U Orašju je danas, u 89. godini života, na bolji svijet preselio istaknuti bošnjački intelektualac, historičar i član Vijeća Kongresa bošnjačkih intelektualaca, profesor Galib Šljivo.
Bio je direktor gimnazije u Orašju a cijeli svoj život bavio se izučavanjem historije. U 82. godini života objavio je komplet u 12 knjiga „Historija Bosne i Hercegovine 1788-1878“. Od 1979. godine vodio je organizacione poslove za osnivanje Instituta za istoriju u Banjaluci, pa je od početka njegovog rada, 1. novembra 1979., bio njegov direktor sve do 1992. godine kada mu rečeno da više ne dolazi na institut.
Povodom smrti profesora Šljive podsjećamo na intervju koji je dao za Stav a povod je bila sarajevska promocija dvanaest knjiga iz Edicije – Historija Bosne i Hercegovine u XIX stoljeću koje su nastale nastale kao rezultat njegovog višedecenijskog naučno-istraživačkog rada.
STAV: Novinare se nerijetko smatra suodgovornim za zbivanja s konca prošlog stoljeća. Kako biste ocijenili ulogu historičara uoči ratova u Jugoslaviji devedesetih?
ŠLJIVO: Bio sam predsjednik Saveza istoričara Jugoslavije nekoliko godina prije sukoba devedesetih. Nakon reformi školstva, nastava historije bila je svedena na nedozvoljeni minimum. Tada se već naslućivao raspad države. Historičari su razmatrali koliko tome doprinosi i historija kao nastavni predmet, odnosno, obim znanja koje učenici i studenti stječu. Posebno su bili zabrinuti nastavnim programima u osnovnim, srednjim i višim školama te na fakultetima. Na VII kongresu istoričara Jugoslavije, održanom u Srbiji 1983. godine, kojem sam predsjedavao, ovu našu zabrinutost pretočili smo u Rezoluciju kojom historičari Jugoslavije odbacuju programe nastave historije na svim nivoima i traže od najviših partijskih i državnih organa hitne promjene.
U Rezoluciji je naglašeno da će, ako se stanje odmah ne promijeni, uslijediti nesagledive posljedice za opstanak države. Stanje u Bosni i Hercegovini bilo je još teže. Dok su, naprimjer, na filozofskim fakultetima u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Sloveniji postojale katedre za nacionalnu historiju, u Sarajevu je bila katedra za istoriju jugoslavenskih naroda, dakle, ne i za historiju Bosne i Hercegovine. Ništa bolje stanje nije bilo ni s programima historije za osnovne i srednje škole. Nedostatak znanja morao je imati posljedice koje su se odrazile na vrijeme raspada SFRJ.
STAV: Koliko je istine u Napoleonovoj maksimi da je “historija ono što smo se dogovorili da se dogodilo”? Do kad je u BiH moguće imati paralelne historije o događajima iz devedesetih?
ŠLJIVO: Često se zaboravlja da je historija nauka o događajima koji su se završili i kada nema, ili skoro nema, živih svjedoka. O tim događajima historičari na osnovu pisanih dokumenata, pohranjenih u državnim ili privatnim arhivima, sastavljaju historiju za buduće generacije. Nakon što se stručnom analizom utvrdi vjerodostojnost dokumenta, oni ulaze u historijsku građu na osnovu koje se objektivno rekonstruira neki događaj. Radi li se tako, onda nema historije koju pišu pobjednici ili gubitnici ili neke dogovorene historije. To se odnosi na učene, odnosno školovane historičare. U praksi, o burnim ratnim vremenima nastaje najviše štiva iz pera živih svjedoka i učesnika, bilo da su oni na strani pobjednika ili su gubitnici u ratu.
Takva djela, kako brzo nastanu, tako se brzo i zaborave. Da ne bi bilo nesporazuma u tumačenju savremenih događaja, u nekim zemljama organizira se prikupljanje sjećanja od učesnika rata i oni se pohranjuju u arhive, a njihovo korištenje regulira se protokom historijske distance. Ako se tako postupa, onda ne može biti “paralelnih historija”, odnosno različitih ocjena nekog događaja, bar iz pera školovanih historičara. Paralelne historije, i različito tumačenje događaja ili uloga ličnosti djelo je programa političkih partija, a ne historijske nauke. Pri tome ne treba zaboraviti da historijska nauka i historija nisu monopol historičara. Historija, kao i književnost (jezik), treba biti ukomponirana u znanje svih stanovnike i dio njihove opće naobrazbe. Tek kad historijske pouke budu ugrađene u znanje svakog čovjeka ili većine ljudi, neće se među političarima ili strankama “dogovarati šta se dogodilo”.
