Ima li rješenja za krizu u Zapadnoj Sahari?

Još jedna islamska država, Kraljevina Maroko, odlučila je nedavno normalizirati odnose i uspostaviti diplomatske veze s Izraelom. Prije Maroka su to učinili Ujedinjeni Arapski Emirati, Bahrein i Sudan. Ova politička odluka marokanskih vlasti naišla je na osudu Palestinaca i nekih islamskih zemalja, posebno Irana, ali i pojedinih islamskih pokreta u samom Maroku, iako su islamisti, koje predvodi Partija pravde i razvoja (PJD), a koju je osnovao Abdelkerim El-Khatib, u Maroku na vlasti od 2011. godine. Međutim, ključne poluge vlasti u državi ima vladajuća monarhija Alaouita, na čelu s kraljem Mohammedom VI. Ova dinastija Marokom vlada od polovine 17. stoljeća, uključujući i moderni period od početka 20. stoljeća, kada je Maroko egzistirao kao zajednički protektorat Francuske i Španije.

GDJE IMA DIMA, IMA I IZRAELA

Uporedo s odlukom Maroka da normalizira odnose s Izraelom, pojavila se i prijetnja obnavljanja oružanog sukoba između Maroka i gerilskog pokreta “Polisario”. Riječ je o zamrznutom oružanom sukobu koji tavori više od tri decenije, a koji bi mogao dodatno destabilizirati ovaj strateški važan dio sjeverozapadne Afrike. Geografska regija Zapadna Sahara nije suverena država, iako ju je priznalo više od 80 članica Ujedinjenih nacija. Pola zemalja koje su je priznale u međuvremenu su povukle priznanje. “Polisario” je proteklih dana ponovo pozvao Maroko da povuče svoje oružane snage s teritorije Zapadne Sahare ili će u protivnom ovaj gerilski pokret ponovo povesti oružani sukob za njeno oslobođenje.

Maroko polaže pravo suvereniteta nad Zapadnom Saharom od 1975. godine i ovaj komad pustinje od 266.000 km² smatra svojim teritorijem, koji naziva južnom regijom. Maroko kontrolira 80 posto Zapadne Sahare, koja manjim dijelom od 28 km graniči s Alžirom, dok njen veći dio graniči s Mauritanijom. “Polisario” kontrolira samo 20 posto teritorije Zapadne Sahare. Iako se Zapadna Sahara prema rezolucijama Ujedinjenih Nacija i pravnog mišljenja Međunarodnog suda u Hagu smatra “spornim teritorijem”, odlazeća američka administracija predsjednika Trumpa 11. septembra 2020. godine priznala je suverenitet Maroka nad Zapadnom Saharom. Ovu odluku američke administracije potvrdio je i ambasador SAD-a u Rabatu, simbolično parafirajući najnoviju geografsku kartu Maroka za vrijeme svečane ceremonije u glavnom gradu Rabatu. Ozbiljniji analitičari ovakvu američku odluku izravno dovode u vezu s marokanskim priznanjem Izraela i normalizacijom odnosa s Tel Avivom, i to u maniru Trumpove deal-making diplomacije. Ministar vanjskih poslova Maroka Naser Bourita označio je ovu američku odluku “velikim diplomatskim uspjehom njegove zemlje”, i to uprkos neriješenom sukobu i statusu Zapadne Sahare sa stanovišta međunarodnog prava i rezolucija UN-a, još od potpisivanja primirja između Maroka i Fronta “Polisario” 1991. godine do danas.

“Polisario” je oslobodilački gerilski pokret socijalističke ideološke provenijencije, koji se od 1975. godine bori za nezavisnost Zapadne Sahare. Ova je organizacija 1976. godine proglasila nezavisnu državu u egzilu, u ime Sahrawi populacije, čiji se broj procjenjuje na oko pola miliona. Daleko nadmoćniji Maroko, pak, ima više od 36 miliona stanovnika. Sahrawi su u etnografskom smislu mješavina Berbera, Arapa i pripadnika crne afričke populacije. Insistiraju na etničkoj i kulturološkoj posebnosti i vlastitom identitetu i tvrde da su podanici posljednje kolonije u Africi Zapadne Sahare, koju smatraju svojom jedinom domovinom.

