi koje je publika trebala da upozna, otkrije, vidi. Muzej je sve ove godine radio, ali u očima javnosti kao da nije postojao jer se nije na vrijeme priključio toj super brzoj lokomotivi koja donosi nove i inovativnije pristupe struci, komunikaciji s posjetiteljima, vidljivosti, otvorenosti, multimedijalnosti. S obzirom na to da smo bili u teškoj fazi zbog reduciranja muzejskih kapaciteta, u godini velikog jubileja, bilo je potrebno pronaći način da damo svoj optimum kako bismo izišli iz te dugogodišnje krize duha, a da ekonomski nadoknadimo gubitke koje su prouzrokovala dva zatvorena objekta na duže vrijeme.

Pokrenuta je ta velika muzejska mašina, koju smo sad simbolički rečeno konzervirali i reparirali i stavili u promet, što je rezultiralo da smo u prošloj godini uradili ono što se graniči s nemogućim, a uspjelo je (!), iz očevidnog minusa došli na nulu i poslovali u plusu. Od svih programa, izdvajam jubilarnu i retrospektivnu izložbu "Naša baština" u sklopu obilježavanja jubileja, koja je u oktobru bila otvorena za javnost u prekrasnom ambijentu Hanikaha, na kojoj smo predstavili nukleus svih naših zbirki, najatraktivnije eksponate koje posjedujemo, a nisu nikad izlagani, a koji nas definiraju kao zaštitnike, čuvare i prezentatore kolektivnih tekovina bogatog sarajevskog i bosanskohercegovačkog kulturno-historijskog materijalnog i duhovnog naslijeđa. Ponosni smo sada jer smo se doslovno kao Feniks digli, ne baš iz pepela, ali iz zapuštenosti i propadanja što je posljedica dugogodišnjeg statusa quo.

Šta nam još pripremate?

- Kao što znate, pokrenuli smo veoma popularna javna predavanja na različite teme iz historije Sarajeva na kojima uvaženi stručnjaci, profesori s katedri za historiju, arheologiju, historiju umjetnosti, arhitekturu, i druga disciplinarna polja, naučnici sa instituta, kao i muzejski kustosi, na naučno-popularan način u formatu jednog otvoreng diskursa, foruma ili agore, najprije izlože pripremljene radove a zatim se uključuje publika postavljajući pitanja i diskutirajući. Do sada smo organizirali devet predavanja na teme od prethistorije, antike, srednjeg vijeka, novog doba, života Sarajlija na prijelazu stoljeća, o osnivaču Sarajeva Isa-begu Ishakoviću, neolitskom nalazištu na Butmiru, rimskom gradu Aquae S. na Ilidži, bosanskoj regimenti i epidemijama u Prvom svjetskom ratu, Kotromanićima, kao i o pripremama agresije na BiH i opsade Sarajeva. Uveli smo nove programe poput "Pozorišta kod Makse" u Despića kući, reaktivirajući poslije sto godina ovo pozorište koje je prvo zabilježeno diletantsko pozorište u Sarajevu, ali i u cijeloj BiH.

Nakon što smo pokrenuli i uspješno okončali obnovili Svrzinu i Despića kuću, što ne bi bilo moguće bez finansijske podrške koja je došla kao izraz brze i promptne intervencije od resornog ministarstva i ministra Kenana Magode, ova su dva bisera stambene arhitekture i prototipa za kvalitetno umijeće življenja u simbiozi s komšilukom i prirodom, u potpunosti stavljena na kulturnu i turističku mapu Sarajeva. Pokrećemo nove kvalitetne programe koji sui generis pripadaju ovim muzejskim prostorima, od spomenutih mjesečnih programa u Despića kući koju ćemo otvoriti za mlade pozorištarce, kreativce, muzičare, dramske pisce, do ljetnih manifestacija u Svrzinoj kući – mjestu gdje ćemo održavati koncerte sevdalinki, promocije, likovne kolonije, i promovirati tradicionalne vrijednosti sarajevske građanske kulture življenja. S posebnim zadovoljstvom najavljujemo program "Sevdah u Svrzinoj sa Damirom Imamovićem" kao rezidentnim umjetnikom sevdaha u julu i augustu ove godine.

