Hrvatska javnost napokon je upoznala Tomu Buzova. Njegova priča jeste tragična, ali je istovremeno i herojska. Ali zašto je to važno? Herojski čin Tomislava Buzova zbog kojeg je platio životom čin je čovječnosti, univerzalnog dobra.

No u Hrvatskoj je bio skoro potpuno nepoznat, zaboravljen. Osim jedne spomen-ploče u rodnom mjestu Kašteli i jednog novinskog teksta malo šta je podsjećalo na njegov tragični kraj života. Tek nakon što je kratki film Nebojše Slijepčevića Čovjek koji nije mogao šutjeti o Tomi Buzovu i otmici u vozu 671 na stanici u Štrpcima dobio Zlatnu palmu u Cannesu, hrvatska javnost upoznala je Tomu Buzova. Naravno, znao je ko je htio da zna i ranije za Tomu Buzova. Ali iz nekog razloga su šutjeli, pravili se da ne znaju.

Za one koji ipak ne znaju, radnja filma Čovjek koji nije mogao šutjeti zbiva se 27. februara 1993. godine na maloj stanici u Štrpcima u Bosni i Hercegovini. Putnički voz na liniji Beograd – Bar zaustavljaju srpske paravojne snage u akciji etničkog čišćenja u saradnji s državnim vrhom Srbije i Crne Gore. Dok odvode nevine civile, samo jedan od pet stotina putnika, kapetan Tomo Buzov, usuđuje im se suprotstaviti. To je istinita priča o čovjeku koji nije mogao šutjeti.

Paravojna četnička formacija "Osvetnici" koljača i zločinca Milana Lukića tog je dana iz voza izvela 19 ljudi (17 Bošnjaka, jednog Hrvata – Tomu Buzova i jednu neidentificiranu osobu) i strijeljala ih.

Tomo Buzov, tada kapetan prve klase JNA u penziji, usprotivio se legitimiranju i izdvajanju Bošnjaka, izderao se na hordu Milana Lukića: "Stanite, ljudi, što radite, ima li u ovoj zemlji zakona?!" Za kaznu je i on strijeljan.

Ovaj monstruozni zločin Srbija ne samo da nije do kraja osvijestila i ne samo da se nije pokajala nego nastavlja, kako tad tako i danas, negirati ratne pokolje i protiviti se i zdravoj pameti, ali i povijesti.

Milan Lukić je ratni zločinac u Hagu osuđen na doživotnu kaznu za monstruozne zločine koji uključuju spaljivanje živih ljudi u Višegradu. Srpska pravoslavna crkva 2011. godine promovirala je njegovu ispovijest kao "haškog sužnja".

Zlo u ljudskom liku

Taj i takav Milan Lukić nije ništa bolji od Darija Kordića, koji je čest gost u Hrvatskoj, koji drži predavanja na bogoslovnom fakultetu o svom pronalaženju Boga. Taj i takav Dario Kordić, odgovoran za zvjerska ubistva Bošnjaka u selu Ahmići, što je uključivalo i spaljivanje živih ljudi, za dobar je dio hrvatske javnosti heroj koji nakon odslužene kazne u zatvoru danas podučava hrvatsku mladež, sve s krunicom u rukama, bez pokajanja za zločine koje je počinio jer, kako je i sam rekao, opet bi sve ponovio.

- Rekao sam, sve bih ponovio. Sekunde ne bih zamijenio. Svaka sekunda je vrijedila - rekao je Kordić 5. augusta 2022. godine za vrijeme proslave godišnjice "Oluje", nakon čega je uslijedio pljesak prisutnih koji su nakon toga zapjevali pjesmu Miroslava Škore "Vrijedilo je".

Milan Lukić i Dario Kordić oličenje su zla u ljudskom obliku. Koliko god se trudili da upregnu cijeli državni aparat Hrvatske i Srbije, vjerske institucije oličene u katoličkoj i pravoslavnoj crkvi, da sakriju zlo, da ga drugačije predstave, opravdaju..., zlo je ipak zlo. Oni su zabilježeni kao zločinci čija djela govore istinu o njima. Zlo u svojoj srži odvratno je bez obzira na to koliko se svi upinjali da ga drugačije predstave, da ga uljepšaju, naprave prihvatljivim. Ono je ružno pa ružno.