STAV: Mogu li historičari izići iz dnevne politike? Kada možemo očekivati da počnu pisati objektivno o ulozi vlastite nacije u događajima iz vremena Agresije na BiH?
ŠLJIVO: Školovani historičari prilaze pisanju historije tek kad se ispuni niz uvjeta: u prvom redu, kad se ostvari historijska distanca. U ovom primjeru, to je vrijeme od kraja Agresije na BiH (prije bih to nazvao Ratom za podjelu Bosne i Hercegovine). Obično se historijski dokumenti prikupljaju, sređuju u arhivima i tek onda stavljaju na uvid javnosti, odnosno profesionalnim istraživačima. Računa se da potrebna historijska distanca iznosi pedeset godina. Država je ta koja određuje trajanje distance. Za neke događaje ona može biti duža ili kraća, a ima dokumenata koji se ne stavljaju na uvid. Školovani historičari dužni su rekonstruirati zbivanja nepristrasno, znalački. To se kod nas sada ne čini. Rat je zaustavljen voljom velikih sila, nisu uočili ni pobjednika ni poraženog, tako da sve strane neobjektivno prikazuju svoj uspjeh, neuspjeh pripisuju drugoj strani, a miješanja u unutrašnje prilike u BiH, posebno susjednih država, napretek je. Kako da se u takvim prilikama bez političkih pritisaka napiše zajednička historija?
STAV: Kako je moguće da u vezi s većinom presudnih događaja iz povijesti ovih prostora postoje toliko oprečna stajališta (Sarajevski atentat; uloga partizanskog, odnosno ravnogorskog pokreta; čija je srednjovjekovna Bosna, kakva je uloga Crkve bosanske, ko leži ispod stećka; da li je posljednji rat bio agresija, građanski ili vjerski rat; Osmanlije kao zulumćari, odnosno kao nositelji progresivnih ideja itd.)? Zašto se iz istih izvora donose toliko različiti zaključci?
ŠLJIVO: Zato što se historija na ovim prostorima, u prvom redu u Bosni i Hercegovini, nije oglasila autoritetom historijskih izvora prvog reda. Pojedinim događajima iz prošlosti, cijelim odsjecima minulog vremena, nije se pristupalo organizirano, na nivou države, većini događaja nije historijska nauka odgovorila stručno, nepristrasno, autoritetom naučne analize historijskih dokumenata. Svaka nedorečenost ostavlja pojedincima prostor za tumačenje koje je često površno ili se poziva na nedovoljan broj dokumenata. Ako se utvrdi naučnom analizom vjerodostojnost historijskih izvora, nije moguće dobronamjernim stručnjacima donositi suprotne zaključke. Mi u Bosni i Hercegovini ne možemo tvrditi da se historiji daje mjesto koje treba imati “državna” nauka, pogotovo u višenacionalnoj državi. Pa ni one institucije koje su pozvane da svojim autoritetom i značajem pristupaju planskom, sistematskom, sveobuhvatnom i dugogodišnjem ispitivanju pređenog historijskog puta, i tako odgovore na cjelinu historijskog razvoja u svim minulim razdobljima, nisu odgovorile tom zadatku. Riječ je o Akademiji nauka, institutima i visokoškolskim institucijama. Sve je prepušteno pojedincima i njihovoj zainteresiranosti za pojedina historijska razdoblja ili teme.
STAV: Vaše knjige obuhvaćaju posljednjih stotinu godina osmanske uprave u Bosni. Zašto baš to razdoblje?
ŠLJIVO: Kao što su se skoro svi naši historičari samostalno odlučivali za historijsko razdoblje i teme, i ja sam se odlučio da pristupim historijskim istraživanjima individualno, bez uključivanja u širi naučni program, jer takav program nije postojao. O Bosni u 19. stoljeću bilo je malo historijskih radova. Kad sam u sklopu postdiplomskog studija počeo naučnoistraživački rad u Zadarskom arhivu, uočio sam trag za temu o bosanskom izlazu na Jadransko more u Neumu i Sutorini. Trag me vodio u Državni arhiv Austrije (Haus, Hof, und Staatsarchiv) u Beču. U nekoliko godina istražio sam fondove i u njima našao obilje podataka o Bosni do austrougarske okupacije. Ono što sam ondje našao dopunio sam izvorima iz arhiva u Zagrebu, Zadru, Dubrovniku, Beogradu, Novom Sadu, Berlinu i drugim. Od 22. aprila 1971. godine, kad sam prvi put kročio u historijski arhiv, pa neprekidno do početka rata, svake godine provodio sam po nekoliko sedmica u arhivima.
