Dan nauke u Federaciji Bosne i Hercegovine obilježen je 12. decembra, na dan kada je bosanskohercegovačkom naučniku Vladimiru Prelogu 1975. godine uručena Nobelova nagrada za hemiju. To je prilika da se promoviraju nauka i naučni rad, ali i ukaže na stanje u kojem se nalazi nauka u Bosni i Hercegovini. A stanje je takvo da se u nauku kod nas, prema procjenama Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke, ulaže 0,3 posto BDP-a, dok je u drugim zemljama taj procent dva posto s tendencijom rasta na tri. Uprkos tome, dobrih rezultata u nauci itekako ima. Primjer za to jeste tim robotičkih reprezentativaca Bosne i Hercegovine, koji je osvojio 1. mjesto na Međunarodnoj robotičkoj olimpijadi. Njihov mentor profesor Anes Hadžiomerović za Stav govori o bavljenju naukom u našoj državi.

STAV: Kako je baviti se naukom u današnje vrijeme?
HADŽIOMEROVIĆ: U današnje vrijeme veoma je teško baviti se naukom, posebno zato što nema sluha kod naših nadležnih institucija i što se nailazi na dosta otpora. Nadam se da će se to mijenjati, a na nama je, na ovim našim generacijama, da to činimo. Moramo, pod hitno, pristupiti reformi obrazovanja. Nemaju sva djeca iste predispozicije i sklonosti, njima treba prilagoditi sistem, a na mladima svijet ostaje, oni kroje i svoju i našu budućnost.

STAV: Prema Vašem iskustvu, kako bi trebala da izgleda ta reforma obrazovanja?
HADŽIOMEROVIĆ: To je prvenstveno reforma u smislu STEM-a (pojam koji se koristi za grupiranje naučnih disciplina: science – nauka, technology – tehnologija, engineering – inženjering i mathematics – matematika). Sada je u tu grupu ubačeno art i dizajn. Dakle, svi u svijetu teže tome. I ovo takmičenje, u kojemu smo bili prvi, zasnovano je na STEM-u. Dakle, morate imati znanje iz dosta nauka kako bi se njihovom kombinacijom dobila kompaktna cjelina. Tako smo i mi morali davati djeci različite zadatke, s vremena na vrijeme mijenjali su uloge, tako da su svi, na neki način, radili svaki segment. Rezultat je da smo od 65 mogućih bodova osvojili 63,7.
Preostalih 1,3 boda nismo osvojili jer nismo mogli pustiti meteorološki balon u niže slojeve atmosfere, na visinu 30-40 kilometara, zato što nam Agencija za pružanje usluga u zračnoj plovidbi Bosne i Hercegovine – BHANSA – nije mogla dati dozvolu. Zahtjev smo morali podnijeti dvadeset dana prije puštanja balona, a mi nismo mogli čekati toliko dugo jer smo bili ograničeni vremenom. Dosjetili smo se da svežemo satelit u obliku kocke silkom i podignemo je uz pomoć meteorološkog balona ispunjenog helijem na visinu od jedan kilometar te obavimo neophodna mjerenja pritiska, temperature, vlažnosti zraka, UV zračenja i napravimo nekoliko panoramskih fotografija Mostara i okoline. Sve smo snimili na SD karticu i dokumentaciju poslali komisiji za ocjenjivanje.
Mislim da je u Bosni i Hercegovini prvi put izvršeno ovakvo mjerenje. Gospođa koja radi u Hidrometeorološkom zavodu rekla mi je da je ona tu od 1993. godine i da od tada do danas nije bio pušten nijedan hidrometeorološki balon, a nije sigurno ni desetak godina prije toga. Tako da je ovo bio historijski pomak.

STAV: Naši građani poznati su po svojoj snalažljivosti, što zna biti itekako korisno, kao što je to u ovom slučaju. Međutim, koliko nam odmaže to što smo naučili živjeti po principu “kako ćemo, lahko ćemo”, bez pripreme, bez odgovarajuće infrastrukture...?
HADŽIOMEROVIĆ: Pa, vidite, mi smo jedan zadatak trebali obaviti zajedno s reprezentacijom Kazahstana. Oni rade u prostoru od 300 kvadrata, dok mi radimo u tridesetak kvadrata. To je bio neuređen prostor, digao sam kredit, uložio i opremio ga da se može raditi u njemu, da se možemo takmičiti. Nismo imali ni interneta. I opet ta naša domišljatost, dijelili smo hot spot, sve smo radili putem mobitela. Pred kraj takmičenja javio nam se Tarik Muftić iz Amerike, koji je platio internet za dvije godine. Nije to isto. Mi smo se takmičili pod istim uvjetima kao i ostale zemlje, ali nismo imali iste uvjete za rad. Kada kažem da smo se takmičili pod istim uvjetima, onda mislim na to da je svaka država dobila isti robotički kit, mogli smo koristiti određene dijelove za sklapanje robota. Ali kada je došao “solution chalange”, koji smo radili zajedno s reprezentacijom Kazahstana, nismo imali iste uvjete. Kada smo trebali napraviti nano satelit, kocku, nismo imali 3D printer, pa smo molili direktora Druge gimnazije Mostar da nam oni ustupe svoj 3D printer da printamo kocku. Printali smo šest strana kocke po 11 sati šest dana, dok neke države to urade za osam do deset minuta CNC mašinama i laserskim rezačima koje smo mi vidjeli samo na televiziji. Nije to isto, nisu isti uvjeti. Imamo zaista nadarene učenike i mlade ljude koji imaju i znanje i motivaciju, ali se treba ulagati malo više u nauku da bi se izbrusili dijamanti. Imamo dosta dijamanata osim Edina Džeke, samo ih trebamo izbrusiti. Mi naše nebrušene dijamante dajemo na tacni drugim zemljama.