Do sada smo organizirali devet predavanja na teme od prethistorije, antike, srednjeg vijeka, novog doba, života Sarajlija na prijelazu stoljeća, o osnivaču Sarajeva Isa-begu Ishakoviću, neolitskom nalazištu na Butmiru...

Pored ovih događanja, tu su i naše virtualne izložbe u Muzeju Jevreja gdje smo otvorili, s ponosom to konstatiram, prvi VR show room u muzejskom sarajveskom krajoliku, dok u Muzeju Sarajevo 1878-1918 gdje u saradnji sa Sarajevo VRX Museumom u toku ljetne turističke sezone omogućavamo posjetiteljima da pogledaju VR film "Sarajevski atentat".

Pripremamo i dva hommagea našim istaknutim umjetnicima, slikaru i tekstopiscu Aliji Hafizoviću Hafu pod nazivom "Sarajevo, ljubavi moja" i genijalnom kompozitoru Bosne Asimu Horoziću, čiji smo legat otkupili u prošloj godini od porodice. Također je izuzetno važno da svakodnevno radimo na očuvanju spomena na ličnosti koje su apsolutno svojim djelom zadužile naše društvo. Jedan od njih je Vejsil Ćurčić. Ponosni smo što smo uspjeli zahvaljujući porodici i angažmanu eminentnog arheologa prof. dr. Adnana Kaljanca dobiti njegov legat.

Vejsil Ćurčić je prvi diplomirani sarajevski arheolog, kustos i direktor Zemaljskog muzeja, a njegova radna soba bit će izložena u Brusa bezistanu u okviru Antropološke zbirke. Pored planiranih manifestacija, intenzivirali smo i izdavačku djelatnost Muzeja koja pored kataloga, brošura i afiša, iskoračuje u sferu objavljivanja stručnih i naučnih djela. Ove godine izlazi i naš muzejski časopis "Prilozi za proučavanje historije Sarajeva" br. 11, održat ćemo i okrugli naučni sto na temu "Sarajevo u antici" i publicirati radove koji su izloženi na ovom skupu, a nadasve nam je značajno da izdajemo prvu monografiju Muzeja Sarajeva koja je već u štampi.

Muzej Sarajeva i sve njegove depadanse mapirali ste kao mjesta susreta, ali i edukacije, ne samo turista nego i domaćeg stanovništva. Naravno da svaki uspjeh podrazumijeva jasan plan, strategiju, požrtvovanost, timski rad, no kako biste Vi opisali svoj uspjeh, jer činjenica je da ste muzej "vratili" njegovim građanima? Koliko dnevno bilježite posjeta?

- Sve što ste naznačili u pitanju zapravo je i odgovor: da, za svaki uspjeh (a za mene je uspjeh služiti društvenoj zajednici tako da ona ima koristi od toga) treba jasan plan, strategija, požrtvovanost, timski rad, i ja bih tu dodala i ljubav prema struci, instituciji, kolegama i svojoj čaršiji – tamo gdje pripadaš. Kada sam se prijavila na mjesto direktora, to sam uradila iz krajnje nužde, svjesna velike odgovornosti i nagomilanih neriješenih problema koji iziskuju potpunu posvećenost, vrijeme, trud, zalaganje i davanje bez kalkulacije, ali svjesna i toga da Muzej Sarajeva mora sijati kao kulturni amblem Sarajeva svim sjajem i da ne smijemo dozvoliti nikome, ni vanjskim ni unutarnjim faktorima, da taj sjaj izblijedi ili, ne daj Bože, zatamni i nestane. Moja vizija je da Muzej Sarajeva bude nosilac najpozitivnijih procesa u kulturnom, turističkom, ekonomskom i ukupnom društvenom progresu i da pritom bude u potpunosti servis građanima i turistima.

