Jezik nije samo sistem znakova i simbola, nije samo predmet akademskih izučavanja, već je kroz historiju bio jedan od ključnih argumenata za teritorijalne pretenzije. To se posebno odnosi na srpske i hrvatske pokrete u XIX stoljeću, koji su upravo jezik izjednačavali s nacijom, tvrdeći pritom da Južni Slaveni govore srpskim, odnosno hrvatskim jezikom. Ante Starčević tvrdio je da svi govore hrvatskim jezikom, a Vuk Karadžić da je taj jezik, ustvari, srpski, iz čega proizlazi da su govornici tog jezika Srbi. Njegove ideje preuzeo je Ilija Garašanin, a beogradski lingvist Pavle Ivić izradio je precizne jezičke karte Bosne i Hercegovine koje su predate Radovanu Karadžiću, a po kojima je on djelovao u agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

“Na nesreću Bosanaca, koji zbog drugačijeg političko-društvenog razvoja nisu bili tu da govore za sebe, taj štokavski dijalekt, koji su jedni nazivali srpski, a drugi hrvatski, bješe, ustvari, bosanski jezik. Naravno, nisu ga tako zvali, nego su se složili za jednu neutralnu varijantu, neutralnu samo s tačke gledišta Srba i Hrvata, koju nazvaše ‘južno narječje’. Taj bosanski jezik – koji su nazivali ‘južno narječje’ – po njima je najčišća forma jezika, i kao takva najbliža staroslavenskim jezicima. Čak su za izgovor preuzeli ijekavsku varijantu. Problem koji se ovdje postavlja, ali nije lingvistički, nego prije svega politički: u svom nagonu da nametnu svoju definiciju ovim drugima, uzeli su sebi za pravo da jednostavno prisvoje i Bosnu i Hercegovinu, zemlju koja postoji još iz ranog srednjeg vijeka, i njen jezik koji u pisanoj formi postoji isto toliko dugo”, piše Mišo Ešić u sjajnoj knjizi Zašto je zabranjen bosanski jezik, u kojoj navodi i neke zanimljive historiografske fakte.

Najstariji natpis latinicom na narodnom jeziku nađen je upravo u Bosni. Bio je to novac kralja Stjepana Tomaša (1444–1461). Još starije natpise nalazimo na ćirilici, npr. na Humačkoj ploči u zapadnoj Hercegovini, koja je ktitorski napis na Crkvi sv. Mihajla u Humcu. Kopija čuvene Povelje Kulina bana iz 1189. godine pisana bosančicom smatra se najstarijom ćiriličkom poveljom pisanom narodnim jezikom, čuva se danas u Dubrovniku, kao i testament gosta Radina iz 1466. godine. Postoji mnoštvo podataka da zaključimo da je jezik Bosne i od njenih stanovnika i od stranaca nazivan bosanskim jezikom. “Tako imamo podatak iz Ankone 1453. godine kako su dva brata Bosanca obavila izvjestan posao i pri tome im je pomogao, kao prevodilac, tamošnji stanovnik, također Bosanac, poznavalac italijanskog, bosanskog i slavenskog jezika. (‘ad interpretationem Petri Elie, bastagii, Bossinensis, habitatoris Ancone, scientis linguam latinam, bassinesem et sclavonicam’). Notar kotorskog knjaza bilježi o otkupu jedne robinje, da se ona bosanskim jezikom zvala Dievna (‘vocatam lingua Bossinensi’)”, navodi Ešić.

Iz tog narodnog bosanskog jezika proizašlo je i bosansko pismo, koje je dobilo svoj specifični grafički izraz. “Akademski diskursi o tome kakvo je to pismo u većini su bile, a i sada su, rasprave čije je to pismo. Sam je naziv u nekim krugovima postao sporan. Tako je na početku nazivano ‘srpskom ćirilicom’ (tj. dijelom ćirilice istočnog tipa s nekim pravopisnim i grafijskim osobenostima), zatim zapadnom, tj. hrvatskom ćirilicom. Tek radovi Ćire Truhelke dokazuju da se radi o samostalnom pismu koje se, neovisno o drugim južnoslavenskim pismima, neposredno razvilo iz grčkog pisma. On mu daje ime ‘bosančica’. Da je to pismo bilo priznato kao ‘bosansko pismo’, ukazuje nam i jedan podatak iz Zadra, gdje je sin Vladislava Kosače 1474. godine deponirao srebro. Tamošnji notar bilježi kako je na velikim pladnjevima bio utisnut Vojvodin žig, ali i jedna legenda koju nije razumio, ali zapaža kako je pisana ‘bosanskim pismom’ (‘cum aliquibus literis bosnensis circumcirca’).”

Poslije pada srednjovjekovne bosanske države, to pismo, kao ni taj jezik, nisu nestali. Bosanski jezik postaje jedan od diplomatskih jezika na osmanskom dvoru, a Noel Malcolm navodi da je jedan engleski posjetilac zabilježio kako je bosanski jezik treći jezik imperije. Bosanci su ostali vjerni bosanskom jeziku tokom osmanske vladavine Bosnom, što je vidljivo i kroz alhamijado književnost. “Da se bosanski jezik od svih dijalekta najbolje kroz vrijeme održao i da je ‘najčišći’ od svih ‘južnoslavenskih dijalekta’, potvrđuju i potpisnici ‘Bečkog dogovora’, kao i njihovi sljedbenici, koji navode to kao ključni razlog za njegov izbor. Ali iz navedenih političkih pretenzija osporavali su mu, i sada osporavaju, njegovo ime, a time i njegovo postojanje”, ističe Ešić. Bosačica, s druge strane, ostala je u upotrebi u privatnim korespondecijama među bosanskom vlastelom tokom cijelog perioda osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini.