Kuknjava, buka i bijes nakon smrti Ratka Mladića, kako se očekivalo, prerastaju u neku vrstu histerije. Sve se to odigrava sa pozadinom o kojoj niko na srpskoj strani ne govori. Ima jedna ključna činjenica: Čekajte, pa vi ste ga izručili Hagu! Država Srbija! A sad je najvažnije plakati javno i neutješno da se pokaže odanost prema njegovom životu i nedjelu.

Pogledajmo pravu istinu. Predaja Mladića Hagu je išla paralelno sa njegovim do tada neviđenim uzdizanjem u heroja, sa brojnim hvalospjevima, sa više od 500 murala samo u Beogradu. Tolika histerija je, zasigurno, poticana od vlasti. Da se Srbi ne dosjete da su ga upravo oni uredno predali u Hag, gdje mu je suđeno i presuđeno za najgore zločine. Ima previše detalja koji Mladića stavljaju u ulogu lutke na koncu kojom je upravljao niz beogradskih vlasti.

Boris Tadić, tadašnji predsjednik Srbije, na dan hapšenja Mladića, 26. maja 2011. godine je rekao: "Skinuli smo danas ljagu sa svih građana Srbije i pripadnika srpskog naroda, gdje god on živio... Srbija je podigla moralni kredibilitet u međunarodnoj javnosti", zaključio je Tadić.

Ratko Mladić za kojim danas plaču u Srbiji i BiH je svojevremeno rekao: "Kad god krenem pored Sarajeva, svratim, ubijem nekog usput... Uzmem, sredim Turke, ko ih jebe."

Nakon objave o njegovoj smrti, čuli smo Milorada Dodika koji kaže:

"To je bilo ubistvo u Hagu!"

Dodik je inače, prije dolaska na vlast tvrdio da Mladić i Karadžić moraju u Hag: "Neće čitav srpski narod ispaštati zbog njih." Tad je profitabilno bilo jedno, a danas je drugo.

Četvrtog juna 2013. Mladić se javno zahvalio Haškom tribunalu i njegovom medicinskom osoblju. Priznao je da su mu liječnici u pritvoru spasili život i da bi bez njih odavno bio mrtav. Priznao je da mu je boravak tamo produžio život.

Naravno, Srbi će nastaviti priču da je "ubijen" u Hagu, iako je svoje žrtve nadživio više od 36 godina i doživio iznadprosječnu starost. Međunarodni Krvični sud u Hagu će se suočiti sa beskrajnim ponavljanjem laži da su ubili osuđenog ratnog zločinca, inače srpskog heroja Ratka Mladića, baš kao što bošnjačkim žrtvama već više od 35 godina ponavljaju sramotnu priču o njemu kao heroju.

Dakle, pogledajmo kako su ga optuživali, izručili Sudu u Hagu, a sad liju suze nepresušne.

Ratko Mladić je došao na nišan odmah nakon što je aktuelna postala Tužba Bosne i Hercegovine protiv Srbije pred Svjetskim sudom pravde (ICJ). Trebalo je sa Srbije skinuti odgovornost za učešće u ratu protiv BiH i najgore zločine, koji su završili genocidom. Pokazalo se da Beograd vješto i isključivo prebacuje krivicu za zločine protiv čovječnosti i genocid na Ratka Mladića i Vojsku Republike Srpske (VRS).

Mladić je bio u službi projekta tzv. Velike Srbije. Dva stuba duboke države SPC i SANU su ga uzdizali sa jasnim ciljem da se prikrije uloga onih koji su ga od samog početka namjeravali predati Međunarodnom sudu i žrtvovati u ime zaštite Srbije za njenu zločinačku ulogu u BiH.

Dakle, Srbija ga je prvo sklonila od pravde, čuvala i čekala pravo vrijeme da ga se izruči. Kad je 2007. godine konačno izrečena presuda pred Svjetskim sudom pravde nakon tužbe BiH protiv Srbije, dva ključna zločinca iz BiH su se dozirano mogla predati Hagu. Karadžić je uhapšen 2008. a Mladić 2011. godine.