Nama je svaki posjetilac, od vrtićkih mališana i osnovaca, do srednjoškolaca, studenata, roditelja, pripadnika treće dobi – poticaj da budemo agilniji, motiviraniji, angažiraniji, jednostavno, sretniji. Muzeji su danas više od pokazivačke kulture, mnogo više od onoga što su bili prije – hermetizirani prostori za elitnu beživotnu kulturu. Oni trebaju biti živi pulsirajući organizmi pristupačni svima, otvoreni prema široj javnosti i spremni da hvataju korak sa dinamičnom sutrašnjicom. I muzeji su, ono što naše društvo još ne može ili neće da razumije, kuće kulturnog identiteta. Nekad su se u muzejima stvarale države, pa i kod nas je u Zemaljskom muzeju zasjedalo Predsjedništvo BiH u prvim poslijeratnim godinama kakva god bila pozadina tih susreta, time se indirektno potvrđivala državotvornost Bosne i Hercegovine i nacionalni identitet koji je stvoren iz više pripadajućih identiteta direktno povezanih sa prošlošću. Iako vodimo evidencije o posjetama na dnevnom planu, trebali bismo izvući neki presjek jer se posjete u zimskim i ljetnim mjesecima razlikuju po intenzitetu. Mi smo u prošloj godini, premda su nam bila zatvorena dva objekta, imali ukupno 56.223 posjetitelja, što je broj koji premašuje i naše najbolje godine.

Publika Vas najviše zna kao spisateljicu bestelera, "prevoditeljicu" bosanske duše, autoricu kultnih komedija, a zapravo uz sve to Vi ste i historičarka. S obzirom na to da smo u javnim nastupima poznatih osoba iz kulture često slušali da muzejske institucije trebaju voditi menadžeri, dakle ljudi iz ekonomije, Vi ste dokazali i pokazali, da ipak osobe iz muzeja, historičari, mogu činiti čuda kada se ujedine...

- Mislim da ja nisam dobar primjer za takve komparacije, jer iako sam osoba iz struke, historičar i kustos, ja sam se kroz svoj dugogodišnji rad i iskustvo u oblasti književnosti, žurnalistike, publicistike, teatarske kritike, kao satiričar i reditelj, project menadžer, producent, i stručnjak za PR i marketing, zapravo osposobila da budem i menadžer u kulturi. Mislim da sam izuzetak u našoj kulturnoj praksi. Ne znam da su drugi umjetnici imali ovakav put sticanja znanja i umijeća i izvan svoje profesije. Kod nas se uzima kao veliki minus ako radite u oblastima za koje se niste formalno školovali, što je, dakako, u ozbiljnim uređenim svjetskim državnim sistemima prednost, jer razvijaju društva istih šansi.

Najvažnije je pokazati svoje talente, znanja, radne sposobnosti i želju za učenjem, dok se ovdje takve osobe sputavaju, minoriziraju i onemogućavaju u radu. Srećom, da sam prošla taj mukotrpni put nezavisnog slobodnog umjetnika koji je izbrusio te urođene menadžerske i liderske vještine, tako da ih sada mogu primijeniti u jednoj javnoj ustanovi sa striktnim pravilima poslovanja, a tu je tek potrebno biti madžioničar. Mislim da nije ništa ni crno ni bijelo, niti menadžer u kulturi može bez prakse i iskustva voditi jednu kulturnu ustanovu (a, razumije se, svaka ima svoje specifičnosti koje nisu aplikativne na druge), niti to može stručna osoba bez kulturne širine i socijalnih komunikativnih vještina, produktivnosti i edukacije u pogledu učenja i usvajanja znanja o kreiranju i plasmanu kulturnih proizvoda na tržištu. Dakle, kao i uvijek, sve je do čovjeka, do izbora prave osobe na pravo mjesto.