STAV: Kada govorite o STEM obrazovanju, smatrate li da je fokusiranje na samo jednu profesionalnu oblast zastarjelo?
HADŽIOMEROVIĆ: Morate poznavati više oblasti da biste došli ovdje gdje jesmo – i matematiku, i programiranje, i robotiku, i sklapanje hardvera, i mašinski dio... Druge zemlje, primjera radi, koriste napredne softvere za sklapanje robota te samo kliknu print, a on im isprinta ili izlista koje dijelove će gdje koristiti, koji motor će staviti. A mi to bukvalno sastavimo, rastavimo, napravimo skicu na papiru i treba nam mnogo više pokušaja da sastavimo tijelo i da dođemo do željenog rezultata, ali dosta uspješno smo to radili.

STAV: Šta biste Vi promijenili da imate moć da mijenjate stvari?
HADŽIOMEROVIĆ: Prvo bih mijenjao sistem obrazovanja. Uči se dosta stvari koje nisu potrebne. Američki reprezentativac, koji je sada student, kaže mi: “Ja ne nosam nijednu knjigu.” Pa kako studiraš, pitam ga. Kaže, formiraju tim od tri, četiri, pet ljudi na fakultetu, dobiju određeni projekt i oni za taj projekt istražuju samo ono što im je potrebno. On je na tom projektu, naprimjer, bio zadužen samo za izračunavanje integrala. I zamislite, vi sada studirate na fakultetu gdje ne polažete nijedan ispit, a dato vam je mašti na volju, imate sve moguće uvjete za rad. Samo nebo je granica.

STAV: Koliko djeca znaju o Vladimiru Prelogu, u čiju je čast ustanovljen Dan nauke?
HADŽIOMEROVIĆ: Veoma malo. Ja radim u srednjoj školi i malo se o tome priča. Mi se moramo u školi držati plana i programa. Od njega možemo, uz odobrenje direktora, odstupati samo 10 posto. Zahvaljujući tom odstupanju, ja sam u Drugoj gimnaziji u redovnu nastavu uveo robotiku i tako otvorio prostor da možemo raditi robotiku u redovnoj nastavi.

STAV: Je li kvalitet obrazovanja prepušten nastavnicima i profesorima, njihovom entuzijazmu i želji da rade?
HADŽIOMEROVIĆ: Definitivno je tako. Ja sam samouk iz robotike. Iz znatiželje, iz želje da se nadograđujem, da nešto novo istražujem, naručio sam 2016. godine neke knjige i robotske dijelove preko interneta pa počeo sklapati. Svidjelo mi se. Htio sam to isto prenijeti učenicima. Malo-pomalo i, evo, odnio vrag šalu. Učestvovali smo na Global Challenge takmičenju u Mexico Cityju i Dubaiju, gdje smo osvojili dvije nagrade. Posljednje dvije godine takmičimo se online i zaista se i oni trude da promoviraju STEM, ali trude se baviti i globalnim problemima kao što su energetska učinkovitost, prečišćavanje okeana itd. Učenicima koji su se takmičili ovo je prvi put u životu da rade s ovom robotičkom opremom. Oni su izabrani na takmičenju – probrali smo one najbolje da budu dio robotičke reprezentacije Bosne i Hercegovina.

STAV: Vidite li među njima neke nove nobelovce?
HADŽIOMEROVIĆ: Ja se nadam da ima među njima neki novi nobelovac, ali isto tako se nadam da će se država pobrinuti da oni ostanu u Bosni. Biti prvi u bilo čemu u svijetu jeste veliko, a u robotici da i ne govorim. Oni su sada poželjni na svakom univerzitetu u svijetu gdje god da apliciraju. Nadam se kako će odabrati da ostanu ovdje. Njima sada treba podrška naših institucija. Podržava se sve i svašta. Bez umanjivanja ičije vrijednosti, toliko se podržava sportskih manifestacija, koje realno nisu važne koliko nauka, samo zato što nauka nije toliko popularna. Zašto, ne znam. Evo, uzmite za primjer profesore u školi, njihove plate su smiješne, a oni kroje našu budućnost.

STAV: Kako ohrabriti djecu da sanjaju karijeru naučnika, a ne karijeru pjevača “Granda”?
HADŽIOMEROVIĆ: Opet se vraćamo na individualni rad nastavnika i njihovu želju i volju da rade s djecom. Kroz vannastavne aktivnosti uključiti što više djece u nauku, uvesti više nagrada za djecu, pa čak i profesore. Nekako ih stimulirati. Zanemarena su i djeca, a kamoli profesori i naučnici.

STAV: Šta je to što nauku čini primamljivom?
HADŽIOMEROVIĆ: Neopisiv je osjećaj kada otkrijete nešto novo, kada date neki doprinos. Dok to ne ostvarite, ne možete znati kakav je taj osjećaj, a do tog trenutka treba se truditi, raditi, ulagati u učenje i obrazovanje. Dosta kaskamo za svijetom, a imamo kapacitet, imamo mlade željne znanja, željne rada i ostvarivanja vrhunskih rezultata. Evo, mi smo prvi na svijetu i to nikome mnogo ne znači, a Kazahstanci, koji su bili dvadeset i neki, dobili su još veći prostor i još bolje uvjete za rad. Oni, dakle, ulažu, trude se, jer u tome vide potencijal.