Mjesec je april 1994. godine. Goražde je odavno opkoljeno, a bilo kakva mogućnost dostavljanja pomoći u ovaj grad bila je nezamisliva. No, i pored toga, hrabri pripadnici Ratnog vazduhoplovstva Armije Republike Bosne i Hercegovine uspješno su izvršili riskantni zadatak prevoza materijalno-tehničkih sredstava svojim saborcima.

Događaj je to koji je uveliko utjecao na daljnje ratne tokove u Goraždu, a Izudin Šarić, tada letač-tehničar i član ekipe koja je izvela ovaj herojski poduhvat, prisjetio se opasnog zadatka.

“Kada je Generalštab Armije RBiH procijenio trenutnu situaciju u Goraždu, gdje su se naši saborci lavovski borili protiv daleko nadmoćnijeg neprijatelja, izdato je naređenje komandi Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane (PVO) Armije RBiH da pošalje helikopter u opkoljenu enklavu i dostavi potrebna materijalno-tehnička sredstva za pripadnike Armije u Goraždu. Šanse da se helikopter probije do Goražda i vrati nepogođen, ili još gore, da ne bude oboren, bile su manje od pet procenata. I pored tako malih šansi, posada na čelu sa svojim vođom Džemalom Malkićem odlučila se da izvrši zadatak”, započinje Šarić, dodajući da su se za let helikopterom MI-8, koji je transportni i nema naoružanje, te kao takav nije predviđen za prelijetanje neprijateljskih linija, prijavili još i pilot Mujo Mušić i letači tehničari Meho Ajanović i Zijad Bašić.

U Tarčinu je, navodi Šarić, u helikopter bio natovaren teret koji su trebali prevesti u Goražde i čekao se samo pogodan trenutak da se krene na izvršenje zadataka.

“Bili smo smješteni u zgradi komande 9. brdske brigade Armije RBiH, tako da smo stalno bili u kontaktu s kolegama u Goraždu i znali smo situaciju na terenu. U to vrijeme stanje u opkoljenom Goraždu bilo je izuzetno teško i složeno. Vapaji i pozivi koji su dolazili iz Goražda još su nam više davali vjere i snage da moramo uspjeti i pokazati ljudima i borcima Goražda da smo uz njih u tim teškim trenucima. Plan je bio da poletimo u pet sati ujutro jer nam do Goražda treba nekih pola sata, tamam do svitanja, da bismo pronašli mjesto za slijetanje, gdje bismo ostavili teret i onda se brzo vratili nazad. Mujo je pripremio plan leta: od maršrute, visine, profila leta do posljednjih detalja koje je bilo neophodno predvidjeti da bi zadatak uspio. Vremenske prilike, odnosno neprilike, koje su vladale u to vrijeme u Tarčinu nisu nam išle u prilog, čak smo jedno jutro pokušali da se probijemo do Goražda, ali smo se morali vratiti s Bjelašnice pošto je bila magla i padao je gust snijeg i ništa se nije vidjelo. Sa strepnjom i neizvjesnošću očekivali smo vrijeme kada ćemo ponovo poletjeti ka Goraždu.”

Osvanuo je 15. april 1994. godine. U 4.30 sati, prisjeća se Šarić, pilot Malkić rekao je da se helikopter pripremi za let, da su vremenske prilike povoljne i da je došao trenutak da se obavi zadatak.

“Vrijeme je bilo izuzetno hladno. Bila je mjesečina i nebo je bilo obasuto milionima zvijezda. Pripremili smo helikopter i sve neophodno za izvršenje zadatka na koji smo bili ispraćeni od predstavnika komande brigade iz Tarčina. Tačno u pet sati počeli smo sa startanjem motora i pripremom za let prema Goraždu. Nakon što je sve bilo spremno dao sam znak Džemi da možemo krenuti. Smireno i staloženo, kako je to samo on znao, Džemo nas je poveo prema obroncima Bjelašnice, preko Lukomira ka Goraždu. Prve linije preletjeli smo bez problema, nije bilo pucnjave, ali smo znali da će na linijama kod ulaska u Goražde biti žestoko pošto znaju da dolazimo. Sve smo vrijeme letjeli po mraku i veoma nisko kako bismo izbjegli moguću paljbu sa zemlje. Mujo je sve vrijeme gledao kartu i govorio u kojem kursu da se leti. Odjednom se ispred nas našlo ogromno brdo koje smo trebali preletjeti. Iza njega se nalazila slobodna teritorija Goražda. S obronaka brda počela je pucnjava kako iz pješadijskog, tako i iz PVO naoružanja.