Ono što je jasno i vidljivo: Mladić je tretiran u javnosti kao srpski heroj, najpopularniji Srbin, a u političkoj pozadini je promoviran kao neko ko se otrgnuo od sistema i krenuo u svoj "privatni" rat, čineći najgore zločine.

Žrtvovanje Mladića od Srbije pokazalo se na desetinama primjera. Ian Brownlie, advokat Srbije u procesu pred Svjetskim sudom pravde, član Komisije za međunarodno pravo, član engleske odvjetničke komore, prezentirao je ključne dokaze da Srbija nije odgovorna za genocid. Kao jedan od nekoliko ključnih dokaza toj tvrdnji Brownliea je naveo Izvještaj Nizozemskog instituta za ratnu dokumentaciju iz 2002. godine (NIOD). Taj je izvještaj zauzeo najopširnije mjesto u njegovom iskazu pred Svjetskim sudom pravde.

U novembru 1996. nizozemska vlada je zadužila Institut da provede istragu o "događajima prije, tokom i nakon pada Srebrenice". Istraga je provedena pod direktnom odgovornošću direktora NIOD-a, Hansa Bloma i voditelja istraživanja Instituta Petera Romijna. Godine 1996. formiran je istraživački tim od iskusnih povjesničara: A. E. Kerstena, M. Koedijka, L. Schoonoorda, vojnog povjesničara. Početkom 1999. imenovana su tri dodatna istraživača: Nevena Bajalica, specijalist slavistike i regionalni stručnjak za Balkan; J. de Graaff, specijalist političke i upravne povijesti; i C. Wiebes, stručnjak za povijest metoda djelovanja međunarodnih obavještajnih i sigurnosnih službi.

Ian Borwnlie je citirao pred Svjetskim sudom pravde Institut NIOD o Srebrenici: "Ne postoje dokazi koji upućuju na bilo kakvu političku ili vojnu vezu s Beogradom." Zatim je zaključio: "Svе ukazuје na tо da је оdluka dоnesena na nivou Gеnеralštaba VRS", navedeno je u Presudi kojom je Srbija, faktički, oslobođena direktne odgovornosti za genocid u Srebrenici.

NIOD izvještaju valja dodati, u junu 2002. na poziv Komisije za istinu i pomirenje, koju je formirao predsjednik Jugoslavije Vojislav Koštunica, u Beogradu su boravili članovi NIOD-a. Tog 11. 6. 2002. je održana konferencija za štampu gde je predstavljen taj izveštaj. Kao dio tima NIOD-a boravila je i Nevena Bajalica, inače član delegacije Srbije u Međunarodnoj alijansi za sećanje na Holokaust IHRA.

Najvažniji nalaz je objavljen u Peščaniku 12. juna 2002., u jednoj radio emisiji 12. 6. 2002. godine, gdje su govori: Vida Petrović-Škero, Vesna Rakić-Vodinelić, Jovica Trkulja, Végel László, Daša Duhaček, Nevena Bajalica i Zoran Stanković. Na toj vrsti okruglog stola Nevena Bajalica je ustvrdila da masovna ubistva nisu bila unaprijed pripremljena, nego da je odluku o najgorem ubijanju donio Ratko Mladić.

Evo jednog dijela izjave Nevene Bajalice sa tog okruglog stola:

"Toliko je to aljkavo urađeno (zvjersko ubijanje koje je vodilo u genocid, op.a) da mislim da sa svakog mesta egzekucije postoji bar jedan ili dvoje preživjelih. I ta svedočanstva posjeduje Haški tribunal i ja sam pričala sa nekoliko ljudi. Čekalo se negdje do 12. jula, po tome se vidi da, kako smo to mi uspeli da zaključimo, da masovna ubistva nisu unapred pripremljena već je to bila odluka donesena u tom trenutku. Mi smo zaključili da je tu odluku donela jedna osoba, a to je Mladić pošto je bio najviši oficir u tom trenutku, glavnokomandujući, i ja mislim da je vrlo bitno da se to istraži, da se priča o tome kako su stvoreni uslovi i u Republici Srpskoj i unutar Vojske Republike Srpske, da jedna osoba, motivi su možda za psihijatriju ili za antropologe, ali je sistem bio tako kreiran, da jedna osoba može da odluči da pobije koliko hoće ljudi, što je zastrašujuće."