Svaki muzej ima svoje funduse, a mnogi eksponati, iz raznih razloga, nikada ne dožive susret sa svojom publikom. Otkrijte nam kakvo blago krije Muzej Sarajeva, a koje ćete nam tek predstaviti?

- Jedan dio blaga izložili smo prvi put na muzejskoj jubilarnoj izložbi "Naša baština". Riječ je o eksponatima iz depoa Muzeja koji se veoma rijetko izlažu, osim kroz tematske ekspozicije. S druge strane, Muzej nema, nažalost, vlastiti adekvatan galerijski prostor gdje bismo mogli pokazati "urbi et orbi" vrijedne artefakte, posebno iz naše najbogatije umjetničke zbirke, koja broji više od 1.200 izuzetno dragocjenih slika i skulptura. Muzej posjeduje rijetku kolekciju starih pravoslavnih ikona, prekrasne unikatne jelovnike iz zbirke Stjepana Meze, fotografije starog Sarajeva Nusreta Halačevića, ali i vrijedne orijentalne rukopise i raritetne eksponate iz kolekcije nošnji etnološke zbirke. Sigurno će javnost posebno zaintrigirati da Muzej Sarajeva posjeduje binjiš – svečani ogrtač u aristokratsko plavoj boji borca za autonomiju Bosne Husein-kapetana Gradaščevića – Zmaja od Bosne.

Javnost vidi finalni produkt - izložbe, restauracije, postavke..., ali koliko je zapravo vremena potrebno da se jedan projekat sprovede u djelo - od početne ideje do prezentacije? Kako uspijevate zatvoriti finansijsku konstrukciju?

- Vrijeme je, zaista, relativan pojam. Kustosi su stručnjaci, ali i ljudi, koji imaju vlastiti pristup predmetu, temi i načinu interpretacije i prezentacije. Vremenski okvir za provođenje u djelo određenog projekta ovisi kako od vizije i djelotvornosti kustosa tako i onoga što je ključ svih naših briga – finansija. Nisam pobornik da nešto izađe pošto-poto da bi se održavao tekući rad kustosa u zbirci i Muzej to i pokazao javnosti na krajnje neadekvatan, bljedunjav i nekvalitetan način. Kao odgovornoj osobi za odabir, stručnost i kvalitet programa, stalo mi je da referentnost projekta, kompetentnost i dobar finalni produkt, budu ogledni primjeri ozbiljnoga pristupa materiji. Finansije nisu limitirajući faktor ako se potrudite da pronađete sredstva, što i nije nemoguće uz malo truda, apliciranja na javne pozive, tražeći sponzorstva i uvodeći programe kojima se može upotpuniti vlastiti prihod institucije.

Može li Muzej Sarajeva živjeti od prodanih karata ili je i kod Vas slučaj trezorskog poslovanja - sve što zaradite, ne možete trošiti? Zapravo, želim Vas pitati, mogu li općenito muzejske institucije opstati bez podrške nadležnih vlasti?

- Muzejske institucije i ne trebaju opstajati bez podrške nadležnih vlasti. Zašto bi?! Ne znam zašto se to pitanje povlači posljednjih godina u javnom prostoru kao da je kultura nekome na teretu?! Posebno se akcentiraju muzeji, arhivi, biblioteke… To su upravo institucije koje istražuju, čuvaju, svjedoče i prenose korijene našeg identiteta kojima se dokumentira egzistiranje bosanskog čovjeka na ovom tlu hiljadama godina. To su institucije bez čijeg postojanja ne bismo mogli nikome dokazati naše korijene, državotvornost, porijeklo i kretanje stanovništva, naslage prošlosti koje nas determiniraju, kulturne i umjetničke kreacije koje nas smještaju u kontekst evropske civilizacije. Zašto je problem injektirati koliko god je potrebno miliona u rad ovih institucija, a nije problem trošiti silne pare na neke bijele hljebove, reprezentacije, odvojene živote, propale investicije i tako redom?!