Pokazalo se da sam bio u pravu kad sam se odlučio da do pojedinosti istražim historiju BiH u ovom burnom i prevažnom dijelu njene povjesnice. Tako je nastala Edicija Bosne i Hercegovine od 1789.-1878. godine, koja je upravo ovih dana objavljena u dvanaest tomova. Nadam se da sam uspio utvrditi periodizaciju ovog historijskog razdoblja, a historiju Bosne upotpunio sam prateći događaje iz dana u dana i to sve na osnovu historijskih izvora prvog reda. Uvjerio sam se da je Bosna u 19. stoljeću bila veoma važna u međunarodnim odnosima, bar među velikim silama koje su utvrđivale red stvari u Evropi. Neki događaji koji su tada započeli, po principu događaja dugog trajanja, odvijaju se i u narednim stoljećima, pa i u sadašnjosti.
STAV: Neki danas tvrde da je osmansko osvajanje Bosne bila okupacija. Može li se moderna terminologija upotrebljavati za karakterizaciju događaja iz 15. stoljeća?
ŠLJIVO: Osvajanjem Balkana, Sjeverne Afrike, predjela oko Crnog mora i širenjem u Aziji, Osmansko carstvo zavladalo je ogromnom teritorijom i mnogim narodima. U djelima školovanih historičara nikad se nije utvrdilo da je neki dio njenog teritorija bio u statusu okupiranog područja. Nije nepoznato da su okupacija i autonomija, privremeno posjedovanje nekog područja u okviru velikih država, pravni termini nastali u novije vrijeme. Osmansko carstvo bilo je po prostranstvu najveće carstvo na svijetu. Širilo se osvajanjem manjih teritorija uključujući ih u svoju državu, primjenjujući na svakom dijelu podjednako uredbe i zakone. Nijedan dio Carstva nije bio neravnopravan u odnosu na druge. Pripisivanje statusa okupacija u srednjem vijeku, ili na početku novog vijeka, nije naučno utemeljeno, niti je u općim djelima historijske sadržine negdje definirano.
STAV: Pokret Husein-kapetana Gradaščevića različito je tumačen. Koliko je Ahmed Aličić u pravu kad ovaj historijski događaj naziva “Pokretom za autonomiju”?
ŠLJIVO: Historija naše države u 19. stoljeću nije dovoljno istražena. Pod ovim ukazujem na mnoštvo historijskih izvora u više arhiva, u prvom redu bečkih, mletačkih, dubrovačkih, zadarskih, ali i istanbulskih. Još je Martin Šor 1926. godine odbranio doktorsku tezu o borbi Husein-bega Gradaščevića za nezavisnost Bosne na osnovu dokumenata austrijskog carskog arhiva i vojnog arhiva u Beču, upravo naglašavajući njegovu borbu za nezavisnost (Unabhängigkeit). Sam Husein-beg naglašavao je, pa i u pismu austrijskom caru, kako želi da Bosna ostane u sastavu Osmanskog carstva. Isticao je da žele iz svoje sredine birati valiju i domaće ljude na upravnim položajima. Pritom je imao na umu položaj Miloš-bega u Srbiji, ali i Mehmeda Alije u Egiptu. Bio je protiv ukidanja kapetanija i kapetanske vojne sile u Bosni kao onih snaga koje su se mogle suprotstaviti iznenadnom napadu Austrije s ciljem osvajanja Bosne.
Zbog toga nisu svi u ejaletu Bosna, posebno oni čija je riječ bila presudna u pojedinim oblastima, stali na stranu Gradaščevića, a kako su se prilike mijenjale, tako se i veći broj uglednih ljudi, javno ili tajno, odvajao od Husein-bega. Bilo je to vrijeme previranja u Osmanskom carstvu, vrijeme sržnih reformi: ukidanje janjičarske vojske, ukidanje kapetanija i razvlašćivanje kapetana kao najmoćnijih ljudi, oduzimanje desetine i sl. Treba naglasiti da su do pojave Husein-bega Gradaščevića na čelu gradačačke kapetanije u Bosni, pa i u Hercegovini, nemiri stanovnika poprimili vid otpora protiv lokalne vlasti. Taj se otpor u Gradaščevićevo vrijeme pretvorio u otvorenu pobunu protiv sultana, koja se nekad definira kao revolucija, nekad kao borba za autonomiju, ili čak kao pokušaj da se Bosanski ejalet uredi kao nezavisan u okviru Osmanskog carstva. Kako sam već naveo, Martin Šor je prvi koji je uočio da je ovdje riječ o pokretu za nezavisnost.