Zapadna Sahara bivša je španska kolonija nekoć poznata kao Španska Sahara. U valu dekolonizacije tokom sedamdesetih godina prošlog stoljeća Španija je pristala povući se iz ovog dijela Afrike, prepustivši Zapadnu Saharu Maroku, koji ju je zauzeo i uspostavio kontrolu nad teritorijem. Manji dio Zapadne Sahare Španija je prepustila Mauritaniji, ali se Mauritanija nekoliko godina kasnije, nakon oružanog sukoba s frontom, povukla, prepustivši dijelove Zapadne Sahare frontu.

Od tada se “Polisario” zalaže za oslobođenje kompletne Zapadne Sahare, proglasivši se legitimnim predstavnikom populacije Sahrawi. “Polisario” je proglasio državu Zapadne Sahare u egzilu, poznatu kao Sahravijska Arapska Demokratska Republika (SADR). Njeno sjedište nalazi se u gradu Tinduf, u istoimenoj pokrajini Alžira, na tromeđi između Mauritanije, Maroka i Zapadne Sahare. U ovoj alžirskoj pokrajini koncentrirano je više od 50.000 izbjeglih Sahrawija koji se nalaze u izbjegličkim kampovima. Tinduf je strateški značajna regija za Alžir u kojoj se nalaze alžirske vojne baze i aerodromi.

A GDJE JE TU ALŽIR

Od 1975. godine Alžir pruža glavnu finansijsku, vojnu, političku i diplomatsku podršku Frontu “Polisario”. Alžir i vojno obučava pripadnike ovog pokreta, a još 1976. godine osudio je marokansku uspostavu kontrole nad Zapadnom Saharom, označivši je “zločinačkom invazijom”. Od početka sukoba za kontrolu Zapadne Sahare Alžir se na međunarodnom planu ozbiljno i kontinuirano suprotstavlja diplomatskim inicijativama Maroka da ovaj konflikt pretvori u svoju pobjedu i ovo područje integrira kao dio Maroka.

Rusija je osudila američku odluku da Zapadnu Saharu prizna kao dio Maroka. Mikhail Bogdanov, zamjenik šefa ruske diplomacije, ovakvu odluku američke administracije nazvao je “unilateralnom”, naglasivši da je time “prekršeno međunarodno pravo”. Podrška Moskve Frontu “Polisario” datira još iz perioda hladnog rata, kada je bivši SSSR nastojao preko fronta i Zapadne Sahare izaći na strateški važnu obalu Atlantskog okeana kod izuzetno važnog Kanarskog otočja.

Alžir i Maroko su 1963. godine, još dok je Zapadna Sahara bila španska kolonija, vodile granični sukob za kontrolu dijela saharskog teritorija kod Tindufa, na koje je Maroko također polagao pravo posjeda, čemu se Alžir suprotstavio. Taj kratki rat poznat je kao Rat u pijesku (Harb Ar-Rimal). Posljedice ovog oružanog sukoba opterećivale su odnose dviju zemalja čak i nekoliko decenija poslije. U to vrijeme, revolucionarni Alžir imao je podršku Moskve, Egipta i Kube, dok je Washington podržavao Maroko. Ova ideološka pozadina iz doba bipolarne podjele svijeta i hladnog rata dobrim se dijelom osjeti i danas, posebno u protivljenju Alžira marokanskoj kontroli Zapadne Sahare i bezuvjetnoj podršci koju Alžir pruža Frontu “Polisario” te podršci Amerike i Izraela Kraljevini Maroko. To samo govori da je i ono što se smatralo ideološkim sukobom u prošlom stoljeću zapravo bilo geopolitički sukob kao što je i danas, a da je uloga komunizma preuveličavana kao racionalizacija za geopolitičko nadmetanje.

Historičari kao uzroke ovog sukoba navode nejasno razgraničenje između dviju zemalja, borbu za mineralne resurse i marokansku viziju o stvaranju tzv. velikog Maroka, a koju je baštinila tadašnja Partija oslobođenja (Istiqlal). S druge strane, Ahmed Ben Bella, lider alžirske revolucije, vjerovao je da Maroko potpiruje pobunu Berbera u Alžiru, dok je kralj Hasan II strepio od simpatija vlastite opozicije prema Alžiru. Maroko je, na kraju, bio primoran na povlačenje, budući da je izostala pomoć američke (Kennedyjeve) administracije, koja je strahovala od sovjetske intervencije, te je podržala mirno rješenje sukoba. Nastojanja Maroka da uspostavi totalnu kontrolu nad Zapadnom Saharom i integrira je kao regiju južnog Maroka donekle podsjeća na recidive ove ideologije.

