SVUDA TRAŽIM PJESMU
Svuda tražim pjesmu. … Tražim je od rane/ mladosti. Danju i noću. I u snovima./ U sebi i oko sebe. U svjetlosti i tami./ U veselim i žalosnim glasovima ljudi i/ ptica. I u njihovoj višeznačnoj šutnji. …// Svuda tražim pjesmu. … Tražim je u plavim,/ zelenim i crnim očima djevojaka i žena,
na dnu kojih ležim, kao mnoga/ od njih na dnu mojih, već odavno mrtav/ i zaboravljen. … Svuda tražim pjesmu. …// Tražim je ispod kamena. Iza oblaka./ Ispod postelje i u njoj, gdje se događaju/ najveća čuda i, iz zagrljaja,/ koje prate smijeh i suze, rađaju se/ istodobno život i smrt. Rađaju budući/ ljubavnici i ubice, oni koji će graditi/ i oni koji će rušiti svijet. … Svuda/ tražim pjesmu. … Tražim je u starim i novim/ knjigama. U njima nalazim jednom smeđu/ drugi put sijedu vlas kose. Skrivenu novčanicu/ već propale države i na njoj smiješak odavno/ mrtvog svemoćnog vladara. I još koješta. …// Svuda tražim pjesmu. … Tražim je i u pjesmama/ drugih pjesnika. Mada sam ubijeđen/ da je mnogo lijepih, potresnih, majstorski/ oblikovanih i vjerujem pjesniku koji je rekao:/ “Sve je pjesma”, pjesmu koju svuda tražim/ ne nalazim. … Svuda tražim pjesmu.// Katkad mi se učini da sam je našao./ Češće da je ona našla mene. Najčešće tamo/ gdje je nisam tražio. Ali sve što sam dosad/ napisao, a drugi prihvatili kao pjesmu,/ bilo je samo otisak mojih prstiju na papiru,/ na kojim je ostavila zlatni prah svojih krila,/ prije nego što je nestala neznano kamo. Ne znam/ što su ti tajanstveni znaci značili drugima,/ meni su bili uvijek samo nove poruke/ da i dalje tražim.
Prvi put sam iz usta jednog pjesnika (i to plodnog autora, koji je, uza svih 30-tak knjiga poezije, ispisao i objavio i više nego još toliko knjiga proze, publicistike, kritike, esejistike, antologijskih izbora, prijevoda) čuo da za sebe kaže: “Nisam ja nikakav pisac ni pjesnik, ja sam čitalac!” – onda kad mi je to rekao Josip Osti (a ima tome i dvadesetak godina). Prvi, pa bogami i jedini put. Kad sam i sam dozrio da taj stav i takvo očitovanje preuzmem i ponesem kao svoje, da ih se držim i da ih jasno artikuliram, na mnogo načina i u raznim povodima, nisam zaboravio da s tim “ja sam čitalac” zapravo citiram, slijedim i u određenom smislu nastavljam ovog jedinstvenog stvaraoca i pregaoca; jedinstvenog najprije po tome što se autorski izražavao u dva jezika (u maternjem bosanskom, a posljednjih 30 godina života i rada i u slovenskom jeziku). Služeći i jednom i drugom prilježno, plodonosno i časno, kako niko prije njega nije: prepjevavši više od stotinu knjiga bosanskohercegovačkih pjesnika na slovenski (u kultnoj ediciji “Vodnikova domačija” i kod drugih izdavača), prevodeći / prepjevavajući desetine slovenskih autora na naš jezik, pa čak prepjevavajući na svoj maternji jezik i one najbolje, skoro svim najznačajnijim književnim nagradama u Sloveniji ovjenčane, svoje, na slovenskom ispisane pjesničke knjige.
Jedna od rijetkih u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća posvećenički angažiranih i produktivnih figura bosanskohercegovačke književne scene Josip Osti (od 1971, kad je objavio prvu knjigu poezije, pa sve do početka krvave tranzicije na jugoslavenskim prostorima), kao autor, kao urednik časopisa, kao redaktor i urednik brojnih izdanja “Veselina Masleše” i drugih bh. izdavača, kao sekretar Društva književnika BiH, kao član brojnih žirija, uređivačkih odbora i kulturnih institucija, učinio je za književni i kulturni život Bosne i Hercegovine više nego deset prosječno aktivnih i angažiranih njegovih kolega zajedno!
U sumrak i pred sami pad te države čiji je ispisnik bio (rođen, kao i ona, 1945), na pola puta da ispuni petu deceniju života, izabrao je, učinio i preuzeo na sebe ono što niko još ne bi mogao, htio, pa ni umio: izabrao je ljubav, učinio sebe posvećenikom i vjernikom te ljubavi i, sljedstveno tome, preuzeo na svoja leđa herojsku zadaću i sudbinu onog koji isijava i čuva svjetlost u tami. Našao je svoju Barbaru, nastanio se s njom u slovenačkom Tomaju na Krasu, u kom je i grob njegovog najdražeg pjesnika Srečka Kosovela, i punih 30 godina, kao jedan od najvećih ambasadora kulture, s te čarobne granice između Svijeta i Balkana, između Srednje Evrope i Mediterana, u oba smjera otvarao puteve i vidike književnim djelima, autorima i čitaocima (onako kako niko još u “smutnim vremenima” nije radio pa ni pokušavao raditi). Ne sumnjam uopšte u to da će, i tamo gdje sad odlazi, njegova duša biti i ostati posvećena traženju Pjesme, isijavanju Ljubavi i Svjetlosti!