On je na Univerziteta u Beču odbranio doktorsku tezu Borba Husein-kapetana za nezavisnost Bosne. Izuzev prevladanih studija, koje u pokretu Husein-bega Gradaščevića tragaju za pojavama na osnovu kojih bi se iznašli tragovi borbe za očuvanje postojećeg feudalnog položaja bosanskih begova, postoje i studije koje osvjetljavaju širi okvir ovog nastupa bosanskih kapetana. U procesu koji je bio zahvatio evropske dijelove Osmanskog carstva, u kojem je Grčka stekla nezavisnost, a Srbija autonomiju, Bosanski ejalet trebao je biti prepušten valijama iz reda domaćih prvaka, odnosno dobiti nezavisnost ili labavu autonomiju. U djelima osmanskih historičara, Husein-kapetan je buntovnik. (Kada je pisac ovih redova, kao član delegacije Banjalučkog univerziteta 1990. godine posjetio Univerzitet u Konyi i predložio zajednički naučni projekt dvaju univerziteta o Husein-begu Gradaščeviću, nije prihvaćen upravo iz tog razloga.) Ali ne treba sumnjati u odluku Komisije za ocjenu doktorske teze Filozofskog fakulteta u Sarajevu koja je prihvatila doktorsku tezu Ahmeda Aličića u čijem je naslovu stajalo da je taj pokret bio borba za autonomiju Bosne i Hercegovine.
STAV: Koliko je temeljito bilo uništenje bošnjačke inteligencije u prvoj polovini 19. stoljeća, najprije pod djelovanjem Dželaludin-paše, a pogotovo Omer-paše Latasa, i kakve su bile dugoročne posljedice egzekucija istaknutih Bošnjaka iz tog vremena?
ŠLJIVO: U prvoj polovini 19. stoljeća u Bosni odigrale su se promjene koje su u mnogome značile završetak dugog perioda njene historije i ulazak u razdoblje novih društvenih odnosa. Već je u historiografiji istaknuto da je intervencija Omer Lutfi-paše Latasa dovela do slamanja i djelomičnog uništenja tradicionalnog muslimanskog plemstva. Ako je kao klasa preživjelo Omer-pašin pogrom, bosansko plemstvo izgubilo je u velikoj mjeri fizionomiju, vodeće ljude i političku ulogu. Zbog toga su posljedice ovih događaja bile nesagledive. Neposredno poslije Omer-pašine ekspedicije, Bosna i Hercegovina postale su predmetom međunarodne politike zbog sve veće zainteresiranosti sila za njihov teritorij, za ekonomski prestiž, vjerski i politički utjecaj. Pitanje Bosne postajalo je aktuelnije s približavanjem Krimskog rata, a dodatno poslije Pariškog mira 1856. godine, kojim je Rusija izgubila prevlast u rješavanju “istočnog pitanja”.
Austrija se za tu akciju smatrala dovoljno ohrabrenom, a naročito motivirana izgubivši pozicije u Italiji 1859. i Njemačkoj 1866. godine. Srbija je svoju aktivnost razvila već za vrijeme druge vlade kneza Miloša Obrenovića, a posebno pod Mihajlom Obrenovićem, okrećući vanjsku politiku prema stvaranju balkanskog saveza. U vrijeme knezova Danila i Nikole vanjska politika Crne Gore postajala je sve ambicioznija, posebno u vezi s Hercegovinom. Ruske pretenzije nisu se bitno smanjivale, samo je promijenjena metoda djelovanja, jer se od zvanične politike prešlo na akciju tajnih društava. Velike zapadne sile, na prvom mjestu Engleska i Francuska, radile su i na uspostavi političkog i ekonomskog prestiža u Osmanskom carstvu.
