Ako je antička Grčka kolijevka evropske civilizacije, istočna i jugoistočna Srbija i Pomoravlje kolijevka su poliandrije (prava da istu ženu posjeduje više od jednog muškarca u kući). Stanovnici ovih predjela taj su običaj nazivali snohačestvo. Savremena Evropa i Zapad mogli bi od predaka stanovnika ovih krajeva da uče o ljubavnim slobodama, jer oni u tom pogledu prednjače i bježe savremenoj Evropi i Zapadu, ne miljama, već stoljećima.
Kad je deda Velja iz Vranjske Pčinje propovijedao i širio napredne ideje o ljubavnim slobodama već u 19. stoljeću, a njegovi preci još stotinama godina ranije, ta “slobodoumna” i “demokratska” Evropa i Zapad su se čudili i ćerametili šta to deda Velja priča i radi, a deda Velja bio ispred svog vremena. Bio je nosilac “progresivnih ideja” još prije dva stoljeća, ali kao i svi revolucionari i nosioci “progresa” i “slobodoumlja” nije bio shvaćen od svojih savremenika u Evropi i na Zapadu, a u svom rodnom kraju je bio itekako shvaćen i prihvaćen.
On i njegovi preci i zemljaci bili su pravi reformatori i dosljedne pristalice ideje o neograničenim ljubavnim slobodama. On je bio nepokolebljivi sljedbenik boga Baha i bahinalija. Nije bio bahat čovjek, ali bahinalije je neopisivo volio. Njegova uža specijalnost bilo je snohačenje. I tu je bio nedostižan i neprikosnoven. Ne samo da je bio na raspolaganju svojim snahama dok su mu sinovi bili maloljetni, a i kasnije kada su odrasli pa bi se dugo zadžali radeći u dalekim krajevima kao pečalbari, nego je pripomagao i komšiluku sve dok je bio u mogućnosti. Velika duša – mahatma. Volio je da pomogne svakom i svugdje.
Promoteri LGBT ideja i sloboda nemaju šta da traže na prostorima istočne i jugoistočne Srbije i Pomoravlja. Kad su stanovnici ovih krajeva bili promotori ljubavnih sloboda, na “slobodoumnom” i “demokratskom” Zapadu takve je ljude i žene proganjala inkvizicija i spaljivala ih na lomači, proglašavajući ih za vještace i vještice. Da bismo razumjeli duh romana Bore Stankovića Nečista krv i njegovu ekranizaciju u obliku TV serije i TV filma (režija Milutin Petrović, 2021), moramo poznavati višestoljetne običaje vranjskog stanovništva, koji imaju mnogo dodirnih tačaka s adetima stanovništva istočne i jugoistočne Srbije i Pomoravlja.
Pritom moram jasno već na početku naznačiti da je glavna etnička komponenta stanovništva vranjskog kraja i šire bilo vlaško stanovništvo, koje se tokom vremena najvećim dijelom asimiliralo, ili bolje reći srbiziralo. Dakle, u pitanju je starosjedilačko stanovništvo Balkanskog poluotoka koje je, uprkos formalnoj kristijanizaciji, sačuvalo u svojim vjerovanjima i običajima mnogo paganskih običaja, rituala i vjerovanja.
BRAKOVI IZMEĐU MALOLJETNIKA I ODRASLE I ZRELE DJEVOJKE
Ponekad se događalo da se brak sklopi između dvoje maloljetnika ili između maloljetne djevojčice (pri čemu su zabilježeni slučajevi udaje s 12 godina) i zrelijeg muškarca, ali daleko više i masovnije je sklapan brak između maloljetnog muškarca i odrasle i zrele djevojke, što je bilo više izraženo na seoskom području nego u samom gradu Vranju. Na tom se običaju zasnivala i pojava snohačenja. Ženidba maloljetnika s odraslim i zrelim djevojkama događala se iz ekonomske računice, radi dobijanja radne snage, odnosno poljoprivredne radnice. Ovi brakovi našli su odraza i u narodnoj poeziji vranjskog kraja.
Čak je bilo i ekstremnih slučajeva, o čemu nam govori vranjski historičar i etnolog Tatomir Vukanović da se za odojče u kolijevci dovodi snažna i zrela djevojka – poljoprivredni radnik. O jednom takvom slučaju, a nije bio jedini, govori i pjesma Marko sedi na visoku kulu, koja nam pripovijeda kako je Marko, po savjetu svoje supruge, oženio svoga sina koji je još bio u kolijevci s “gizdavom devojkom”, jer su on i njegova supruga bili oduševljeni njenim radnim sposobnostima. Štaviše, kada je njegova supruga vidjela o kakvoj se vrijednoj djevojci radi, požalila je što nema brata “pomaloga” i što nema sina “postaroga” da ih oženi gizdavom djevojkom.