Prijatelji i saveznici Maroka Trumpov potez priznavanja suvereniteta Rabata nad Zapadnom Saharom smatraju trijumfom kojim se konačno zadaje posljednji udarac “kriminalnoj socijalističkoj bandi 'Polisario'”. Marokanski islamisti, koji su danas na vlasti, podijeljeni su glede uspostave diplomatskih odnosa Maroka i Izraela, s obzirom na snažnu podršku Marokanaca palestinskom narodu. Premijer Maroka Sa’dudin Osmani ranije je bio protiv normalizacije odnosa njegove zemlje s Izraelom, držeći da je Izrael okupaciona sila koja provodi teror nad Palestincima.

Najnoviji razvoj događaja na sjeverozapadu Afrike dodatno je ojačao volju Fronta “Polisario” da nastavi oružanu borbu za oslobođenje Zapadne Sahare, nadajući se da međunarodna zajednica, bez obzira na odluku američke administracije, neće priznati marokanski suverenitet nad ovom teritorijom.

REFERENDUM, PRESELJENJE, ZIDOVI...

Primirje između Marokanske vlade i Fronta “Polisario” potpisano je pod pokroviteljstvom UN-a 1991. godine. Time je ovaj kompleksni i najduži sukob na tlu Afrike zamrznut čitave tri decenije. Sukob je obnovljen manjim okršajima kad su marokanske snage nedavno izvršile upad u tampon-zonu UN-a, čije su trupe osiguravale mir u dodirnim područjima između teritorije koju kontrolira Maroko i pojasa koji se nalazi pod kontrolom Fronta “Polisario”. Marokanske snage pokušale su osloboditi prilaz cesti koju su blokirali pripadnici fronta. Riječ je o strateški značajnoj komunikaciji između Maroka i Mauritanije koja se smatra glavnom arterijom bez koje je nemoguće odvijanje neometane trgovine između Maroka i zemalja Afrike.

Kako bi spriječile upade gerilskih snaga Fronta “Polisario”, marokanske vlasti izgradile su široki pješčani zid fortificiran kamenom i bodljikavom žicom koji se proteže 2.700 km uzduž cijele teritorije Zapadne Sahare prema granici s Mauritanijom. Analitičari tvrde da je uzduž zida postavljeno i najduže minsko polje u povijesti ratovanja. Na jednom svom dijelu ovaj žičani zid zadire u dio mauritanskog teritorija kojim je 20 posto teritorije Zapadne Sahare, zapadno od zida koji kontrolira “Polisario”, presječen i podijeljen na dva dijela. Da bi se stekao pravi dojam o tome, neophodno je baciti pogled na geografsku kartu Zapadne Sahare.

Kao dio rješenja ovog sukoba u skladu s rezolucijama UN-a, bilo je dogovoreno da Maroko, pod nadzorom UN-a, provede referendum u Zapadnoj Sahari koji bi omogućio stanovnicima Zapadne Sahare da sami odluče o svojoj budućnosti – žele li integraciju s Marokom ili insistiraju na uspostavljanju vlastite države. Taj referendum nikad nije proveden. Osim toga, Maroko je u međuvremenu sistematski naseljavao teritoriju Zapadne Sahare vlastitom populacijom sa sjevera kako bi osigurao da, u slučaju ako referendum ipak bude održan, većina populacije glasa za integraciju s Marokom. Iako kritičari marokanske politike prema Zapadnoj Sahari tvrde da marokanska vojska i policija provode veliku represiju nad stanovnicima Zapadne Sahare, da su prava Sahrawi populacije ugrožena, a da je marokanska doseljenička populacija sa sjevera privilegirana u svakom pogledu, vlasti u Rabatu tvrde da su investirali ogromna sredstva kako bi poboljšali životne uvjete stanovništva i plemensku populaciju Zapadne Sahare pacificirali i pridobili za lakšu integraciju s Marokom.

KOME ZAPADNA SAHARA, TOME I NJEN FOSFAT

Pitamo se zbog čega tolika bespoštedna borba, višedecenijski oružani sukob, međunarodno lobiranje, intervencije i prijetnje novim ratovima, normalizacija odnosa Maroka s Izraelom, nepovjerenje Maroka i Alžira, podrška Alžira “Polisariju”..., kad se radi samo o komadu saharske pustinje na kojem živi tek 600.000 ljudi?