S druge strane, dobro ne traži da se svi angažiraju da ga uljepšavaju, ono je lijepo samo od sebe. Bez obzira na to koliko se zlotvori trudili da ga sakriju, prekriju, umanje ono nađe put, ispliva na površinu, da bude primijećeno, baš zato što je lijepo i sjajno.

Upravo to se desilo s Tomom Buzovom. Bilo je potrebno samo 13 minuta da ga cijeli svijet upozna i prizna njegov čin univerzalnog dobra. Odavanjem priznanja filmu o Tomi Buzovu, kojeg je svijet upoznao u 13 minuta filma, odato je priznanje istini, humanosti i dobru kao takvom.

Nisu bile potrebne godine suđenja, stotine svjedoka i dokumenata da se dokaže da je dobro zaista dobro, da je Tomo Buzov postupio čovječno, kao što su bile potrebne godine suđenja i deseci svjedoka da se dokaže da su Kordić i Lukić zlo u ljudskom obliku.

Presude za zločin u Štrpcima

Dobro je jednostavno pronašlo put da se pokaže svijetu i da svijet istog trenutka shvati da je dobro. Nije bilo potrebe da katolička i pravoslavna crkva promoviraju Tomu Buzova kao heroja, zato što on to jeste bez obzira na to da li ga promovirali ili ne promovirali. S druge strane, Lukić i Kordić ostat će zauvijek zločinci ma šta o tome govorili pravoslavna i katolička crkva, državni i politički vrh Hrvata i Srba.

Ipak, oni koji promoviraju zločince ne miruju, oni nastavljaju neumorno opravdavati zločince i zločine. Zato se režiser Nebojša Slijepčević, po dolasku u Cannes, s pravom pitao u intervjuu Novostima:

"Hoćemo li mi, koji se ne slažemo ni s kakvom naznakom fašizma, šutjeti i gledati u vrhove svojih cipela? Ili ćemo makar priupitati: 'Ko ste vi i ko vam daje pravo da se tako ponašate', kao što je to u vagonu vlaka učinio Tomo Buzov?"

Podsjetimo, za zločin u Štrpcima Viši sud u Beogradu osudio je četvero bivših vojnika srpskih snaga. Sud je osudio Gojka Lukića, Duška Vasiljevića i Jovana Lipovca na po deset godina zatvora te Draganu Đekić na pet godina.

Još deseterica vojnika srpskih snaga osuđena su u Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori za ovaj zločin. Sud Bosne i Hercegovine osudio je bivšeg komandanta Interventne čete Višegradske brigade VTS-a Bobana Inđića na 15 godina zatvora. U oktobru 2022. Sud Bosne i Hercegovine također je proglasio sedam bivših pripadnika Druge podrinjske brigade VRS-a krivim za učešće u otmicama i ubistvima. Sudija u tom sudskom procesu kazao je da je Milan Lukić učestvovao u egzekuciji 18 zarobljenih civila.

Dobrovoljac iz Srbije Mićo Jovičić osuđen je na pet godina zatvora od Suda Bosne i Hercegovine nakon postizanja sporazuma o priznanju krivice 2016. godine. Još jedan dobrovoljac, Nebojša Ranisavljević, osuđen je na 15 godina zatvora za zločin u Štrpcima od suda u Crnoj Gori.

Žrtve zločina u Štrpcima su: Esad Kapetanović, Ilijaz Ličin, Fehim Bakija, Šećo Softić, Rifat Husović, Halil Zupčević, Senad Đečević, Jusuf Rastoder, Ismet Babačić, Tomo Buzov, Adem Alomerović, Muhedin Hanić, Safet Preljević, Džafer Topuzović, Rasim Ćorić, Fikret Memović, Fevzija Zeković, Nijazim Kajević, Zvjezdan Zuličić i jedno nepoznato lice.

Do danas su pronađeni posmrtni ostaci samo četiri žrtve. Tijelo Halila Zupčevića pronađeno je krajem 2009. godine na obali jezera Perućac, a posmrtni ostaci Rasima Ćorića, Jusufa Rastodera i Ilijaza Ličine nađeni su u istom jezeru 2010. godine, dok se za ostalim žrtvama i dalje traga.