U takvim prilikama, Bosna i Hercegovina gube značaj perifernih osmanskih provincija koje nastoje same odlučivati o svojoj sudbini. U posljednjoj deceniji osmanske vlasti u Bosni i Hercegovini izvršena je reforma vojnog, upravnog, sudskog i finansijskog aparata, bez većeg protivljenja plemstva ili drugih društvenih slojeva. Bosna i Hercegovina ušle su mnogo neposrednije u fokus zanimanja velikih sila, ali je to nailazilo na slabije reakcije domaćeg stanovništva, u prvom redu muslimanskog plemstva, nego prije. Uništenjem najistaknutijih članova plemstva otvaralo se mjesto za nastupanje gradskog stanovništva, koje do tada nije imalo vodeću ulogu u značajnijim političkim ili ratnim akcijama. To se najočitije ogledalo u otporu koji su bosanskohercegovački muslimani pružili okupaciji 1878. godine. Teškoće su bile i u tome što sloj muslimanskog trgovačkog građanstva nije bio razvijen da bi preuzeo ulogu koju je nekad imalo plemstvo.
U vrijeme Husein-bega Gradaščevića ili Ali-paše Rizvanbegovića dolazilo je do povremenih pobuna hrišćanskih kmetova. Ali, u suštini, raja je ipak bila čvrsto vezana za svoje gospodare. Odnos je bio neposredan, dosta čvrst, tradicionalan. Rušenjem muslimanskog plemstva, mnoge su veze između bosanskog plemstva i raje pokidane, pa je hrišćanska masa imala mogućnost da se poveže s pripadnicima svoga naroda u čaršiji ili da dođe pod neposredniji utjecaj propagande iz Austrije, Rusije, Srbije i Crne Gore. Poslije Omer-pašine intervencije, najistaknutije staro plemstvo, koje je dobrim dijelom njome uništeno, već samom organizacijom svojih posjeda, svojom moći i bogatstvom vršilo je manji pritisak na raju nego begovat koji je restauriran umnožavanjem staleža čiftluk-sahibija. Ovom promjenom ekonomski i društveni pritisak na kmetove postao je veći. Jasno je, dakle, zbog čega je u BiH počeo ubrzaniji tok hrišćanskih buna i ustanaka, sa sve otvorenijim društvenim i nacionalnim koncepcijama.
Uslijed Omer-pašine krvave intervencije, bosanskohercegovački muslimani lišeni su svog vodećeg društvenog sloja. Njihov dotadašnji društveni razvitak kretao se u znaku prevlasti tradicionalnog plemstva i islamske uleme. Plemstvo je po svojoj prirodi bilo sebično i netrpeljivo i nije moglo razviti one oblike društvenog života koje je drugdje stvarala napredna buržoazija. Nije bilo toliko kulturno i nacionalno razvijeno da bi nadoknadilo ulogu buržoazije, kako se to u periodu od 1815. do 1848. godine odigravalo, naprimjer, u Mađarskoj. Ali je imalo izraženu svijest o svom porijeklu, svojoj zemlji i svojim etničkim posebnostima. Oni su gajili tradiciju, povezivali se s vladarima Srbije i Crne Gore, kao i s ilirskim pokretom u Hrvatskoj. Svoju zemlju smatrali su pokrajinom koja mora imati naročit status u okviru Osmanskog carstva. Gubitkom ovog sloja, bosanskohercegovački muslimani ostali su pod rukovodstvom onog dijela plemstva, sigurno brojnijeg, koje nije bilo dovoljno idejno i politički angažirano. Pogubljeni su i uništeni samo najistaknutiji.
Muslimanska ulema u Bosni i Hercegovini izgleda da se više vezivala za općeislamske ideje nego za ono što je u kulturi bosanskohercegovačkih muslimana bilo nacionalno. Već u prvoj polovini 19. stoljeća muslimanska zemljoradnička raja započinje kretanja koja ukazuju na izvjesno buđenje njene svijesti o teškom društvenom položaju. Ima i pokreta klasnog karaktera u kojima zajednički učestvuju muslimanski i hrišćanski seljaci. Ali, sve je to bilo još u začetku, pogotovo zbog toga što kod muslimana nije bilo višeg staleža ili profesije koja bi se obraćala svome seljaštvu iz političkog i idejnog aspekta. Seljaci su mahom pokretani samo kad su bili potrebni kao vojska.
