S noći petka na subotu u Sarajevu je bila takva grmljavina da je malo ko mogao mirno spavati. Ne znam da li je još koga podsjetilo na granate, ali mene jeste. Trznula sam se iz sna i počela jecati. Muž je već bio budan, strahujući upravo da ću se prepasti i probuditi jer zna da se i dan-danas znam buditi uplakana. Doduše, rjeđe nego prije što sam postala majka. Valjda majčinstvo dodatno ojača svaku ženu i podari joj da svoje strahove prevlada i razvije zaštitničku snagu.
Dakle, znala sam se buditi jecajući. Nekada je to bilo zbog grmljavine ili vatrometa ili nekog drugog glasnog zvuka. A nekada su razlozi buđenja bili košmari u kojem se kao na filmskoj traci odvija granatiranje naše porodične kuće, zatim pokušavam pobjeći, ali ganjaju četnici pa se krijem od njih ili dočekujem rahmetli brata koji je ranjen i slično. U košmarima sam uvijek dijete, djevojčica koja je tek krenula u školu. Nikada odrasla osoba. Ista ona djevojčica koja je i preživjela rat u opkoljenom Sarajevu, bježala od snajperista na putu do škole trčući cik-cak, spavala na betonu i mogla se najesti s jednom pokvašenom kriškom hljeba malo posutom šećerom. Ona djevojčica koja je nakon granatiranja kuće u kojoj je odrasla sav svoj bijes ispoljavala derući se prema brdima s kojih su granate “poslane”. I ona što nakon pogibije brata danima nije htjela pričati, jesti niti piti.
SVI MI IMAMO KOŠMARE
Vjerujem da nisam jedina koja ima ovakve košmare. Mogli bismo govoriti i o kolektivnom PTSP-u, a unutar toga mogla bih reći i da sam sretno dijete rata. Bože dragi, zar može postojati sretno dijete u ratu? Mi znamo da može. Nisam bila zarobljena od četnika, niti bilo ko od moje porodice, brat mi je poginuo bez mučenja, kuća nam je granatirana dok smo mi bili u podrumu zgrade preko puta kuće. Kakvi su samo košmari onih koji su vidjeli kako im četnici pucaju u sina, oca, brata ili onih koji su preživjeli torture četničkih logora?! Kakvi su košmari silovanih žena?!
Dobri smo mi šta smo prošli. Pri svijesti smo, razumni smo, a prošli smo itekako svjesno osmišljeno etničko čišćenje i genocid. Prezdravog smo razuma uprkos svima onima koji nam ga pokušavaju oduzeti i u miru. Nacija smo koja se može ponositi s djecom rata koja su danas uspješni sportisti, glumci, inžinjeri, doktori, advokati i slično. Narod smo čije su majke, koje su izgubile dio ili cijelu porodicu, ostale jake i razumne. Odgojile su uspješne generacije uprkos svemu. Ti smo koji i dan-danas žive zajedno s onima koji negiraju genocid, pokušavaju nam oduzeti domovinu, a opet nikome nikada nismo naštetili. Nismo se svetili, nismo mrzili. Uprkos svim noćnim košmarima, nastavljamo živjeti i uživati kao malo ko. Jer ko bolje zna šta je ćejf od nas?! Uprkos svemu, ne dopuštamo si psihotične ispade kao Christian Schmidt.
KO JE KRIV?
Ostali smo pri zdravom razumu uprkos svim stranim licima koji u našoj državi, nama koji smo se borili za nju i nismo je ostavili, tvrde da nam više žele dobro nego mi sami sebi. Traže od nas da se neprincipijelno dogovaramo s onima koji nam žele oduzeti sve ono za šta smo izgubili očeve, braću, sinove. I zbog kojih imamo košmare. I krive nas zato što smo dovoljno pametni da shvatimo šta nam žele spremiti. A onda se visoki predstavnik Schmidt počne derati i govoriti o nekom “smeću” u našoj državi. Kaže Schmidt da mu je dosta svega i da je ljut. Nismo primijetili da je svoju ljutnju i deranje usmjerio prema stvarnim krivcima za sve blokade u državi, čime pokazuje da je sklon relativizaciji ili da boluje od pristranosti, što mu se ovih dana često spotiče. Njemu je, eto, dosta nakon godine i po, a nama nije nakon trideset godina košmara.
Poručuje Schmidt da u ovoj državi uvijek nekoga drugog krivimo. A itekako i on i cijela međunarodna zajednica dobro znaju ko je kriv zašto nakaradni sistem, koji su oni donijeli, ne funkcionira. Najmanje su krivi Bošnjaci, a uvijek se najviše baš od Bošnjaka očekuju ustupci, popuštanja i slično. Bošnjaci su dobri ako šute, ako predaju “oružje”, odnosno kada se i sami predaju.
Ne. Bošnjaci nisu krivi što ne dopuštaju da se prave budalama. Nisu krivi što više ne vjeruju u riječi da “rata neće biti” i što spavaju budni. Jer tome su nas naučili i oni koji su nas ubijali i oni koji su šutjeli dok smo ubijani, a i oni koji nakon rata trideset godina pokušavaju izjednačiti krivce za situaciju u državi.
DRAGI VISOKI PREDSTAVNIČE
Dragi Schmidte, u ovoj državi najmanje vi imate pravo da se derete. Ja, koja se zbog dječijeg vatrometa budim u suzama, imam veće pravo da stanem pred Vas i da se derem. I svako dijete kojem je djetinjstvo oduzeto u ratu. A da ne govorim o majkama Srebrenice, Prijedorčanima i ostalima koji su rat preživjeli mnogo gore nego ja.
Mi se ne deremo, borimo se za svoju domovinu. Ne znam da li ovdje vrijedi ono kada kažu da ton povisuju oni koji osjećaju krivicu i da li je to razlog vaše frustracije. Neki kažu da je vaše deranje isplanirano i da je gluma. Iskreno, meni je svejedno jer, bilo gluma ili ne, mi smo bili izloženi istome.
Dragi Schmidte, ako Vam je stalo do ove države kao što kažete, onda imenujte krivce i idite njima pa se derite. Ne, nisu bošnjački političari krivi što ne žele popustiti pred raznim političkim igrama Srba i Hrvata, kojima se namjerava dodatno podijeliti i srušiti ova država. Ako Vam je stalo do ove države, treba Vam biti drago što Bošnjaci stoje uspravno i ne daju se pokolebati uprkos svemu što su preživjeli. I ne možete biti Vi umorniji od nas svih.
Zato, kao prvo, bilo bi itekako lijepo da uputite izvinjenje građanima kojima je prenijeta vaša frustracija, kao da je nemamo dovoljno. A zatim, budite iskreni i otvoreni, imenujte one koji su krivi za blokade u državi i ne trpajte teret na Bošnjake.