Iako njegovi stanovnici podržavaju volju palestinskog naroda za slobodom, Maroko ima određenih sličnosti s Izraelom, jer poput ove bliskoistočne države decenijama provodi sistemski demografski inžinjering na teritoriji Zapadne Sahare koju kontrolira. Vlada Maroka je od 1975. godine do danas nudila posebne poticaje Marokancima koji su bili voljni i spremni naseliti se na spornom području. Ti marokanski stanovnici danas čine više od dvije trećine žitelja Zapadne Sahare. Međutim, po međunarodnom pravu, transfer populacije na okupirani teritorij direktno je kršenje člana 49. Četvrte ženevske konvencije. Vlada Maroka ponudila je prijedlog u kojem je obećala sveobuhvatnu autonomiju stanovnicima Zapadne Sahare, ali i dalje pod suverenitetom Rabata. “Polisario”, pak, insistira na održavanju referenduma za samoopredjeljenje i zbog toga prijeti obnavljanjem oružanog sukoba, ako se to u dogledno vrijeme ne desi.

Osim pitanja dekolonizacije, samoopredjeljenja, ljudskih prava etničke i kulturološke manjine Sahrawija, posebnu ulogu u ovom sukobu ima borba za kontrolu mineralnih resursa. To je, po nekima, jedan od najznačajnijih uzroka sukoba za kontrolu Zapadne Sahare. Naime, u marokanskoj pustinji, u njenom kamenu, nalaze se najveće naslage fosfata na svijetu. Maroko posjeduje više od 72 posto globalnih depozita fosfata. Ovaj mineral u velikim količinama nalazi se na području Zapadne Sahare, dakle ne samo u Maroku. Jedan od uvjeta pod kojim je Španija 1975. godine pristala da kontrolu svoje tadašnje kolonije, Španske Sahare, prepusti Maroku i Mauritaniji bile su garancije marokanskih vlasti da će španske rudarske kompanije dobiti pravo na eksploataciju 30 posto fosfata i nakon prepuštanja kontrole nad Zapadnom Saharom.

Fosfat je u nekim situacijama nezamjenjiv mineral. Uz nitrogen, bez fosfata je danas nemoguće proizvesti vještačko gnojivo – fertilizer. Neophodan za proizvodnju hrane i sektor agrikulture, dakle dragocjen mineral važan u procesu proizvodnje hrane za više od sedam milijardi ljudi na planeti. Drugi po veličini proizvođač fosfata na svijetu, Kina, posjeduje tek 6 posto rezervi ovog minerala. Upravo je bogatstvo fosfatom, pored navedenih razloga, uzrokom geopolitičkih tenzija i nadmetanja oko Zapadne Sahare.

Saveznici Maroka, Sjedinjene Američke Države, a nakon normalizacije odnosa s Marokom vjerovatno i Izrael, svakako žele da Maroko kontrolira ovaj vrijedni mineral čiji značaj postaje sve veći i s obzirom na pandemiju COVID-19, ali i inače uslijed straha da bi na globalnom nivou moglo doći do nestašica hrane. Mnoge razvijene zemlje danas uvode posebne programe sigurnosti hrane (Food Security Programs). Neki od najvećih suverenih (državnih) fondova, posebno u bogatim arapskim zaljevskim zemljama, investiraju milijarde dolara u programe sigurnosti hrane kako bi osigurali njezinu neometanu proizvodnju na dugoročnom planu. Sukob oko Zapadne Sahare i kontrole najvećih globalnih rezervi fosfata na svijetu dešava se daleko od očiju nezainteresirane svjetske javnosti. Američki profesor Stephen Zunes vjeruje da će regija sjeverozapadne Afrike imati istu vrstu monopola nad fosfatom koju OPEC danas ima nad proizvodnjom nafte. To bi moglo proizvesti nevjerovatne implikacije po kontrolu proizvodnje hrane na globalnom planu. Nafta danas nije važna kao što je bila nekad. Borbu za kontrolu energetskih resursa već danas zamijenila je borba za proizvodnju hrane i kontrolu resursa vode. Proizvodnja hrane za potrebe globalne populacije bit će nemoguća bez upotrebe fosfata za fertilizaciju tla.