Mada je Omer Lutfi-pašinim pohodom dovedena do propasti ona društvena klasa čija je uloga prema shematizmu društveno-ekonomskog razvitka ocijenjena kao regresivna, bosanskohercegovački muslimani bili su gubitkom plemstva veoma oštećeni za budućnost. Oni su u dalju fazu nacionalnog preporoda Južnih Slavena ušli bez onih koji su ih u taj preporod počeli uvoditi. Bio je potreban duži proces društvenog i intelektualnog obnavljanja da bi stasale mlađe generacije koje će se ravnopravnije pridružiti zajedničkoj borbi Srba i Hrvata. U međuvremenu, bilo je potrebno stvoriti barem početni sloj nacionalne inteligencije koja neće biti identična s nekadašnjom ulemom nego će biti znatno savremenije obrazovana. Dok su bosanskohercegovački muslimani u svojoj regeneraciji stigli do nivoa da se mogu pridružiti Srbima i Hrvatima u zajedničkoj borbi za jugoslavensku ideju, među ovima su se već javile takve razlike i sukobi da je to muslimansko stanovništvo Bosne i Hercegovine gotovo prisiljavalo da se povlači u sebe i da se opreznije ili samostalnije opredjeljuje.
STAV: Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko izjavio je prije nekoliko godina da je “Dayton potvrdio granice, stare granice, najstarije u Evropi, jer samo Švicarska i Bosna nisu mijenjale granice posljednjih 200 godina”. U godinama je sigurno pogriješio, ali koliko su u pravu srpski historičari koji su mu odgovorili da te granice nisu bile granice Bosne i Hercegovine već Osmanskog carstva?
ŠLJIVO: Svakako da su granice Bosne i Hercegovine prepoznatljive skoro u svim fazama njene historije. Dovoljno je pogledati geografske karte, vojne planove na kojima su ucrtane granice većih dijelova Evrope ili pojedinih država u pojedinim historijskim razdobljima. Vanjske granice Bosne i Hercegovine i Austrijskog carstva (Austro-Ugarskog carstva) bile su u 19. stoljeću do Berlinskog kongresa (1878) istovremeno i granice Osmanskog carstva, i to ne mijenja suštinu historijskog kontinuiteta države nastale vanjskim utjecajem. Ne znam na osnovu kojih historijskih izvora srbijanski historičari osporavaju granice Bosne i Hercegovine, samo zato što su one istovremeno, u određenom historijskom razdoblju, bile i granice Osmanskog carstva. Na osnovu historijskih činjenica sigurno nisu u pravu.
STAV: Često se kaže da se na našim prostorima historija ponavlja. Koliko je historija u Bosni i Hercegovini učiteljica života? Učimo li mi iz svoje povijesti?
ŠLJIVO: Ta tvrdnja ne potječe od historičara. Kao što se događaji ne mogu ponoviti nakon stotine godina, ni historija se ne može ponavljati. Mogu se neki događaji odigrati slično događajima iz minulog doba ako se stvore isti onakvi uvjeti kakvi su bili u vrijeme nastanka nekog historijskog razdoblja. To je zato što nisu naučene poruke naslagane u historijskom iskustvu, dakle, iz neznanja odnosno “nenaučene historije”. Ne treba smetnuti s uma da se iskustva prethodnih generacije ne mogu nikad odbacivati; iskustvo je najbolja škola, ali najskuplja. Riječ je o drugom nesporazumu. Koliko historiju znaju novi naraštaji, koliko su je preuzeli od svojih prethodnika?! Historijsko iskustvo prenosi se nedovoljno novim generacijama putem obrazovnog sistema, ali i time što je u Bosni i Hercegovini skoro zanemareno izučavanje historije. Naprimjer, prošlih godina pregovarano je o granicama između Crne Gore i Bosne i Hercegovine, a sporna je bila Sutorina.
O tom teritoriju objavljena je prije rata naučna monografija Izlaz Bosne i Hercegovine na Jadran. Članovi državne komisije za razgraničenje i državni poslanici priznali su da nisu upoznati s tom naučnom monografijom!? Pa kako onda učiti iz historije? Jesu li samo historičari za to odgovorni? Nisu. U svim ovim nedorečenostima može se čuti da historija nije nauka jer je pišu pobjednici. To je netačno i zlonamjerno. Neprevaziđeno je načelo da se dobro držanje prema historiji raspoznaje prema učestalosti vraćanja historijskim izvorima i upravo to načelo neće nikad zastarjeti. Zbog nedovoljnog poznavanja historije, ne možemo koristiti njene rezultate, pa, shodno tome, ni učiti “iz svoje povijesti”.
