Upravo ste završili s pisanjem teksta i, gotovo mehanički, kliknete na mali kvadrat u gornjem lijevom uglu ekrana. Milioni ljudi to rade svaki dan. Ali koliko njih zna šta ta ikona zapravo znači?

Stariji korisnici prepoznat će je kao stiliziranu siluetu 3,5-inčne diskete, ali mnogi od onih koji je danas svakodnevno koriste kao simbol za čuvanje (spašavanje) podataka nikada je nisu držali u rukama.

Sony je taj format diskete predstavio 1987. godine, nakon eksperimentiranja s manje naprednim sistemima, pa ikona koju kliknemo u Windowsu predstavlja uređaj star skoro 40 godina.

Ovaj mali disk, koji je imao kapacitet od 1,44 megabajta, brzo je postao izuzetno popularan nakon što su ga kao standard usvojili IBM PS/2 računari, a potom i gotovo svi ostali proizvođači, uključujući Apple. Bio je lagan za nošenje i brzo se učitavao. Njegovo čvrsto plastično kućište i klizni metalni poklopac štitili su ga od udaraca, ogrebotina i savijanja.

Da, savijanje – jer su njegovi prethodnici, popularno zvani "floppy" (savitljivi) diskovi, zapravo bili tanak sloj Mylara unutar fleksibilnog kartonskog omota. Postojali su diskovi od 5,25 inča, a prethodili su im oni od 8 inča koji su se u ranim fazama koristili u velikim profesionalnim mašinama. Format od 5,25 inča postao je široko rasprostranjen s procvatom personalnih računara. Kada je IBM lansirao svoj prvi računar 1981. godine, ponudio je dvostruku disketnu jedinicu, kapaciteta po 160 kilobajta (kasnije do 640 KB). Danas je teško zamisliti kako bi operativni sistem ili tabela za proračune mogli stati u tako malo prostora.

Čak ni fotografija srednje veličine snimljena današnjim mobilnim telefonima ne bi stala na jedan od tih diskova. Ipak, krajem 1990-ih, Sony je predstavio digitalne fotoaparate koji su snimali direktno na diskete od 3,5 inča kao da je riječ o filmu.

IBM je odlučio nazvati svoje disketne jedinice s "A:" i "B:", a slovo "C:" rezervirati za budući tvrdi disk (hard disk), koji je u to vrijeme bio prava rijetkost. Oznaka "C:" se i danas nalazi na našim računarima, dok su druge dvije jedinice pale u zaborav prije mnogo godina. Zapravo, ako još uvijek čuvate diskete tih starijih formata, najvjerovatnije nemate odgovarajuće uređaje za njihovo čitanje. Ako vam hitno zatreba čitanje podataka s neke od njih, rješenje možete potražiti u prodavnicama polovne robe ili na eBayu. Povezivanje s vašim računarom je već druga priča. Neki noviji modeli koriste USB, ali direktno povezivanje na matičnu ploču može biti prilično komplicirano.

To je problem tehnološke zastarjelosti – noćna mora za arhiviste. Pergament iz 11. stoljeća još uvijek se može pročitati, natpis na zidovima Luksora također, ali datoteka snimljena na disketu 1980-ih godina, pomoću davno zaboravljenog procesora i operativnog sistema, vjerovatno ne može.

Diskete su sporo umirale. U pokušaju odgađanja neizbježnog, IBM je plasirao verziju dvostrukog kapaciteta koja nije postigla veći uspjeh. Sredinom 1990-ih, kompanija Iomega, specijalizirana za medije za masovno skladištenje podataka, predstavila je Zip – disk približno iste veličine kao i klasična disketa od 3,5 inča, ali sa zadivljujućim kapacitetom od 100 megabajta.

Zip je bio ogroman hit, ali nije dugo potrajao – djelimično zbog neugodne tendencije čitača da skrenu s putanje i unište podatke, a uglavnom zbog dolaska novih optičkih medija: CD-ova, a kasnije i DVD-ova. Ipak, proces snimanja podataka na njih činio ih je pomalo nezgrapnim za svakodnevnu upotrebu.

Članak je završen i sačuvan. Da bih ga otvorio, kliknut ću na odgovarajuću ikonu, a to je poluotvorena kartonska fascikla. Kada sam zadnji put u rukama držao stvarnu kartonsku fasciklu? Još jedna ikona koja podsjeća na predmet koji je gotovo potpuno nestao.

A kako da pošaljem svoj članak u novine? Naravno, e-mailom. Samo kliknem na drugu ikonu, onu koja prikazuje kovertu (ili ponekad papirni avion poput onih koje smo pravili u školi). Kovertu? Imam li kod kuće ijednu neiskorištenu kovertu? Kada sam zadnji put napisao pismo rukom? S obzirom na to da mi rijetko treba, moram savladati lijenost odlaska do knjižare, a potom i do kioska po poštansku markicu. Osim ponekog računa za režije, rijetko kada dobijem pismo u koverti. Pa ipak, taj simbol i dalje stoji na ekranu mog računara.

Novi telefoni, stari simboli

Za upućivanje telefonskog poziva ili poziva putem WhatsAppa, ikona prikazuje slušalicu poput onih na starim fiksnim telefonima – onima s rotirajućim brojčanikom ili numeričkom tastaturom koji su nestali iz većine domova. Ironično, to je isti simbol koji se pojavljuje i na pametnim telefonima.

U nekim audioaplikacijama još uvijek možete vidjeti ikone kaseta. U nekim videoaplikacijama naredba za snimanje prikazuje se kao kamera s dva filmska koluta, poput onih koji su se koristili u eri nijemog filma u Hollywoodu.

Windowsove kolekcije ikona i dalje uključuju slike CRT monitora, filmskih kamera, CD-ova, DVD-ova, analognih videokaseta, pa čak i faks-uređaja.

Za mlađe generacije ovi simboli su izgubili mnogo od svog izvornog značenja. Slično je i s egipatskim hijeroglifima, gdje je svaki znak mogao imati nekoliko tumačenja u zavisnosti od konteksta, ali se rijetko odnosio na stvarni predmet. Komad hljeba iza kojeg slijedi valovita zmija jednostavno je značio "otac", kartuša oko grupe znakova označavala je vlastito ime, poput imena faraona.

Širenjem "oblaka", tj. cloud tehnologije pojavile su se nove simboličke potrebe. I sigurno je da će nestati i druge ikone koje danas uzimamo zdravo za gotovo. USB flash drive ili stick, naprimjer? Ili slika stolnog računara, koja će biti zamijenjena nekim od novih personalnih računara veličine šake ili tabletom?

Ali skromna ikona diskete, kao sinonim za opciju "sačuvaj", i dalje opstaje. Svi pokušaji dizajnera da stvore alternative nisu imali mnogo uspjeha ili su jednostavno bili nerazumljivi prosječnom korisniku. Mali kvadratni crtež ostaje na našim računarima, čak i ako je za mnoge danas samo arheološki artefakt, piše Rafael Clemente za El Pais.