JOSIP OSTI (Sarajevo, 19. mart 1945 – Tomaj, 27. juni 202)
KAPIJE SEDMOG NEBA OTVARAJU SE ONIMA KOJI LJUBE
BARBARA I BARBAR / fragmenti (1990.)
tužaljka
halo
sunce
oče halo
jedna ljubav
jedan život
jedna smrt
i suviše su mi
i malo
bijele perike na našim kriglama. pored nas sunča se
smaragdni gušter na prvom proljetnom suncu
držimo se za ruke
i gledamo u oči
u istom trenu
izgovorimo
istu riječ
nasmiješimo se
potom
ponovno
dugo šutimo
zabranjena ljubav. zabranjeno gaziti travu
doručkujemo u krevetu
vodimo ljubav na travi
naš grijeh brani posljednju nevinost svijeta
gle, isus se smiješi sa raspela
danetu zajcu
od jedne ljubavi udaljava me
prevelika blizina
drugoj me približava
prevelika daljina
dok opišem krošnju procvjetalog kestena
on već ocvao
svakodnevno
odlazim u poštu
kao na misu
šaljem ti pismo
a kada ga dobiješ:
ti više nisi ona kojoj sam ga uputio
kao što ja nisam više onaj koji ga je poslao
cvijeće strasti
šuma je jedina crkva
u koju možemo ući goli
oko nas je cvijeće strasti
voli me
voli
voli
bez srama se razmnožava paprat
držimo se kandžicama jedno za drugo,
kao šišmiši, usred dana, o strop mračne špilje
zabravljena vrata kuće tijela
i kapije sedmog neba
otvaraju se onima koji ljube
kao da to čine prvi i posljednji put
jednostavno i zagonetno
kao što nastaje poezija
PISMA KOJA SAM TI PISAO ODLAZILA SU U VJETAR, A RUŽE KOJE SAM TI SLAO SLAO SAM U SMRT
barbara
dušo
čovjek nikada ne zna
nije li nešto završeno
i prije nego je počelo
ili je počelo
tek kada je završeno
zato ima podjednako razloga
i za nadu i za beznađe
istodobno
j.
p.s.
lako je biti pametan
teško je biti očajan
NENAPISANA PJESMA
Sanjao sam pjesmu: lijepu i cijelu.
Izbrušenu kristalnu kuglu. Otvorenu
krletku punu zlatnojesenje kraške
svjetlosti. U njoj prazninu s muzičkom
kutijom u srcu. Šum krila mrtve ptice
i podzemne rijeke čije puteve otkriva
pramen magle koji vijuga između
vinograda i usamljenih borova... Mašio
sam se olovke, koju stalno držim pri
ruci, kraj uzglavlja i uhvatio se
za nju kao onaj koji se utapa za tanku,
nepostojeću slamku. Ujutro sam se
probudio s olovkom u ruci. S tračkom
sunca koji obasjava križanje crta
života i smrti na mom dlanu. S,
noćnim pljuskom, okupanom krošnjom
velikog oraha u oku. S gugutom grlice
u uhu... Sna se više nisam sjećao.
To je bila još jedna moja nenapisana
pjesma. Pjesma koju je, kao i tolike
ljude, u gradu u kojem sam rođen,
progutala noć.
PRVA PJESMA
Vrt u Tomaju. Iza kuće od riječi. Od nade.
Između krčme i groblja. Između zemlje i
neba. Stojim u sjeni drveta kojeg više
nema. Okružen cvijećem, koje miriše i
kad ne cvjeta. Sam, kao što je samo sve
oko mene. Ljubljena žena, mačka, pas...
starice i djevojke, koje svake nedjelje idu
uzbrdicom u crkvu, na misu... usred zime
pricvjetalo očevo ime - Narcis... majka,
Veronika, koja bdije među mrtvim i živim
u Sarajevu, gdje je naša obiteljska
grobnica... moj nekadašnji i budući prazni
dom... Po svemu pozlata sunca koje se
oprašta. Stojim pred bezdanom jezika.
Bura se oglašava stotinama i podzemnih
svirala. Zvučnim prstima mi češlja kosu.
Nadglašava glasove iz mog rodnog grada.
Ljubavne i smrtne krike. Briše uspomene.
Odnosi male i velike oblake, čamčiće i
lađe, koji mijenjaju oblike i značenja,
u pristaništa iza valova vinograda. Ka
Devinu, gdje je Rilke pisao svoje elegije.
