Bilo je tri sata ujutro kad smo dobili naredbu da ustanemo i da se spremimo pod punu ratnu spremu. Nije to bilo ništa novo niti nepoznato, jer dan prije naši su krenuli u odbranu sela Ulice kod Brčkog. Već nekoliko dana četnici napadaju ovo mjesto i sve su prilike bile da će uskoro doći do velikog napada na ovom dijelu posavskog ratišta.

Teškom smo mukom došli do naših linija odbrane. Još večer prije pokreta naš komandir nam je rekao da ćemo sutra upravo mi morati odraditi glavni posao. Cilj je bio da što moguće tiše uđemo i osiguramo borbene linije duboko među kućama u ovom naselju. Na samom ulazu u naselje Ulice primamo zadnje upute naših komandira. S nama su još dvije jedinice, jedna iz Živinica, a druga iz Srebrenika. Tu se dodatno naoružavamo ručnim bombama, a kao znak raspoznavanja u selu dogovoreno je da nosimo žute trake, i to strogo vezane oko glave. Jednom smo drugom prilikom naletjeli na neprijatelje koji su kao i mi imali crvene trake oko ruku i eto ti vraga i teških pitanja: “Koji ste vi, a koji ste vi?” Kad su se spazile oznake, onda je nastala frka i rokanje. Zbog svega toga, trake smo nosili oko glava.

Razmijenili smo još pokoji pogled ohrabrenja, a meni je u oči upao moj prijatelj Ahmed, koji je po licu i rukama sav bio namazan maskirnim bojama. Upitao sam ga: “Što će ti boje, pa idemo u selo, a ne u šumu?!” Još mi u ušima zvone riječi koje je izgovorio: “Neka neprijatelji misle da na njih idu ljudi, a ne djeca!” Kada se sada sjetim tih riječi, skupi mi se u grlu; i jesmo bili djeca, on je imao 20, a ja baš napunio 18. Idemo u rat kao u neku igru,  a ipak potpuno svjesni da gubitak u toj igri znači smrt prijatelja i suborca. Danas sam svjestan da smo bili zakinuti za vrijeme koje nam niko ne može nadoknaditi, doba koje su momci, u nekim drugim zemljama, gdje nije bilo rata, provodili u zabavi ganjajući djevojke. Mi smo to vrijeme potrošili na rat, na odbranu onoga što smo prepoznali kao svetinju. Nije mi bilo žao tada, nije mi žao niti sada, a sutra, ako bi trebalo, išao bih opet.

Akcija je mogla početi i napokon je nestala ona napetost iščekivanja. Ušli smo u selo tiho, krećući se od kuće do kuće i provjeravajući je li sigurno, te sve to znakovima javljali drugima. I tako jednu za drugom. Pogledao sam oko sebe, imao sam što i vidjeti! Tipično posavsko hrvatsko selo koje je palo pod neprijateljsku okupaciju. Kuće nisu bile samo spaljene već i pokradene. Zjapile su stravično prazne, a dvorišta su bila toliko zarasla u travu da su one manje kuće bez krova samo provirivale iz šikare.

Prilikom prolaska kroz prvi dio sela bili smo vrlo oprezni. Ostavljali smo odstupnicu da nam neprijatelj ne bi zašao za leđa, a i kako bismo osigurali prostor koji smo već pročešljali. Na jednoj takvoj ostajem i ja, a sa mnom u dvorištu jedne stare kuće još četvorica. Na samom ulazu na kapiju dvorišta u kanalu je na stomaku ležao mrtav srpski vojnik. Preskočili smo ga i krenuli dalje. Dvorište u kojem smo zastali bilo je ograđeno metalnom ogradom od ceste, uz koju je paralelno bila složena nekakva stara cigla. U dvorištu kuća stara bar 60-70 godina, ozidana zemljanom ciglom, dok je krov bio pokriven starim crijepom “biberom”, toliko trošnim da ga ni neprijatelji nisu htjeli ukrasti. Nasuprot nje, na drugom kraju, nalazila se mala dvorišna zgrada s dvije male sobe i dva ulaza, okrenuta prema dvorištu. Na ulazu u dvorište, u kanalu, ležao je još jedan mrtav neprijatelj, koji je vjerovatno stradao dan prije, ali su ga njegovi ostavili.

Prvih nekoliko minuta bilo je sve mirno i mi smo samo provirivali iz svojih busija, a onda se začula pucnjava i eksplozije iz pravca u kojem su naši nastavili prema bunkerima. Znali smo da to znači da je počelo ostvarenje pravog našeg cilja i dolaska u selo, ali smo također znali da naš boravak u njemu više nije tajna i da će neprijatelji poslati pojačanje na nas.

Bili smo u pravu! Nakon samo nekoliko minuta začuli smo tenk kako se pali i turira negdje oko centra sela i koji je bio udaljen nekih 200 metara cestom od nas. Čuli smo kako kreće, a buka motora je bila sve jača i jača, što je značilo samo jedno, ide k nama, melje asfalt…

Zveket tenkovskih gusjenica na asfaltu je stvarno jezovit i tjera adrenalin u tijelo. Nije bilo panike, samo onoliko straha koliko je dovoljno da te drži na oprezu, ali to nije važilo za sve. Jedan od vojnika iz Srebrenika, koji je bio s nama, odjednom ustaje, dolazi do nas i govori da odlazi pozvati pojačanje. Kakvo crno pojačanje? Mi smo odstupnica. Oni rade svoj dio, mi moramo svoj! Ali prije nego sam išta uspio reći momak se udaljio nestajući iza susjedne kuće.