Mladić je dakle tretiran i kao psihijatrijski slučaj. Što će reći, neka bude sve – samo da nije dio sistematskog, planiranog i organiziranog ubijanja Bošnjaka Srebrenice u kojem je učestvovala i Srbija.

U sramotnom izbještaju NIOD-a se koristi termin osveta kao jedan od mogućih motivacionih faktora. Naprimjer: "Emocionalni faktori poput osvete, bijesa i frustracije mogli su imati značajnu ulogu u pokretanju pogubljenja. Zatim se kaže da se osveta za ubistva srpskih civila u okolini Srebrenice 1992–1993. često navodila kao motiv", sramotno, a još sramotnije je da se u izvještaju navodi da je VRS morao riješiti pitanje hiljada zarobljenih ljudi, njihove hrane, vode, smještaja, ispitivanja i eventualnog transporta. Zatim se kaže da je to "moglo doprinijeti odluci da se svi muški zarobljenici pogube". Eto, to je izvještaj NIOD-a. Prisjetimo se da su jednoj od autora ovog izvještaja Nevenki Tromp, inače površni lideri Trojke dodijelili nagradu Počasna građanka grada Sarajeva.

Postoji i veoma značajna izjava Nevene Bajalice iz jula 2002. B92 je 11. jula 2002. objavio tekst o godišnjici Srebrenice i prenio Bajalicu kao saradnicu NIOD-a: "Sva ta ubistva, sve te zločine je počinila jedinica Drinskog korpusa, specijalne policije, ako smijem da generalizujem, bosanski Srbi."

Da ne bude zabune: međunarodni sudovi su kasnije pravno utvrdili da su ubistva u Srebrenici predstavljala genocid, a ICTY je utvrdio postojanje plana za ubijanje više od 7.000 muškaraca i dječaka i prisilno uklanjanje žena i djece.

NIOD-ova interpretacija koja zločin u Srebrenici prvenstveno veže za Vojsku RS, Mladića i bosanske Srbe, uz istovremeno ograničavanje mogućnosti da se utvrdi prethodna uloga Beograda, može imati efekat faktičke i političke amnestije Srbije. Na kraju je NIOD zaključio da je Srebrenica prvenstveno autonomna odluka Mladića i bosanskih Srba.

Ne samo da je kriv za zločin genocida, tvrde u Srbiji, nego je i on sam donio odluku da pogubi i zarobljene i one koji su bježali iz užasa Srebrenice.   

Direktor NIOD-a Hans Blom 10. aprila 2002. održao je prezentaciju u Den Haagu. Postoji sačuvan videozapis cijele prezentacije od 1 sat i 48 minuta u arhivu Beeld & Geluid. Važno je reći šta su od njegove prezentacije prenijeli međunarodni mediji. The Guardian, 10. aprila 2002, prenosi njegove izjave vrlo jasno: "Blom je primarnu odgovornost za masakr stavio na Ratka Mladića." A zatim dolazi ključni dio: "Nije pronađen dokaz koji povezuje masakr sa političkim rukovodstvom u Beogradu." Dakle, genocid se ne spominje u Izvještaju NIOD-a. Njegov sramni sadržaj okamenjeno stoji i ne mijenja se, niti mu se dodaju nova saznanja i presude za genocid. 

Treba reći da je Mladić sve vrijeme molio Sud u Hagu za milost i slobodu. 

Nikada nije priznao ni djelić svoje krivice za strašne zločine koje su počinjene od njegove vojske. Šutio je u Hagu o onome što je znao, baš kao što je svojevremeno tražio šutnju nad stravičnim zločinima u Prijedoru. 