Ka Trstu, gdje je Joyce pisao Uliksa i
iskrena, besramna pisma ženi Nori. Ka
Veneciji, koja, zajedno sa zagrljenim
zaljubljenicima iz cijelog svijeta, među
kojima je više puta bio moj imenjak, brat
svih pjesnika, Brodski, nezaustavljivo
tone. I još dalje. Pri tom pokrivaju i
otkrivaju kristalno plavo oko, koje,
gledajući u djetinjstvo svijeta, ništa
ne previdi. Ni u noći bez mjeseca. Kad
pred spavanje na golo rame žene stavljam
pečat usnica. Tih i vreo poljubac. Koji
peče, kao što peče Kosovelova vječna bol.
Koja gasi zvijezde i dijeli noć na tamnu
i još tamniju polovicu. Kada se uvijek
iznova upitam: "Hoću li opet sanjati svoju
prvu pjesmu?"
NASRED SVIJETA
Vijesti s bojišta, ne samo bosanskih,
potvrđuju da je lakše ubiti čovjeka nego
posaditi drvo. Ja sam, i u vrijeme rata,
sadio drveće. U našem vrtu, vrtu ljubavi,
ležimo u travi, u sjeni jabuke. Ljubimo se
nasred svijeta. Jer svako drvo je, kao i
svaki čovjek, ma gdje bili, nasred svijeta
ARABESKA
Ljubav zrelih ljeta, iznenadna i jednako
snažna poput mladalačke, sastavlja naš
sadašnji život od krhotina naših ranijih
života. Naša kraška kuća, utočište od
životnih oluja, sazidana je od uspomena
i očekivanja. Sami smo obojili zidove i
prebojili pokućstvo. Postelju u boju mora.
Stolice, stolove, kredence, ormare, vrata,
prozore... u boje cvijeća iz vrta. Ruža,
božurova, narcisa, jasmina... Crvene,
ljubičaste, žute... U boje mlade trave,
vedrog neba, mladalačkih i staračkih
snova... Naš je novi dom, kao i naš novi
život, kaleidoskop, koji se, i kada se
sasipa, iznova slaže u novu, lijepu,
šarenu arabesku.
GODINAMA VEĆ ŽIVIM SAMO OD USPOMENA
Godinama već živim samo od uspomena.
Sjećam se mnogo čega iz najranijeg
djetinjstva. Šumskih jagoda i zelenih
listića po rubovima stolnjaka, koje je,
prije mog rođenja, majka moje bake
izvezla vještim djevojačkim rukama.
U ratu nestalih članova obitelji, sa
fotografija, koje su pogubljene u miru.
Sjaja tetkinih ukosnica, od kojeg sam
morao, svaki put kada se saginjala
da me poljubi, zažmiriti. Nepodnošljivog
svrbeža novoispletenog vunenog džempera.
Glasova s one strane zida, iz očeve i
majčine spavaće sobe, kada su, uvečer,
za sobom zatvarali vrata i gasili svjetlo.
Glasova, u kojima nisam razlikovao bol
od užitka. Mraka u teškom ormaru od
orahovine, koji me plašio, kada su me,
za kaznu, u njega zatvarali, a štitio me,
kada sam se sam u njega skrivao. Ogromne
trešnje u stričevom vrtu i njenih plodova
od kojih su se grane povijale i lomile...
Sjećam se mnogo čega i iz dječaštva i iz
mladićstva. Iz zrelih i poznih godina.
Lica, očiju, glasova, kretnji, mirisa...
Suza i smijeha... Mnogih radosti i
žalosti... Sretanja i rastanaka...
Poljubaca i ugriza... Rana i ožiljaka...
Pisama i dnevnika... Albuma i herbarija...
Bolesti i ozdravljenja... Putovanja...
Dalekih zemalja i lijepih gradova...
Utrkivanja s vremenom... Prijateljstava
i ljubavi... Pobjeda i poraza... Knjiga
i snova... Godinama već živim samo od
uspomena. Sjećam se i onoga što sam davno
zaboravio. Čak i mnogo čega što nikad
nisam doživio, pročitao ili sanjao.
Sjećam se bake i djeda, kojih više nema.
Sjećam se oca, kojeg više nema. Sjećam se
šetnji rodnim gradom, kojeg više nema.
I u tom gradu majke sa starim sijamskim
mačkom u naručju, kojeg više nema.
Sjećam se i sebe samog, kojeg više nema,
onakvog kakav sam bio i kakvog me pamti
rodni grad i svi oni koji su me voljeli i
koje ja i danas volim, a kojih više nema.
ANDRÉ BRETON JE REKAO: PROĐI
stanovnici sarajeva
koje liči na picassovim očima viđenu guernicu
postali su nadrealisti
na automatsko oružje napadača
odgovaraju automatskim disanjem
živote im štite automatske kretnje
do savršenstva ovladana geometrija izbjegavanja smrti
i aritmetika očuvanja života
smrti umiču mladići
koji gradske raskrsnice hitro pretrčavaju
umiču joj starci
koji
po kiši granata
polako praznim trgovima koračaju
nadrealističke šale ih spasavaju
kao što je šala spasila život ženi
koja je išla ispod balkona
na kojem su četiri momka oponašala zvižduk granate
a ona potrčala
oni se nasmijali
uto
na mjesto na kojem se ranije nalazila
pala granata
žena se okrenula
i također nasmijala