Kao posljedica prastarih običaja, koji su postojali kod starosjedilačkog vlaškog stanovništva, a možda i kod starih Slavena, stoljećima je trajao običaj snohačestva u vranjskom kraju i šire. Govoreći o tome, Tatomir Vukanović kaže: “Običaj je bio rasprostranjen kako u selima nizinske regije – Pomoravlja, tako i u brdovitim predelima, gde je bilo razvijeno pečalbarstvo ili odlazak muškaraca u 'pečalovinu'. U Pomoravlju običaj se temeljio na sklapanju brakova između maloletnika, mladoženja dečko, a nevesta zrela i snažna devojka, sposobna za obavljanje teških poljoprivrednih radova. A u brdovitim pečalbarskim regijama, odsutnost muškarca pečalbara, dovodila je tu i tamo do pojave snohačenja. Na tome običaju se temelji i čuveni roman Bore Stankovića 'Nečista krv'.”
U romanu nam Stanković pripovijeda da je u predjelu Pčinji poznati čifčija deda Velja sa svim svojim snahama snohačio. Kod stanovništva pomenutog kraja se dešavalo “silno rađanje dece”, mada su muževi veći dio života provodili u pečalbi. Među tim brojnim stanovništvom je vladala velika fizička sličnost. Jer “svi iz jednog sela kao da su od jednoga oca, matere, jedne kuće, a ne iz čitavog kraja”. Ovaj paganski običaj poliandrije prenosio se stoljećima s pokoljenja na pokoljenje. I niko nije snohačestvo smatrao za uvredu ili grijeh, pa čak i kasnije kada sinovi porastu, jer se običaj obnavljao i primjenjivao kod novih generacija istog roda.
Kada maloljetnik mladoženja nije imao živog oca, u slučaju da je bio siroče, pravo na njegovu suprugu dok ne odraste imao je njegov stric ili stariji brat. Ako ni njih nije bilo u porodici, tu ulogu je preuzimao pobratim njegovog oca. Djeca iz ovih čudnih i grešnih brakova nazivana su babovci, mojovci ili tatkova unučad. Tako su brojni unuci deda Velje svi neodoljivo ličili na deda Velju.
Snohačenje, kao jedan bizaran i gnusan običaj, dugo je potrajalo i nakon prestanka osmanske vlasti nad vranjskim krajem. I nije samo bio rasprostranjen u selima, već donekle i u gradskoj sredini. Ovaj odvratni običaj potpuno je iskorijenjen tek nakon Drugog svjetskog rata.
Žrtva tog paganskog običaja bila je i glavna junakinja romana Nečista krv Sofka, kći efendi Mitina i unuka najuglednijeg čovjeka u kraju hadži Trifuna. Ona odrasta kao posljednji potomak nekada bogate i moćne hadžijske i trgovačke porodice. Žene u toj porodici imale su samo jedan zadatak, a to je da svoju snagu i ljepotu njeguju, da se što ljepše nose i kite i da tom silnom ljepotom svakog muškarca koji ih ugleda osvoje i zalude. Dvije moćne sile nasljeđuje od predaka, ponosni duh i čudesnu ljepotu. Sofka je maštala o momku čija će pojava u njenom životu da je zanese i opije.
Nakon odlaska osmanske vlasti s područja Vranja nastaje turbulentna situacija. Dešavaju se ne samo ogromne vjerske i etničke promjene stanovništva, pri čemu su muslimani kao većinsko stanovništvo postali žrtva etničkog čišćenja, već i nagle društvene promjene kod kršćanskog stanovništva, izazvanog miješanjem starog i novog svijeta. Dok stara, nekada vodeća i najuglednija klasa gradskog stanovništva slabi, siromaši i nestaje, nastaje nova bogata nezajažljiva klasa koja je spremna na sve samo da bi se dokopala što većeg bogatstva i moći. U središtu romana jeste Sofka, vranjska ljepotica, čija sudbina upada u vrtlog očevih interesa s jedne strane, a s druge strane požude i nastranih običaja kod primitivno-bludne i zaostale seoske sredine u koju je otac udaje. Sofka postaje žrtva trgovačke transakcije kojom je nju faktički otac prodao bogatom seljaku gazdi Marku, koji je uzima za svog maloljetnog sina dvanaestogodišnjeg Tomču. Vrhunac oholosti i ironije nečiste krvi jeste ovaj postupak hadži Mite, posljednjeg muškog potomka ugledne hadžijske porodice. On ne osjeća poniženje što kćer jedinicu svjesno lišava da doživi svjetlost i radost života i prodaje je porodici s potpuno drugačijim mentalitetom i običajima, već se osjeća poniženo zbog svog siromaštva, zbog materijalne bijede u koju je zapao.