Njegovi oficiri su ga obavijestili da su u rudniku Ljubija "zatrpali oko 5.000 muslimanskih leševa". Pukovnik Stevan Bogojević mu je rekao da prijedorske vojne i policijske vlasti ne znaju šta da rade sa leševima i žele da ih se riješe "spaljivanjem, mljevenjem ili na neki drugi način", zbog čega su se obratili nadređenoj vojnoj komandi. Ratko Mladić je na sastanku rekao da je njegov stav da se leševa riješe oni koji su ih pobili, ali i da treba dobro čuvati "podatke da ne dođu u ruke nepozvanih lica".

On je 19. novembra 1992. potpisao Direktivu broj 4, kojom je definiran način provođenja tog cilja: "Neprijatelju nanositi što veće gubitke i prisiliti ga da sa muslimanskim stanovništvom napusti prostore Birača, Žepe i Goražda."

Na drugoj strani Radovan Karadžić je 8. marta 1995. potpisao je Direktivu broj 7, kojom je naloženo "stvaranje uslova totalne nesigurnosti, nepodnošljivosti i besperspektivnosti daljeg opstanka i života mještana u Srebrenici i Žepi", a što je vojno teoretski i praktično obradio upravo Mladić.

Između zločinaca je dugo vladala netrpeljivost, pa je Mladić odbio da svjedoči u procesu protiv Karadžića. Ispostavilo se da je Karadžić želio da ga prevari i na njega prebaci svu krivicu. Advokati su Mladića, koliko se zna, savjetovali da ne pristane na tu podvalu. Taj scenario sa Karadžićem i Mladićem kao potpunom žrtvom je forsirao Beograd. Oslobađanje ili smanjenje kazne Karadžiću značilo bi da politika kao vrhovni zapovjednik u svim ratovima, nije kriva. Sve je išlo prema jednom cilju: kriv je neki vojnik-general, što je najniži oblik odgovornosti za svaki zločin.

Učešće Srbije u napadima na BiH je dokazano presudom Stanišiću i Simatoviću. Laži su oborene presudama za genocid pred Međunarodnim sudom u Hagu. Naprimjer,  plan "Drina" je jedan od dokumenata koji decidno govori o stvaranju jedinstvene srpske države na prostoru nekadašnje SFRJ. Nakon što je u Beogradu sačinjen ovaj tajni plan, ovjeren pečatom Generalštaba Vojske Jugoslavije i potpisom Zorana Lilića, plan "Drina" je proslijeđen u Republiku Srpsku gdje je po hitnoj proceduri o tome Direktivu sačinio Radovan Karadžić, kao vrhovni komandant VRS, a plan je dalje razradio Ratko Mladić, komandant Glavnog štaba Vojske Republike Srpske. U Mladićevom dokumentu se, također, govori o jedinstvu srpskog naroda i matici Srbiji, ulozi Srbije u ratu i činjenici da Republika Srpska bez nje ne bi ni nastala ni opstala. Ko je zaista bio pretpostavljeni Mladiću jasno je iz transkripta razgovora vođenog između njega i Slobodana Miloševića u kojem ga Mladić oslovljava sa "predsedniče", raspravlja s njim o lošoj politici Milana Martića i Radovana Karadžića te od Miloševića traži "savjete".

Mladić je neupitno bio i ostao samo lutka na koncu vlasti u Beogradu. Ta vlast ga se odrekla, predala ga Hagu, a huškala svoje poslušnike da ga slave i uzdižu kao heroja, da mu slikaju murale po Beogradu, da na stadionima ističu parole s njegovim imenom, pa i da danas nariču nad njegovom sudbinom. U isto vrijeme su ga davno "bacili lavovima"? Mladić je najgori ratni zločinac. Najgori zločini ovog krvnika i njegove vojske su bili vrlo korisni da se jedan drugi zločinački i kriminalni režim Miloševića sakrije iza tog parvana i da se tim užasima državu Srbiju pod svaku cijenu zaštiti od međunarodne presude za najgori genocid nad Bošnjacima.