Ispratili smo već prve godine dva velikana bošnjačkog preporodnog pregnuća – prof. dr. Muniba Maglajlića i prof. dr. Mustafu Imamovića. U medijskom prostoru potpuno zaboravljeni i potisnuti, razgovori s njima bili su neka vrsta najave onoga što će ovaj list raditi u narednim godinama – nanovo otkrivati i revitalizirati bošnjačku spoznaju o sebi. Naravno, zato što nismo bježali od vlastitog nacionalnog i vjerskog imena, štaviše, živjeli smo ga punim plućima, bili smo od prvog broja označeni kao bilten najveće bosanskohercegovačke stranke. No, već prvim brojem mi smo najavili da će Stav podržavati probosansku i probošnjačku politiku. Radili smo to i radit ćemo to i dalje, prema vlastitom osjećaju za odnose na političkoj sceni. Naša je nada da u bosanskom moru ideoloških intelektualnih preletača naša konzistentnost ima uporište u moralu i čestitosti i, što je najvažnije, u autentičnosti. A možda su upravo oni koji primaju stavove, umjesto da ih kreiraju i promišljaju, sudili prema samim sebi i posve nas krivo procijenili. No, to je za nas postalo nebitno jer ne možete samouvjerenog i samosvjesnog čovjeka razuvjeravati da je nešto što nije. Možete probati, ali to neće davati rezultate. Ličnost s kičmom ne može biti žmikana poput sunđera, a zatim se vraćati u prvobitni oblik.
Kada smo pokretali Stav, koji je danas jedini bosanskohercegovački sedmični list, bila je istaknuta želja uredništva da se najavimo kao nacionalni sedmičnik, no smatrali smo da je sadržaj taj koji kreira dojmove i poziciju. Odnosno, ime (forma) bez sadržaja (suštine) nema nikakve težine. Previše je bilo i temeljnih i krovnih i sržnih nacionalnih projekata (vođenih sujetnim ljudskim prikazama) zadnjih deset godina koji su ili propali ili završili u pehlivanstvu da bi si dozvolili takvo pokliznuće. Na koncu smo otkrili da nas naši bivši saradnici, navodno napredni intelektualci, u zadnje vrijeme uvjeravaju da je “bošnjački misliti” nešto retrogradno, nazadno, pa čak i rasističko. Da je “bošnjački misliti” ukidanje univerzalne širine mišljenja, njeno sužavanje i ograničavanje. Zaista je tragično na šta je jedan suveren i samorealiziran narod spao – da mu elita, uslijed bolesne ambicije, sitnih novčanih interesa, narcisoidnosti i kukavičluka, postane nesvjesni i nesavjesni dio društva. No, iznimke, hvala Bogu, postoje i njih i dalje želimo otkrivati i poticati ne bi li postali pravilo. S nekim našim vanjskim saradnicima smo se ideološki razišli, odnosno, nismo pristali da s njima levitiramo u bestežinskom kameleonskom prostoru, kojem su Bošnjaci skloni. “Ne vjeruj ljudima koji sa svima žele biti dobri”, neko je primijetio. Takvi, naime, imaju zaista problem sa stavom – nemaju ga ili ga prilagođavaju prema potrebi.
Kako se uopće možete svidjeti svima? Nije li to upravo put u jednoobrazno društvo, lišeno raznolikosti, pluralizma, demokratičnosti? Gledao sam neki dan video aktivista Bh. bloka u Mostaru kako divljački baca naš sedmični list u kontejner. Naravno, mislio je da nešto demonstrira, neki stav protiv stava, ali on je u biti tek dokazao da ne podnosi raznolikost mišljenja. Ipak, mi se pitamo bi li takvi bili spremni baciti i čovjeka u kontejner.
U svakom slučaju, Stav je prema mojoj zamisli trebao nositi neko drugo ime. Opterećen željom da sljedujemo tradiciju, odnosno da potvrdimo kontinuitet tradicijskih vrela, ja sam licitirao imenima davno propalih bošnjačkih časopisa, ili njihovim varijacijama. Neko je uskliknuo Stav, nevoljko sam pristao i na kraju se potvrdilo kao posve pogođeno ime. Ime smo dobili prema onome što najviše nedostaje Bošnjacima. Zatim smo rekli da će naše ime morati biti opravdano. Zamislite Stav a da Puzi. Ne ide. Zamislite Stav a da Kleči. Ne ide.
Neki su, stoga, mislili da se naša urednička politika, rekli su ultrabošnjačka, kreira u nekim centrima moći. Nikako nisu mogli shvatiti da je u Stavu okupljena jedna grupa ljudi koja više nije željela šutjeti i pristajati na opći zaborav i samonijekanje. Ne zaluđujemo se revolucijama, to bi bilo neozbiljno. Uostalom, revolucija je rušilački nagon, a nas zanima onaj tvorbeni. Revolucija ne podnosi dijalog, a nama je dijalog nužan jer Bosnu i Hercegovinu dijelimo s druga dva naroda. Nažalost, dijaloška je perspektiva očajavajuća, ali to ne znači da od nje treba odustati. S bošnjačke polazne tačke u onu središnju – probosansku, državotvornu. Za sada, barem toliko da se od nas čuje ona druga strana, da ona sudjeluje u općem društvenom mišljenju. I zato, nismo nikad pretendirali da se nametnemo kao posjednici apsolutnih istina, već samo da budemo dio punopravnog mozaika koji čini bosanskohercegovačko društvo. I rekli smo da ćemo “rušiti lažne kumire”. U tome smo, nadamo se, i dijelom uspjeli. Dio javnosti napokon se emancipirao od “svetih krava” naše tzv. elite, dio javnosti shvatio je da smije imati stav i da ga, a što je još važnije, smije i izreći. I zato, mi živimo svoje ime koje smo dobili prema onome što najviše nedostaje Bošnjacima – Stav.