Hamza pretrča od ćoška kuće do nas i čučnu. Pokaza u pravcu momka koji je odlazio i pita šta se dešava. Prenio sam mu, a Hamza po običaju prodrma svoj šljem na glavi. “Ne smeta mi što je otišao. Ako se uplašio, neka ide, ali prije nego sam ga zaustavio odnio mi je sva dodatna punjenja za RPG i ja sam ostao samo s onim jednim koji sam sam donio sa sobom”, reče ljutito, a ja sam osjetih veliki nemir. Šta dalje? 

Moju zatečenost prekinuo je prvi rafal prema nama. Nije to bio običan rafal, nego nešto dugačko, nešto što te prikova za zemlju. Meci su prštali svuda oko nas, a najviše su bili koncentrirani na složenu ciglu za koju smo se zaklonili. Odmah nakon rafala uslijedila je jaka eksplozija. Bila je to tenkovska granata, ispaljena bez većeg nišanjenja jer to nije niti bilo potrebno. Naime, tenk nas je gađao s nekih 70-80 metara, a nakon ispaljenja odmah se povlačio i pokrivao 20-milimetarskim PAM-om.

Na njega bi se ponovno nadovezao onaj dugi rafal tako da nismo mogli niti oka otvoriti. Sve to se ponavljalo nekoliko puta, iako smo mi pokušali uzvratiti vatru. No naši pokušaji su samo davali do znanja da ih tu čekamo. Gadno postaje kada u dvorište dolijeće nekoliko ručnih bombi. Nekako smo se dohvatili zaklona, ali ja sam i dalje ostao u klečećem položaju. Nisam imao vremena razmišljati o tome što se dešava jer nas je ponovno poklopio dugi rafal. Dok je rafal trajao, Almir je pokušao uzvratiti vatru, ali se odjednom srušio na zemlju i samo kroz zube prostenjao: “Noga, noga…!” Okrenuo sam se i u nevjerici pogledao, ali sam se brzo pribrao i iz njegovih hlača izvadio zavoj da ga previjem.

Uspio sam pretrčati nekih 10 metara, doći do kućice i zakloniti se iza nje. Kad sam provirio i htio zapucati, kako bih pokrio Almira, osjetio sam da mi je nešto udarilo u pušku, da mi je skoro ispala iz ruku! Na okviru puške ugledao sam veliku rupu od metka koji je proletio kroz njega. Nisam imao vremena za razmišljanje, stavljam drugi okvir i počinjem pucati.

Do nas iza kuće dva momka iz Živinica donose još jednog ranjenika. Ovaj je jako jaukao i zapomagao, bio je ranjen u stomak. Zvao sam momke preko ceste dovikujući imaju li poziciju da pucaju s RB-om na tenk. Odmahnuli su glavom i nastavili pucati. Procjenjivao sam koliko ćemo moći ovdje držati odstupnicu. Dok su mi misli letjele kroz glavu, nisam ni primijetio da je tenk već izašao iza krivine i da se sprema opaliti. To se i dogodilo. Tada sam osjetio udar u desnu stranu prsa. Od udara sam se zanio i pao nazad preko betonskih blokova. Pokušao sam se ispraviti, ali nisam mogao, bol je bila jaka. Vidio sam da se iz pancirke na desnoj strani mog grudnog koša još dimi od ovećeg gelera.

Nakon nekoliko trenutaka, koji su se dojmili beskrajno dugačkim, Suad me je vukao iza kuće u zaklon. “Idemo samo kuću dalje”, govorio je, a u dvorište su pale nekakve dimne bombe i počeo se dizati jarko crveni dim. Za nekoliko sekundi nismo vidjeli ništa i morali smo napraviti što je Suad predložio.

Salko i on prebacili su nekako Almira i mene preko tarabe, pa smo se našli u susjednom dvorištu. Na našu sreću, tu su bila još dvojica naših Živiničana, koji su odmah pritekli u pomoć. Raskopčali su mi pancir, gdje se nalazila samo jedna velika modrica. Salko me udari po ramenu i reče: “Ovaj put dobro si prošao!” Kad smo stigli na našu utvrđenu liniju, natovarili su nas u vozilo kuhinje, a budući da je bilo (kako se kod nas kaže) blato do usta, obično civilno vozilo nije moglo ni krenuti. Na svu sreću, tu se našlo sanitetsko vozilo nekog od bataljona 108. brčanske brigade. Odatle smo svoje ranjenike prebacili za ratnu bolnicu u Brki.

Teži ranjenici su prebačeni za Tuzlu. Sjeo sam na neku kamionsku gumu pored ratne bolnice. U ušima mi je sve zujalo i osjećao sam nevjerovatan umor u svakom dijelu tijela. Uskoro su javili da su naši uspjeli održati položaj i da agresori nisu više napredovali ni milimetra. Počela je padati kiša i sa sobom donijela neko olakšanje. Udahnuo sam duboko, ustao i krenuo niz cestu. Tamo u daljini na posavskom ratištu odjekivale su detonacije i obasjavale tmurno kišno nebo...