Uspjeli su preletjeti u slobodnu teritoriju Goražda bez posljedica za helikopter, ali je problem bio što još nije svanulo te su se našli u mraku. Kružili su, kaže, iznad terena s kojeg su svakoga trenutka mogli biti pogođeni.

“Uputili smo se prema mjestu slijetanja, a to je bila Jabuka, uzvišenje iznad grada. Na putu prema mjestu slijetanja primijetio sam da se s te pozicije puca na grad. Upozorio sam Muju da i on obrati pažnju na tu poziciju, dok je Džemo upravljao helikopterom. Zaista, nedugo zatim, tačno s mjesta gdje smo trebali sletjeti na grad je ponovo ispaljeno nekoliko projektila. Shvatili smo da je to mjesto u međuvremenu zauzeto od VRS-a i da moramo potražiti drugu lokaciju za slijetanje. Nije bilo govora de se vratimo s teretom kada smo već ušli u Goražde. Dok smo pravili zaokret, primijetili smo da se na obroncima brda koje smo preletjeli i koje sam već spomenuo vide vatre – naši su borci pokušali da nam signaliziraju gdje bismo mogli sletjeti.

Već se razdanilo i svako suvišno zadržavanje u rejonu Goražda bilo je opasno, pa smo odlučili sletjeti u jednu bašču, u rejonu Podhranjena, nešto niže od mjesta gdje su gorjele vatre. Kakav je teren bio za slijetanje, najbolje govori podatak da je Džemo helikopter držao na zemlji s nosnim i desnim točkom, dok je lijevi bio u zraku kako bi helikopter ostao izravnat s terenom. Otvorili smo teretna vrata i na najbrži mogući način istovarili teret koji smo dovukli, nakon čega smo svi uskočili u helikopter i krenuli ka Tarčinu. Penjući se uz obronke planine, vidjeli smo naše borce kako su se uputili ka mjestu gdje smo sletjeli, mašući nam i dajući time do znanja da su zadovoljni što smo uspjeli da se probijemo u opkoljeno Goražde.”

Ubrzo su ponovo naletjeli na neprijateljske linije, ali ovog puta prošlo je bez pucnjave, jer su promijenili maršrutu leta i vraćali su se preko Jahorine, Kalinovika do Tarčina.

“Kompletan let trajao je sat i deset minuta. Kada smo sletjeli u Tarčin, dočekali su nas ljudi koji su nas to jutro i ispratili na zadatak. Nakon što smo ugasili helikopter, uslijedilo je čestitanje, pošto su u međuvremenu iz Goražda javili da im je dostavljen teret i da se zahvaljuju hrabrim pripadnicima vazduhoplovstva”, navodi Šarić, koji je u knjizi Ikari bosanskohercegovačkog neba vjerodostojno opisao herojske podvige članova Ratnog vazduhoplovstva i protivvazdušne odbrane Armije Republike Bosne i Hercegovine.

U historiji ratnog vazduhoplovstva Armije RBiH crnim slovima upisan je 7. maj 1995. godine. Na letu ka opkoljenoj enklavi Žepa živote su izgubili: Džemal Malkić i Enver Čokić (piloti), Izet Džambić (letač-tehničar), kao i putnici: dr. Sead Halilović, dr. Muharem Deljković, dr. Husein Halilović, Nurudin Mustafić, Hasan Homorac, Avdo Mirvić, Selman Karić, Sabrija Ćesko i Hasiba Salihović.

Inače, Šarić ističe da je Armija RBiH u odbrani od Agresije na Bosnu i Hercegovinu obavila sedam hiljada ratnih letova, prevezla skoro 30.000 ljudi, oko tri hiljade tona tereta i približno tri hiljade ranjenika.

“Kada gledam na te događaje s današnje distance, osjećam prije svega ponos što sam bio dio vazduhoplovstva koje je dalo neizmjeriv doprinos u odbrani Bosne i Hercegovine, a s druge strane osjećam tugu što se svake godine sve manje govori o tim ljudima i njihovom doprinosu u borbi za slobodu”, zaključuje Šarić.