U svijetu, ne postoji nijedan nacionalni muzej kojeg ne finansira vlada te države, i tu nema diskusije. Muzeji su države. Muzeji su centri moći koje formiraju vladari i vlade država (Rusija je stvorena u Ermitažu kolekcijom Katarine Velike, Francuska u Louvreu kraljevskom zbirkom, itd.)… I to ne samo da države finansiraju te davno izgrađene i uštimane muzeje nego grade nove, ulažući basnoslovne cifre takmičeći se u veličini, idejnim rješenjima, otkupljenim eksponatima…Sve drugo što muzej visprenim upravljanjem uspije da zaradi to je benefit i dodana vrijednost kojom opravdava svoju misiju i opravdava također to stalno finansiranje od vlasti. Muzej Sarajeva, kao i druge institucije kulture, može planirati utrošak vlastitih sredstava kroz trezorsko finansiranje, što je zasigurno važno jer nas potiče da nađemo modele kojim ćemo povećati broj posjetitelja i plaćenih programa i tako osnažiti svoju finansijsku poziciju.

Zašto je problem injektirati koliko god je potrebno miliona u rad ovih institucija, a nije problem trošiti silne pare na neke bijele hljebove, reprezentacije, odvojene živote, propale investicije i tako redom

Potrebno je učiniti da se vlastiti prihod dobro isplanira i da se izbudžetira tako da se u nadležnom ministarstvu finansija dostave prijedlozi o utrošku na budžetskim pozicijama koje dolaze od kulturnih institucija jer je svaka specifična na svoj način i ne može se podvesti pod istu kategorizaciju, te da ih ministarstvo prihvati i primijeni. Dakle, ono što zaradimo, trošimo da bismo mogli kreirati programe kojima potvrđujemo svoju osnovnu djelatnost, ali i plaćati većinu režijskih i drugih tekućih muzejskih obaveza.

Svakako da postoje zemlje u svijetu koje imaju bogatiju kulturu i historiju od BiH, no činjenica je da mi gotovo nikako ne ulažemo u arheološka istraživanja. Vaš tim, uposlenici muzeja, doprinijeli su svojim znanjem da otkrijemo i mapiramo vrijedna nalazišta koji svjedoče o bogatoj historiji. No koliko zapravo toga tek treba da se otkrije, iskopa, odnosno jesmo li uopće "zakopali ispod površine"? 

- Muzejski arheolozi su od 50-ih godina do danas vršili arheološka iskopavanja na mnogobrojnim lokacijama u Sarajevu i njegovoj bližoj okolini i zaslužni su za otkrivanje vrijednih nalaza od neolitske kulture do rimskog naslijeđa, ali su dali ogroman doprinos u osmanskoj i urbanoj arheologiji radeći na otkrivanju temelja džamija koje je srušio agresor, otkopavanju mezaristana, čišćenju i restauraciji stećaka i nišana, konzerviranju spomenika kulture i dr.

Zagrebali smo ispod površine, znamo šta treba raditi i znamo kako bismo mogli od Sarajeva napraviti muzej na otvorenom, urediti sadašnje lokalitete, kreirati savremene iluminirane arheološke parkove, ali posebno je važno nastaviti s arheologijom gdje god je to moguće, utvrditi geofizičkim tehnikama gdje se kriju ostaci iz različitih perioda naše burne historije i dozvoliti stručnjacima da rade svoj posao. Bosna je još velika zagonetka u čijim brdima i planinama, šumama i dolinama, pod zemljom i u riječnim koritima, duž nepreglednih zavojitih usijeka, ispod temelja naših kuća, spava čitava jedna uzbudljiva i intrigantna povijest.