Sasvim nenadano, put me je ovih dana naveo na Ilinčicu. O ovoj uzvisini često sam pisao, ali, ipak, za neupućene, a zasigurno ih ima, Ilinčica je brdo koje se postepeno pa strelovito uzdiše na jugoistočnoj strani Jalske kotline, upečatljivo dominira nad Tuzlom i s manjim uzvišenjima na suprotnoj strani konfigurira svojevrsnu geoklimatsku spiralu koja u znatnoj mjeri štiti grad od olujnih vjetrova i, ništa manje važnije, kroz široke propuste na istoku i zapadu omogućava prijeko potrebno provjetravanje zraka kojeg već decenijama onečišćava teška industrija locirana u neposrednoj blizini (doduše, ni izbliza kao nekad, a stoga što su nakon rata brojne fabrike zatvorene ili ih uopće nema).
Po dolasku, pronašao sam “moje mjesto” na kojem sam za višedecenijskih odlazaka na ovo brdo uvijek sjedio. Na maloj zaravni, s koje puca lijep pogled na veći dio grada, zasjeo sam na stari panj i s olakšanjem protegnuo otežale noge.
Nažalost, a toga ranije nije bilo, posvuda oko mene nered i ugursuzluk.
Dižem se i dvadesetak metara dalje nalazim prikladnije odmorište.
Sjedam na oboreno stablo bukve (očito uslijed snažnog vjetra, jer iščupano je iz korijena) i gledam u sunčevom jarom poklopljeni grad.
Iz ovog grada, razmišljam, nekoliko puta sam pokušao pobjeći. Bezuspješno. Neka nevidljiva ruka, prije ili poslije i ma gdje god bio, vraćala bi me nazad. Zasigurno ne bez razloga, a kakvog... I evo me, tu sam. Sjedim na ovoj čuki poput kakvog pustinjaka, istežem ukočena leđa, gledam u grad pod sobom, moj rodni grad, i čudim se, načuditi se ne mogu kako sam ikad mogao i pomisliti da ću bježeći iz Tuzle i skrivajući se po kojekakvim ovosvjetskim budžacima biti pošteđen onog što me u ovom gradu mimoići nije moglo.
Tako je i bilo. Sve me je sačekalo. Strpljivo i neumitno.
Prisjetih se i jedne davnašnje, prijeratne sličice iliti epizode, naizgled, ali samo naizgled, ordinarne i ni po čemu osobito zanimljive, a bilo je ovako: s moje lijeve strane, uzanom stazom koja je vodila do mjesta na kojem sam sjedio, uspinjao se stariji, neznan mi čovjek. Odjeven isuviše toplo za ne baš tako hladan aprilski dan, koračao je teško, zastajkivao, othukivao i svako malo prelazio maramicom preko zacrvenjelog lica iz kojeg su izbijale krupne graške znoja. Kad se napokon uspeo, pozdravio me je rukom i duboko dišući sjeo na jedan od panjeva. Dugo smo šutjeli.
– Nije ovo više za mene. Mislio sam da mogu, ali... – jedva nekako izusti.
Ne rekoh ništa.
– Jesi li oženjen – opet će.
– Nisam.
– Koliko ti je godina?
– Dvadeset tri.
– Mlad si, ima vremena, ali rano si počeo, prerano.
– Šta?
– Bježiš od ljudi, a pobjeći od ljudi je poteško, zapravo nemoguće. Što si dalje od njih, sve su ti bliže. Tako je to, tako...
– Zašto mislite da bježim od ljudi?
– Eh, dijete, dijete... Sve ti na licu piše... Ali, ne bih o tome, bojim se nečim ću te povrijediti. Nego, evo, razgovaramo, a nismo se ni upoznali – reče i pruži mi ruku.
Upoznasmo se.
– Vidi – veli – ovo pentranje me je zaista iscrpilo, a autom sam, pa ako želiš sa mnom donekle...?
– Da, da, hoću. Hvala Vam.
Dok smo se spuštali u grad uskom, kaldrmisanom cestom, on uključi radio i autom se razmili prekrasna Arsenova pjesma Moderato cantabile.
Dugo, predugo nisam čuo ovu dragu mi pjesmu i u tih nekoliko minuta protkanih slatkastim osjećanjem nenadane ugode sumorno tuzlansko popodne izgledalo je manje strašno i beznadno, moja odmetanja u samoću infantilno besmislena, a život svagdašnji, u meni i oko mene, lijep, dragocjen, neponovljiv...
Rastajemo se na ulazu u moju mahalu. Razmjenjujemo učtivosti i lijepe želje.
Izlazim iz auta, nakratko zastajem, stavljam ruke duboko u džepove, pružam korak, tiho pjevušim neku melodiju, a dvije djevojke, sjećam se, koje prođoše tik pored mene začuđeno me pogledaše.