Gazda Marko, čovjek porijeklom sa sela, koji se u novonastalim okolnostima naglo obogatio, a u čijem je rodnom kraju bio odavno prisutan običaj snohačenja, smatrajući da Sofka pripada njemu dok sin ne odraste, rastrgan je dvojbama i strastima koje donosi tradicija snohačevstva. Njegova iznenadna smrt unosi tračak nade u nesretni Sofkin život, ali ne zadugo. Kada stasa Tomča, sav zaljubljen u svoju prelijepu suprugu, trudio se da joj ispuni svaku želju. Ali dolazak efendi Mite, koji je bio teški egoista, s namjerom da traži još novca, podsjećajući i Sofku i mladog zeta da je Sofka data za novac, konačno je uništila Sofkin život i njenu budućnost.
U romanu Nečista krv Bora Stanković uvjerljivo i realistički slika događaje na prijelomu dvije vlasti: turske i srpske, ali se između redova nazire, što uočavaju i srpski književni kritičari, njegov vapaj za turskim vaktom. On ne može da sakrije da prezire seljake iz vranjske okoline i žali za prohujalim, te samo što glasno ne uzvikne: “Eh, pusto tursko!”
SRODNIČKI BRAKOVI I INCEST IZMEĐU NAJBLIŽIH SRODNIKA
Roman i serija Nečista krv ukazuju na još jedan nastrani i paganski običaj koji se dugo zadržao u vranjskom području, a to su brakovi i incest između najbližih srodnika.
Mogli smo vidjeti posrnuće jedne ugledne hadžijske porodice u rodoskvrnuće. Naravno, glavni nosilac i ovog moralnog pada jeste efendi Mita. On je iskreno zaljubljen u lijepu djevojku koja je dio posluge u njihovoj bogatoj kući. Njegova namjera da tu ljubav kruniše brakom iznenada je srušena protivljenjem njegovog oca hadži Trifuna, koji mu saopćava da je taj brak nemoguć zato što je djevojka u koju se zaljubio njegova vanbračna kćerka, a Mitina sestra. Zbog toga je ona, bez njene volje, udata za drugog. Ali to nije spriječilo grešnog i pohotnog hadži Mitu da i nakon toga viđa svoju sestru i da s njom stupa u intimne odnose. Doista se mnogo nečiste krvi umiješalo u ovaj veliki roman.
Ova priča nije usamljeni primjer rodoskvrnuća u vranjskom kraju. Čak je dolazilo do brakova između najbližih srodnika i po muškoj i po ženskoj liniji, naročito na seoskom području. Ni ritualno srodstvo nije se poštovalo, odnosno kumstvo.
No, ekranizirana verzija Nečiste krvi nasuprot incestuoznih srpskih velmoža razvija i likove krvožednih i pohotnih muslimana (Turaka i Albanaca). Uvođenje ovih likova planski je odrađeno da bi se smanjila grešnost “nečiste krvi” i stvorio dojam da je riječ o općem “grijehu vremena” uvjetovanom ponašanjem muslimanskih vladara i moćnika koji siluju lijepe Srpkinje. Poruka je to koja želi poručiti da nisu samo Srbi bili takvi, svi su bili takvi, a posebno muslimani. Naime, dok vlada opća pohota, a strasti upravljaju ljudima, srpski običaji incesta i snohačestva čine se kao sporedna pojava koja ne odudara od općeg naloga vremena. Zato je bilo potrebno da se uvede lik muslimanskog silovatelja, vođe nekog albanskog plemena kojega utjelovljuje glumac Feđa Štukan, očito prepoznat kao vrlo dobar glumac za uloge silovatelja.
TRAGOVI RITUALNOG KOLEKTIVNOG LJUBAVNOG OPĆENJA
Također se stoljećima održavao jedan ružni običaj koji je očigledno imao paganske korijene kolektivnog masovnog ljubavnog općenja, do kojeg je dolazilo u određenim prilikama i zbivanjima, kao ritual, koji se od starine upražnjavao, kako kod balkanskih starosjedilaca, tako i kod Južnih Slavena. Obavljao se stoljećima i u vranjskom kraju, naročito u seoskim skupinama u području Vranjske Pčinje i šire.
Ovo je očito nastavak antičkih bahinalija, s tim što ga sada ne vrše višebošci, već ljudi koji su sebe nazivali kršćanima. Naime, u vrijeme svadbenog veselja, u svadbenoj ekstazi i ritualu tokom veselja, podgrijani alkoholom, oko nekog vremena je dolazilo do kolektivnog ljubavnog općenja, gdje se nije vodilo računa ko s kime vodi ljubav.
Ovo su bile kolektivne svadbene bahinalije u kojima je dolazila do izražaja životinjska ljubavna strast, gdje se nije vodilo računa ni o razlici u godinama, ni ko s kim ljubavno opći. Koliko su slobode široko shvatane, govori i činjenica da u istočnoj i jugoistočnoj Srbiji nije bila izložena žestokim osudama udovica koja bi ostala u drugom stanju. Odmah bi u pomoć pritekla priča kako to nije bilo njenom voljom, već zato što se navodno njen pokojni suprug povampirio i pohodio je noću. Ovi paganski običaji trajali su stoljećima i jedva su iskorijenjeni tek nakon Drugog svjetskog rata.