POZICIJA TURSKE I IRANA

Danas se u visokim naučnim, političkim i geostrateškim centrima u svijetu vodi ozbiljna rasprava o preostalim naslagama fosfata koji stoji na raspolaganju čovječanstvu. Neki naučnici vjeruju da bi postojeći depoziti mogli potrajati tek jedno stoljeće. Stuart White, direktor Instituta za održivu budućnost na Sidnejskom univerzitetu za tehnologiju u Australiji, vjeruje da će potrebe za fosfatom porasti narednih decenija, posebno zbog očekivanih potreba za hranom zemalja Afrike. Osim toga, smatra profesor White, rastuće potrebe za potrošnjom mesa u Kini i Jugoistočnoj Aziji, za čiju su proizvodnju neophodne velike količine fosfata, dodatno će učiniti vrijednim ovaj resurs.

Stoga, sukob na sjeverozapadu Afrike i borbu za kontrolu ovog dijela saharske pustinje, ma koliko to zvučalo fantastično, treba posmatrati višedimenzionalno. Da bismo razumjeli silnice međunarodnih odnosa i poteze velikih svjetskih sila i njihovih saveznika, potrebno je razumjeti kompleksne odnose i sinergiju između identiteta, želje za samoopredjeljenjem i slobodom, religije, politike, ekonomije, nauke, ideologije, ljudskih prava i drugih kategorija.

Simultano američko priznanje suvereniteta Maroka nad teritorijem Zapadne Sahare, normalizacija odnosa Maroka i Izraela i najava novog otpora Maroku od “Polisarija”, može se promatrati i kroz prizmu eskalacije šireg sukoba između Washingtona i njegovih arapskih saveznika, uglavnom monarhija, uključujući i Maroko, s Islamskom Republikom Iran. Naime, neki izvori u Izraelu tvrde da je Iran jedan od glavnih sponzora Fronta “Polisario”, s obzirom na to da je među prvim zemljama koje su ga priznale. Zapadne zemlje boje se da bi Zapadna Sahara, ako bi bila nezavisna država, mogla postati utočište radikalnim ideologijama. Najviše se boje da bi mogla postati platforma za iranski utjecaj u regiji. Marokanski ministar vanjskih poslova izjavljivao je da ima dokaze da Iran pruža podršku Frontu “Polisario”. Kao dokaz bliskosti Irana s ovim pokretom otpora, izvori u Izraelu navode bliskost Alžira s Iranom i navodnu želju Irana da ima utjecaj na još jednom moreuzu, Gibraltaru, kroz koji prolazi 25 posto svjetskih roba i oko 120 hiljada brodova godišnje. Iran to danas pokušava, tvrde ovi izvori, ostvariti u Jemenu, Perzijskom zaljevu i Rogu Afrike. Strahujući od iranskog utjecaja, Maroko je prekinuo diplomatske odnose s Iranom i poduzeo niz drugih mjera.

Normalizacija odnosa s Izraelom, američko priznanje marokanskog suvereniteta nad Zapadnom Saharom idu u prilog tezi o strahu od iranskog utjecaja. Dinamika političkih događaja na sjeverozapadu Afrike također ukazuje na sve izraženije nadmetanje suprotstavljenih interesa i njihovih nosilaca.

Turska sve više unapređuje ekonomske odnose s Alžirom, koji Tursku snabdijeva, kao njen četvrti najveći snabdjevač, prirodnim gasom. Turska i Alžir imaju približno slična politička stajališta glede Palestine i Libije. S druge strane, najveći arapski rival Turske, UAE, pozicionira se kao protivnik interesima Alžira i Turske u Maroku i planira otvoriti konzularnu misiju na području Zapadne Sahare. Turska, koja odbija priznati “Polisario”, mogla bi odigrati važnu diplomatsku ulogu svojim utjecajem na vlasti Alžira kako bi se pronašlo najbolje diplomatsko rješenje za Zapadnu Saharu. To bi rješenje prihvatio i Rabat ako bi ono bilo u obliku prihvatljive autonomije u okviru Maroka. Ako bi i Alžir na to pristao, to bi spriječilo eskalaciju sukoba, a osiromašenoj i potlačenoj Sahrawi populaciji osiguralo prihvatljiv stupanj samoopredjeljenja i slobode. Time bi Sahrawi uspjeli da se otrgnu manipulacijama “Polisarija” i nesigurnosti i straha koji doživljavaju od Maroka.