Ako je suditi po prvoj sedmici godine, ova 2021. neće biti manje uzbudljiva od prethodne, naprotiv. Ovo se odnosi kako na tursku unutrašnju političku scenu, tako i na one van zemlje, posebno američku, na kojoj su događaji od 6. januara pokupili medijsku pažnju cijelog svijeta.
Usuđujem se da predvidim da će ključna riječ godine, iako već dugo prisutna u diskursima mnogih zemalja i/ili diskursima o nekim zemljama, biti “polarizacija”. Polarizacija je opasna politička igračka koja se lahko otme kontroli (kao što vidjesmo u Washingtonu). U Turskoj je opozicija ta koja ju neumjereno i neodgovorno koristi.
Naslovnica od prvog januara dnevnika Sözcü, perjanice tzv. opozicione štampe, govori mnogo o (ne)demokratskom potencijalu te kategorije. Ispod naslova “Iz torbe 2020. su izašle katastrofe i suze” kao svojevrsna ilustracija štampan je “kalendar” s 12 mjesečnih prošlogodišnjih katastrofa.
Nastranu “svjetonazor” po kojem je prošla godina isključivo niz tragedija i suza, što je nepojmljiva manipulacija prije svega emocijama, međutim, fakat da je za odrednicu “katastrofe” za juli prošle godine izabrano otvaranje Aja Sofije (kao džamije) – odluke koju je podržala i podržava (najmanje) tročetvrtinska većina građana Turske – govori mnogo, ako ne i sve, šta uredništvo Sözcüa misli o toj većini.
Međutim, to upravo jeste problem, prije svega glavne opozicione partije – Republikanske narodne partije (CHP) – koja je decenijama bila vodeća sila u koridorima vlasti bez osvajanja izbora, mišljenje većine nikad je nije zanimalo, nikad se nije ogradila od čuvenog pokliča “Za narod uprkos narodu”, te se više koncentrirala na lomljenje volje većine nego pridobijanje njenih glasova.
Već drugog januara izbio je novi skandal upravo na liniji lomljenja volje većine. Žurnalista Can Ataklı na svom YouTube kanalu pod blago rečeno provokativnim naslovom “Erdoğan neće otići izborima” objavljuje listu vlažnih snova opozicije – predsjednik Turske past će ako se desi neka katastrofa (prirodna ili društvena) s puno mrtvih – zemljotres, požar (poput onog u Australiji), poplava ili pak veliki vojni poraz. Buncanje koje u originalu traje 14 minuta i 17 sekundi reducirano na esencijalne 52 sekunde narednih se dana vrtjelo na društvenim mrežama i klasičnim medijima, dajući Ataklıju nezasluženu pažnju, ali opravdano izazvavši oštru osudu većine.
Pokušaj da se direktnim uključenjem u program CNN-Türka opere i uvjeri publiku kako nije rekao to što je rekao, te da njegova teza, odnosno savjet opoziciji da ne insistira na prijevremenim izborima, da se ne uzda u vojni državni udar, te da pomenuta lista mogućih katastrofa, koje je s neopjevanim guštom pominjao, nije antidemokratski ni antierdoğanovski refleks popraćena je (zasluženim) podsmijehom prisutnih u studiju. Naime, Ataklı je tipičan predstavnik manjine koja ne bi marila sprženu i uništenu zemlju ako bi to rezultiralo skidanjem legitimno izabranog predsjednika.
Snove opozicije o prijevremenim izborima sljedećeg je dana pokušao ohrabriti penzionirani general i bivši načelnik generalštaba İlker Başbuğ. U intervjuu kojim najavljuje svoju novu knjigu general je, historijski netačnom tezom da vojnog puča protiv premijera Menderesa 27. maja 1960. godine ne bi bilo da je premijer najavio prijevremene izbore, bacio petardu u medijski prostor.
Priča o vojnim udarima u zemlji koja je prevalila preko glave četiri vojne intervencije u politiku, plus pokušaj terorističke organizacije fetulahdžija (FETÖ) da izvrši državni udar, osjetljiva je stvar, i general to itekako dobro zna. Kao što zna da će se sada, dok su opoziciji puna usta prijevremenih izbora – za kojima nikakve potrebe nema, kako to jasno pokazuju sve ankete javnog mnijenja – izjava, ponavljam, historijski netačna, jer je puč 1960. bio duboko u pripremi, a uzgred su i prijevremeni izbori planirani, obavezno tumačiti u današnjem kontekstu i biti predmet komparacije dva (različita) historijska trenutka. Naročito ako dolazi od bivšeg načelnika generalštaba.
Želja CHP-a da zakuha ulične proteste, koji bi mogli izazvati društvenu katastrofu kakvu priželjkuje Can Ataklı, uvijek je prisutna, a od 2019. godine skoro je pa jedini cilj ove partije. Zato nije čudo da je CHP pokušao kao povod iskoristiti, odnosno instrumentalizirati proteste jedne grupe studenata Univerziteta Boğaziçi protiv postavljenja rektora tog najstarijeg i “najviše bijelog” državnog univerziteta u Turskoj.
Melih Bulu, koji je postavljen za rektora univerziteta na kome je doktorirao (finansije), procedurom koja važi za sve državne univerzitete u Turskoj – Vijeće visokog obrazovanja predlaže nekoliko imena, a predsjednik Republike bira jedno od njih – nije “prihvatljiv” dijelu studenata (i dijelu profesorskog kadra) Univerziteta Boğaziçi jer, po njihovoj percepciji, predstavlja “politički izbor”. Taj “argument” možda bi mogao imati težinu da se protesti brzinom munje nisu pretvorili u političke.
“Nažalost, politička stranka pokušala je napraviti od toga svoje vlastito političko pitanje. To je pitanje transformirano u stranačku politiku preko provincijskog predsjednika itd. Ovdje se ne raspravlja o nadležnosti rektora, raspravlja se o proceduri, kaže se da nije bilo korektno biti imenovan na ovaj način. Tako se imenovanja već obavljaju u skladu sa zakonima. Ovo je sistem kojem se daje prednost na osnovu iskustva”, objasnio je İbrahim Kalın, glasnogovornik predsjednika Erdoğana, koji također ima akademsku karijeru, u intervjuu za CNN-Türk u nedjelju 10. januara.
Provincijski predsjednik na koji aludira Kalın zapravo je predsjednica istanbulskog odbora CHP-a Canan Kaftancıoğlu. Ona je pohitala da pruži podršku studentima ne samo svojim prisustvom nego i pojačanjem militantnih “prosvjednika” bliskih terorističkim organizacijama MLKP (marksističko-lenjinistička komunistička partija) i DHKP-C (revolucionarna narodnooslobodilačka stranka / front).
Provokatori iz ovih organizacija učinili su proteste nasilnim i izazvali intervenciju policije (kojoj su skandirali da su ubice). Od 17 privedenih prilikom prvog nasilja u tim protestima za 15 se ispostavilo da hem nisu studenti Boğaziçija, hem su povezani s narečenim terorističkim organizacijama. Da je Kaftancıoğlu bliska tim organizacijama, ne zna samo onaj koji neće da zna – ona to svojom aktivnošću na Twitteru i ne krije baš mnogo.
Ono što čudi jeste to da izgleda kao da je većina talking heads u panel-emisijama zaboravila da je Canan Kaftancıoğlu prije dvije godine postavljena (formalno izabrana) na mjesto predsjednice istanbulskog odbora CHP-a zbog želje lidera te stranke Kemala Kılıçdaroğlua izražene rečenicom “Trebam provincijskog predsjednika koji će se oduprijeti policiji na ulici i suprotstaviti se vodenim topovima” na zgražanje i uz protivljenje tradicionalne CHP baze.
Kad već pomenuh Kılıçdaroğlua... Priča o naslovnici dnevnika Sözcü imala je nastavak, a dobila je i patetični epilog 10. januara (dan novinara). Nastavak je da je predsjednik Erdoğan upitan o toj naslovnoj strani rekao da “ne zna, da ne kupuje taj list i da savjetuje drugima da ga ne kupuju.”
Kılıçdaroğlu je, osvrćući se na to za dan novinara, spinovao to kao napad na novinarstvo rečenicom: “Kada jedan takozvani predsjednik u jednoj zemlji kaže tako nešto za jedan dnevnik, to je napad na novinarstvo.” Naravno da je sintagma “takozvani predsjednik” izazvala buru protesta i već vidim kako će se ovaj šibicar riječima (ustvari verbalni provokator) braniti da nije imenovao ni zemlju ni list ni predsjednika, nego su se “sami prepoznali” – što je vrijeđanje inteligencije (najomiljenija CHP disciplina).
Koliko je opasno igranje legitimitetom predsjednika izabranog s 52 posto glasova, ne treba specijalno objašnjavati. No, kako je to rekao İbrahim Kalın u pomenutom intervjuu, ovi su skandali na neki način test demokratskog refleksa turskog naroda, onog refleksa koji se pokazao 15. jula 2016. godine i koji je, sudeći po reakcijama na sve te skandale, živahan i zdrav.
U istih tih prvih desetak dana ove godine u Turskoj inauguriran je značajan Kömürhan most preko Eufrata, koji još jače povezuju jugoistok sa zemljom, a za lokalno stanovništvo predstavljat će žilu kucavicu, otvoren je autoput Diyarbakır – Ergani – Elazığ s Devegeçidi mostom, na gradilištu mosta preko Dardanela (most imena 1915.) je napravljen ogroman korak – preko stubova visećeg mosta postavljeni su kablovi koji su povezali (još jednom) Evropu i Aziju i, najzad, lansiran je u orbitu sedmi turski satelit “Turksat 5A” (lansiranje satelita koji je rezultat isključivo domaćeg znanja i tehnologije “Turksata 6A” predviđa se za 2022). Malo li je?
Nije, ali ostaje pod sjenkom beskrajnih neproduktivnih, zapravo direktno štetnih rasprava koje dominiraju u medijima. Zapravo, najpreciznije rečeno “modernim” jezikom društvenih mreža – opozicija troluje, nažalost, sasvim uspješno, stvarajući paralelnu realnost u kojoj nema nikakvih uspjeha samo “katastrofa i suza”.
